Nakon više mjeseci tišine naš ne toliko voljeni gradonačelnik g. Čehok je ponovo pokazao kakva je on vrsta čovjeka. Naravno u njegovim manirima je da pokušava ukrast kad nitko ne vidi, reklo bi se u mraku, pa da rasvjetlimo i tu priču. Radi se prostorima tzv. bivše vojne pekare, do nedavno par pomalo ruševnih zgrada u vlasništvu PU varaždinske a koje su trebale biti prenamjenjene u Centar za mlade (CZM).
Cijela priča počinje još davne 2008. g. kada Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i MUP RH počinju projekt pod nazivom ''Sigurnost u zajednici'' koji između ostalih ima za cilj kvalitetno iskorištavanje slobodnog vremena djece i mladih. Jedan od instrumenata za to su i udruge mladih i udruge za mlade koje organiziranjem različitih aktivnosti (koncerti, izložbe, učionice, radionice, tematska predavanja…etc) čine upravo to.
21. stoljeće. Europa. Balkan. Hrvatska. Na ulicama sve više masakra i bijede, sve više nasilja i ubojstava, posljedice u porastu, a odgovornosti nikad manje. Je li i vaše dijete žrtva nasilja? Nije? Nije još? Bez brige, sutra će već postati.
Mnogima su ove teme ne zanimljive i „izlizane“. Ok, shvaćam, nije toliko zanimljivo kao nova boja grudnjaka Simonice ili kao informacija da Severini pudraju i pazuhe umjesto nosa, ali zar je uopće dvojbeno što ima veću težinu?
Pa u Hrvatskoj nažalost jest. Svakodnevno smo svjedoci sve većeg porasta nasilja. Nažalost, mladi prednjače u ulogama glavnih aktera. I dok se svakodnevno gube životi čini se da je jedina reakcija nadležnih: Pa još nismo među prvih 10 zemalja po nasilju.
Divno! Ne razbire se mogućnost da se nasilje eventualno pokuša smanjiti već se čeka da nasilje postane NO1 trend u Hrvatskoj. Ima li što gluplje od ovakvog načina razmišljanja?
Let ispod radara…
Zanimljivo je ovo vrijeme u kojem živimo. Na vrh ljestvice vrijednosti dolaze neke stvari koje se na vrhu ne bi trebale nalaziti. U svakodnevnom životu događaju se stvari koje se ne bi trebale događati, a nade u nekakvu bolju budućnost naprosto nema bez promjena. A činiti promjene je nešto najteže. Kritizirati politiku, institucije, birokraciju, Europsku Uniju, generale, svećenike, daleke prijatelje, susjede, rodbinu, lako je. Ono što predstavlja problem jest manjak kritike samih sebe.
Recimo ( hipotetski) da je na neki nacin rijesen problem ( besplatnog ) obrazovanja.Postavlja se pitanje sto i kako sa diplomom. U tom trenutku igra pocinje na visem nivou za sve one ciji roditelji nisu clanovi neke od frakcija Partije, napacene zrtve 1971, clanovi obitelji nekog starog partijskog druskana koji je sada jedan od stupova demokracije.
Koje su dakle perspektive djeteta jednog "prosjecnog" idiota kakvi su izgradili 90% stanova, cesta, zeljeznica, tvornica, hotela i svega sto sad vidimo oko sebe? Onih nesretnika koji nisu izucavali Marxa i Lenjina u Kumrovcu i Fazani i nisu imali srece cijeli zivot ne zabiti ni jedan cavao u dasku.
Realnost je jasna: ured za zaposljavanje.
A perspektiva je tako reci na tom mjestu sasvim predvidljiva.Beskorisno i uzaludno cekanje Godota koji zbog gore navedenih neispunjenih preduvjeta tamo nikad ne dolazi.
Slijedeca je opcija ( uglavnom uzaludna) pokretanje samostalnog posla ( ukoliko se ima minimum sredstava).U ovom slucaju igra traje kratko jer se dolazi do prepreke za ulazak u 3 nivo.Poduzetnistvo koje se zasniva na kvaliteti usluge ili robe, nema nikakvih izgleda na "javnim" natjecajima, a sve ostalo je cisto prezivljavanje.
Bijah prisutan jednom "ćaskanju" ljudi koji nešto znače (ili bi mogli značiti) u gradu Dubrovniku. Dakle, visoko su obrazovani, rade u javnim institucijama (i to značajnim), mladi su i "perspektivni" (alias: "intelektualci"). Da to nisam čuo vlastitim ušima, teško da bih povjerovao da netko uopće može tako nešto misliti – nekada bismo takve stvari pričali kao viceve (tipa: "ćevabdžinice u Kneževom dvoru"). Naime, komentirajući uređenje vrta jednog dvorca u neposrednoj blizini stare gradske jezgre, ogovaralo se konzervatore (tj. konkrentno jednu osobu kojoj ipak ne bih spominjao ime) da cjepidlače i da ne dozvoljavaju da se oštećeni kameni stupovi maknu i stave "novi" (možda betonski?!), pa da je glupo da se automobili ne mogu parkirati ispred samog dvorca (ispred dvorca je inače renesansni vrt), pa da su stare kamene ploče "neravne i otučene" i da se tu trebaju staviti "lijepe, nove" pločice... Ukratko, nevjerojatno da itko može zaista tako razmišljati!
