Prije tri godine se na internetu pojavio jedan tekst o mirovinama koji sažima više-manje sve što se može reći o tom problemu. Budući da sam malo zaostao, ja sam ga tek sada pročitao. Ukratko ću ga prepričati, pa ću malo komentirati iz naše hrvatske perspektive.
Izvor se nalazi ovdje, na engleskom: From Bismarck’s Pension Trap to the New Silver Workers of Tomorrow: Reflections on the German Pension Problem.
Dakle, Bismarck je bio njemački kancelar koji je smislio neke korisne stvari, npr. kako proširiti Prusiju, te pobijediti Austriju i Francusku, a između ostalog i mirovinski sustav. Takav sustav, osim Njemačke, imaju i još neke zemlje, uključijući i Hrvatsku.
Bismarck, je, opće je poznato, postavio doba za državnu mirovinu na 65 godina, iako je tada tek mali broj ljudi doživljavao takvu starost.
Autor članka, pisanog iz njemačke perspektive, postavlja šest pitanja:
Evo je Sanader najavio da će građanima dopustiti da prebace novac iz 2. mirovinskog stupa u takozvani 1. mirovinski stup.
2. Mirovinski stup je oblik kasice prasice, a koje smo svi zakonom vezani ulaćivati, te tzv. društva za upravljanjem mirovinskim fondovima brinu i trude se da oplođuju taj novac. Novac u 2. mirovinskom stupu je +fizički+ novac, tj on postoji na računima.
Za razliku od 2. mirovinskog stupa, 1. mirovinski stup kao takav ne postoji.
Ono što se kod nas zove 1. mirovinski stup je zapravo mjesečni obračun davanja/plaćanja mirovinskih (obveznih) doprinosa i potraživanaja od strane umirovljenika. Razlika koja tu fali se nadoknadjuje iz državnog proračuna.
Iako je to zamišljeno kao dobrovoljno kretanje/mjenjanje iz 2. mirovinskog stupa, jer je taj kao zakazao, ovdje se radi o jednom najprimitivnijom potezu pljačkanja hrvatskih radnika.
Iako zamišljen kao dobrovoljan, prijelaz iz 2. u 1. stup je jedna najobičnija pljačka koja treba da održati sistem na životu do lokalnih izbora.
Već sam koristio šansu da mi oni koji se bolje od mene razumiju kako stvari stoje u ekonomiji i poreznom sustavu objasne neke stvari pa ću to napraviti i sad. Ovaj tekst pišem da mi se objasne neke stvari koje mi nisu jasne u vezi s mirovinskom reformom i osnivanjem drugog stupa.
U reformu se išlo jer je, kako kažu, sustav temeljen na generacijskoj solidarnosti neodrživ. Drugi stup je osnovan s namjerom da kapitalizirana štednja omogući građanima sigurniju strarost.
Ono što me buni jest činjenica da se dosta novca iz drugog stupa ulagalo u državne obveznice. U reformu se išlo jer država nema dovoljno novca da podmiri obveze za mirovine, a onda novce iz drugog stupa koristi za zaduživanje. Na kraju ispada da opet država financira mirovine, ali i kamate na dug i mirovinske fondove i njihove managere.
Dio novca ide i u dionice na našoj burzi. Fondovi raspolažu s velikim iznosima pa me zanima koliko upumpavanja novca može izdržati naša burza? Koliko te velike količine novca pomažu našoj ekonomiji, rastu gospodarstva i zaposlenosti, a koliko špekulacijama i špekulantima.
