Nešto o vitalnim potrebama svih nas.
Kako domaćinstvo učiniti što je moguće efikasnijim, sigurnijim i udobnijim.
http://zonasumraka.wordpress.com/2011/07/17/rat-u-libiji-jos-jedan-korak...
Rat u Libiji praktična je lekcija u postmodernom, nihilističnom leksikonu internacionalizma. Rat nije rat, daleko od toga, to je humanitarna intervencija za očuvanje mira. Rat je mir. Vojnici su čuvari mira.
U deja vu-u iz 80-ih, Pan-islamistički radikali vode pobunu, skupine oružanih bandi i paravojnih organizacija proizašllih iz Muslimanskog bratstva, preimenovani su u “heroje demokracije”. To su ljudi koji će biti postavljeni na vlast u post-ratnoj Libiji. Njihov vođa, Abdel al-Hasidi, bivši taliban, notorni libijski terorist, ponosno je izjavio kako mnogi od njegovih boraca dolaze iz redova Al-Qaede, i izviješćeno je u tisku kako Al-Qaeda ulazi u Libiju kako bi postala… novi saveznik zapada. Cyrenaica, jedno od žarišta pobune, jedno je od svjetskih središta islamskog terorizma. To je “zemlja slobode” zaštićena UN-ovom zonom zabrane leta, u reprizi UN/al-Qaeda/Hezbollah savezništva na Balkanu 90-ih.
Ovaj odličan dnevnik napisan od @Golgota:
https://pollitika.com/ekonomski-magovi-kao-projektanti-holograma
ima sve osim jednog – autor nije zaključio ono što je stvarni uzrok stanja!
Uvjeren sam da autor jako dodro zna zašto je stanje takvo kakvo je i čega se svijet odrekao u ime materijalnog. Tada sam počeo pisati komentar na dnevnik…., ali je prerastao u vrlo opsežan tekst kojeg ovdje, značajno skraćenog ipak objavljujem.
To što dnevniku „nedostaje“ je postalo „kamen zaglavni“ za najveći zločinački projekt u povijesti ljudskog roda:
Globalizaciju!
Ideja globalizacije nije nova, ali nikada do sada trend globalizacije nije zahvatio tako veliki krug ljudi i nikada do sada nije bio tako zločinački intenzivan.Berislav Perić i Zvonimir Baletić pišu o Babiloniji, staroj Grčkoj, Rimskom carstvu…zapravo, prvim globalizacijama. Aleksandar Makedonski je jasan primjer globalizacije, a poglavito u segmentu „organizacije“ porobljenih država. Očito EU prepisuje njegova rješenja i „recepte“, dobri djelom; makar je veliki osvajač bio daleko pametniji u mnogim rješenjima od sadašnji EU osvajača.
I povremenim čitanjem raznovrsnih dnevnika na pollitici može se uočiti jedna statistička zakonitost; prevagu odnose tekstovi posvećeni naciji, narodu, domovini, Domovinskom ratu, braniteljima, tko je prvi počeo, itd.. Neki autori su se specijalizirali za ova područja, ima ih raspoređenih preko cijelog političkog spektra, pa je onda dijalog neistomišljenika iskričav. I ja bih u središte svoje pozornosti stavio tu famoznu naciju, ali bih odabrao neobičan kut gledanja. Zamislio sam zapravo jedan virtualni društveni eksperiment sa tim duhom koji ispunjava naše glave – nacijom i nacionalnim osjećajem. Kao što na svome računalu naredbom delete izbrišete neki file ili odustanete od nekog softwarea, tako predlažem da za potrebe ovog eksperimenta, na kratko, iz svojih glava izbacite tog duha nacije i domovine, za kojeg jedan autor piše kako ne postoji objašnjenje „zašto se u nama zbiva tako tragičan intimni slom, da se zaljubljujemo u domovinu i velikodušno pristajemo da se u tako surovom nipodaštavanju samoga sebe osjećamo dostojanstveno“.
Misao navedenu u naslovu posudio sam od slovenskog filozofa Tarasa Kermaunera. Doduše, on ne misli dobro niti o velikim zajednicama: velika društva su kao velike koljačke bande. Navodim ove izreke da bih navukao čitatelja na kratko analizu i vrednovanje pojmova kao što su nacija, nacionalna država, suverenitet, integracije i globalizam u uvjetima početka 21. stoljeća.. Zaslijepljenost starim vrijednostima, kao što je inzistiranje na zadataku realizacije modela nacionalne države, koji nas je iscrpio svojim medunacionalnim svetim ratovima u 90-ima, onako kako je to bilo u Zapadnoj Evropi od sredine 19. do sredine 20. vijeka – suočava nas danas sa činjenicama života. Pogledajmo ukratko rezultate naših nastojanja.