Provodeći anketu pod naslovom "Mladi u politici" došao sam do nekih zaključaka koje naprosto moram podjeliti sa ostalima. Siguran sam da već postoji gomila dnevnika na tu temu ali svejedno moram i ja. ;)
Dakle anketa se satojala od nekolicine pitanja tipa "Da li Vas zanima politika?", "Hoćete li izaći na lokalne izbore?" i sl. te je bila ciljana na dob 18-25 g. Zanimljiva je činjenioca da mlade APSOLUTNO ne zanima politika. Barem u mojoj sredini odnosno Varaždinu. Ali taj podatak nije dobiven analiziranjem odgovora anketiranih već činjenicom da se ljudima gadila sama pomisao da rješavaju anketu koja je vezana uz politiku! I sada je moje pitanje hoće li se ti isti mladi ljudi koji nisu mogli odvojiti otprilike 1 - 2 min. za rješavanje ankete, u nedjelju 17.05. dići iz kreveta te ispuniti svoju građansku dužnost i glasati? Iskreno mislim da neće.
Nije lako...
Stiglo je loše vrijeme. Toga smo svi svjesni. Običan život više nije lak. Ne znaš kome možeš vjerovati, najbolji prijatelj sutra ti može zabiti nož u leđa. Hodamo po ovom svijetu sa sve većom i većom dozom straha od razočaranja i prijevare. Nije lako.
Kada sve lađe potonu okreneš se na drugu stranu i tražiš izlaz u nečemu sasvim desetom. Upališ TV baš negdje u vrijeme Dnevnika sa nadom da ćeš makar tu, makar na kratko vidjeti nešto pozitivno, čuti nešto što će ti ponuditi nadu u bolje sutra.
A u državi ništa novog!
Budući da sam bila poprilicno razočarana pročitanim osvrtom iz večernjeg lista u svezi okruglog stola s temom interneta kao slobodnog medija, na koji nas je Mrak pozvao tj. obavjestio, obvezala sam se da ću predoćiti situaciju na okruglom stolu:"Svijest- svijet, hrvatska stvarnost - stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva" koji se danas u 17h održao u pulskoj Zajednici Talijana (Circolo) u organizaciji SIK-a pod vodstvom gospodina Brune Bulića. Gost tribine bio je prof.dr.sc Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu.
Prof.Kulić je govorio puna 2 sata nakon čega je odvojeno 10tak minuta za upite gostiju. Govor se u većini temeljio ili bolje reći, vraćao na svijest covjeka i njegovu bitnu ulogu u razvoju društva.
Napominjem, da je ovaj text moje osobno shvaćanje s predavanja i da ne mora biti autentičan onime što je prof.Kulić želio prenjeti.
Tko je svijet, tko je europa i tko smo na kraju mi?
Mi smo zemlja koja trči ispred znanja, umjesto da idemo uz njega.
Mediji su postali opterećenje u društvu! Ostaviti ovakvu rečenicu i završiti ovu kolumnu ne bi bilo uopće pogrešno. Vrijeme je slobode, na snazi je demokracija i svakim danom primjećujemo sve više blagodati "savršeno uređene" demokracije.
Svatko može govoriti što hoće, svatko može raditi što hoće i to je u jednu ruku moderna demokracija.
Pogledamo li vijesti na televiziji primjetiti ćemo da je sve obilježeno crnom kronikom koju prate i najmlađi i najstariji. Govoreći o ubojstvima i samoubojstvima pitanje "zašto" traje prvih nekoliko sati nakon tragičnog događaja.
Uzmimo primjer da su danas postala aktualna samoubojstva djece. Što je toliko uzrujalo dijete od 13 godina da počini samoubojstvo?
Očito je uzrok tomu društvo u kojem živimo. Vraćamo se u vrijeme mračnog srednjeg vijeka, ljudi nemaju putokaz, mladi ne vide izlaz iz krize. Mnogo današnje mladeži nije čulo za motiku, grablje, vile...
Svatko svom djetetu želi dobro, ali djeca nisu invalidi koje treba pustiti da gledaju horror filmove i budu robovi današnjeg nenormalnog svijeta.
Troši me ove noći
troši me ja cu moći
ima me dovoljno
troši me slobodno
- Jana (samoprozvana 'umetnica')
Ma, postaću plava i biću kučka prava
leći ću sa njim da te ponizim
tebi tesko biće, a poslaću ti piće
na njemu posveta, baš je slatka osveta
- Stoja (samoprozvana 'umetnica' )
Ovo su stihovi pjesama na kojima danas odrasta buduća zagrebačka inteligencija. Znam da je puno pisano o najezdi turbo folka u Hrvatsku i njegov ulazak u sve pore društva; dok se jedni snobovski 'snebivaju' drugi slobodno koračaju njegovim taktovima.
Neovisni, ali ne i neutralni