Murtersko lipanjsko popodne.
Sprema se nevera. Ima nešto svečano u tom huku vjetra, u pogledu na uzavrelo more puno bijelih ovčica koje se tako lijepo mogu brojati. Brojati, ali teško sve i pobrojati.
Toplo je. Priroda je opet blaga, no ove zime mnoge su se palme i agave smrzle. Ne pamti se takva zima na Murteru.
Tu, tik do mene, nalazi se moja potkrovna momačka sobica. Istina, prozor smo zamijenili vratima i malim balkonom, ali onaj osjećaj skučene intimne atmosfere s pogledom iz ležećeg položaja prema stropu… Ahh, taj osjećaj je ostao!
Pogled prema gore, slušalice na ušima i posuđeni, mali, crveni, kockasti, prijenosni kazetofon iz kojeg cijelo ljeto nije izlazila audio kazeta s tek objavljenim „Filigranskim pločnicima“ i uvijek u isto vrijeme uz popodnevno ljenčarenje nakon cjelovečernjeg i noćnog skitanja po otočnim kafićima i klubovima.
Mladenačke sanje, uglavnom neispunjavane i vječno pitanje: „Zašto najljepše cure uvijek gledaju starije dečke? Pa što nama fali?“