Svakog 3. veljače u Dubrovniku se slavi njegov parac (patron, zaštitnik) Sveti Vlaho. Mnogi se tog dana spuštaju u stari Grad pokloniti se njegovim moćima (radi svjetovnih i religioznih motiva), pa se čini umjesnim priupitati ne samo tko je bio Sveti Vlaho, nego i tko su oni koji ga slave u ovom prelijepom kako spomeniku civilizacije tako i umjetničkom čudu ljudske, hrvatske ruke.
Lijep pozdrav svima na ovoj stranici! Pratim već duže vrijeme što se tu priča i događa, i iako se nikada nisam bavio politikom, želio bih izložiti neke ideje kojima se bavim već nekoliko tjedana.
Hrvatski je narod danas ugrožen, a zašto? Zato jer još nije ostvario svoju narodnu i nacionalnu samobitnost, još uvijek ne možemo biti u punom smislu riječi samostalni i ponosni na svoju slobodu i samostalnost.
Koje je riješenje, pitam ja vas?
Pročitao sam ovdje objavljeni članak Krešimira Macana, pod nazivom Zašto je plakao velečasni Jesse Jackson?
Lijepi članak u čiji je nastanak uložen i razvidan trud, pobudio je i u meni želju da kažem to isto što je kazao i Macan, međutim, na ipak stanoviti drukčiji način.
Da, i ja sam uočio suze na licu "toga" Jesse Jacksona. A koliko sam mogao uočiti, iz onih nekoliko kadrova snimaka ulica, birališta, i skupova na kojima su govorili Obama i McCain, razvidno su američki predsjednički izbori bili praćeni snažnim emocijama. Ono što danas znamo, znamo da je riječ o najvećem odazivu birača na nekim od američkih izbora u posljednjih stotinu godina. Dapače, broj ljudi izašlih na izbore na razini je "presedana" iz 1920. godine, kada su u SAD žene dobile pravo glasa! U pojedinim državama odaziv birača je bio (gotovo neshvatljivih) 90 posto! Nastavno je procijenjeno da su predsjednički kandidati, interesne skupine, političke stranke i ostali zainteresirani zajedno potrošili oko 5,3 milijardi dolara. Samo u kampanju predsjedničkih kandidata potrošeno je oko dvije milijarde dolara. Zašto?
lojalan,-lna,-lno franc. (loyal - čestit, častan, zakonski) koji se pokorava zakonima; koji ispunjava obveze; vjeran; iskren, pošten, odan; izv. lojalnost, -osti, - odanost, vjernost, (političko) poštenje (Krleža).
Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1988.
Pojam lojalnost je svoju prvu upotrebu očito imao u sferi prava, odnosno, u sferi ugovornih odnosa, a kako su pravo i politika usko povezani društveni pod-sistemi, korištenje tog pojma udomaćilo se i u govoru o političkom. Štoviše, danas je prvobitna upotreba gotovo iščezla iz govorne prakse (barem tamo gdje je lojalnost tuđa riječ), a kad se kaže lojalnost, u pravilu se misli na političku lojalnost, specifično na partijsku lojalnost. To je i logično, budući da su partije temeljne društvene organizacije političkog sistema predstavničke demokracije. Predstavnička demokracija organizirana kroz političke partije operira pak u binarnom kodu izabrani/neizabrani. U tom kontekstu lojalnost prvenstveno znači odanost partijskoj ideologiji/programu i, ne manje važno, izabranim partijskim liderima/lidericama. U zatvorenim hijerarhijskim organizacijama kao što su stranke, lojalnost članova/članica je nužna pretpostavka funkcioniranja s ciljem da se bude izabran odnosno da se dođe na vlast. Totalna lojalnost je duboko ukorijenjeno obilježje odnosa u svim zatvorenim organizacijama, ali u praksi se često i ne radi o lojalnosti, nego o pukoj poslušnosti (ili vjernosti lišenoj sadržaja). Dok god funkcionira (ostvaruje svoje ciljeve), zatvorena organizacija nije zainteresirana razlikovati lojalnost od poslušnosti. Općenito se može reći da će lojalnost to više kliziti prema poslušnosti što je organizacija zatvorenija, čvršće hijerarhijski strukturirana, a članstvo u njoj ili nedobrovoljno ili teško raskidivo.
