Volio bih podijeliti sa vama jedno čudno iskustvo, iako ne i začuđujuće, od jučer. Radi se o jednom kratkom razgovoru s umirovljenikom o trenutnim društveno-ekonomskim problemima s kojima se “nastojimo” boriti.
Taman sam se krijepio toplom juhom, nakon povratka s posla, netko zvoni na ulaznim vratima, umirovljenik. Nije bitno koji, dovoljno je reći da je uvijek dobrodošao.
Sjeda za kuhinjski stol prekoputa mene, neće juhu, neće sok, neće kavu, neće rakiju. Započinje priču povodom neke od TV emisija koje se zanimaju trenutnim društveno-ekonomskim problemima i konstatira kako bi rješenje hrvatskog problema moglo biti isto ono rješenje koje je osmislio Island. Čuo je to od nekog uglednog ekonomskog stručnjaka kojem se nije mogao sjetiti imena. Toliko o ugledu. Srčem juhu, gledam u rezance, i ne znam što uopće reći na to, a da bude što kraće, jednostavno, direktno i kompletno, da potakne razmišljanje, a možda i kvalitetan dijalog. Razmišljam u par sekundi dok tišina postaje nelagodna, a razočaranje u meni buja:
- “To je suluda ideja.” – kažem ja.
Po informacijama koje stižu iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava Vlada izgleda razmišlja o moguća nova dva modela umirovljenja po kojima bi tako za punu mirovinu bilo dostatno 42 godine staža bez obzira na starosnu dob ili pak minimalno 62 godine života uz 40 godina staža, onda već sada možemo kazati kako se radi o kažimo konačno i potpuno otvoreno još jednom podmuklom pokušaju prevare hrvatskih umirovljenika.
O navedenim nebulozama glede penalizacije za prijevremeno umirovljenje ili pak mogućnosti rada i nakon umirovljenja ne treba posebno ni lamentirati budući se radi o još jednom jeftinom politikantskom triku u svrhu skrivanja prave namjere, a i više no očita namjera je još jednom osiromašiti umirovljenike odnosno one koji taj status očekuju. Da apsurd sa navedenim „modelima“ bude još veći predlagatelj u svom prijedlogu velikodušno nudi mogućnost nastavka rada čak i nakon umirovljenja, što uz više od 300 tisuća nezaposlenih koliko ih u ovom trenutku ima na zavodu za nezaposlene uz konstantan rast, predstavlja javnu pljusku svima i klasičnu uvredu za zdrav razum.
Mirovinski sustav bi trebao služiti da ljudi kad dođu u određene godine i kad im je već teže raditi i zarađivati mogu imati mirnu i sigurnu starost, oslonac i stabilnost u svojoj starosti.
Privatni ili poluprivatni mirovinski fondovi i sve slično tome ne donosi stabilnost i propast ili loš rad takvih fondova može ugroziti egzinstenciju velikog broja ljudi kojima više nije lako uključiti se u radne procese, naći posao.
Zato bi mirovinski sustav morao biti državni, temeljiti se na solidarnosti.
Ali isto tako solidarnost podrazumijeva to da ne samo da radnici moraju biti solidarni prema starijima koji su prije radili, već i obratno i mirovine moraju ovisiti o radnicima koji rade, uvažavati i njihovo stanje.
Plaće i mirovine, njihov pad i rast morali bi ovisiti jedni o drugima. Ne mogu plaće padati, a penzije da stoje na istom ili da rastu, isto tako vrijedi i obratno, ako rastu plaće, neka rastu i mirovine.
Ovo su moji prijedlozi:
Nacionalizacija drugog stupa mirovinskog osigranja i uplaćivanje svih 20% bruto plaće samo u prvi i jedini stup mirovinskog osiguranja.
Lijepo je čuti kako se ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić trudi iznaći najbolji model sa kojim bi se konačno išlo u jednu cjelovitu mirovinsku reformu, a posebno jer je kako stoji u najavi za okrugli stol organiziran u ponedjeljak 23.04. pozvao kako kaže sve domaće stručnjake i interesne skupine.
Nećemo sada rogoboriti ili se naći uvrijeđeni jer na tu konferenciju nije pozvao nikoga ili bar neke iz Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, tijela koje je u suradnji sa prethodnom Vladom u vrlo kratkom vremenu dalo izvrsne rezultate. Ovime protestiramo poradi potpuno pogrešnog redoslijeda stvari i krive logike u pristupu rješavanja problema u mirovinskom sustavu. Tragično je da se otvoreno najavljuje daljnji pad realnih mirovina sve do čak 30% prosječne plaće mada su i ove sadašnje za većinu umirovljenika odavno ispod granice siromaštva. Sa najavljenim poskupljenjima, a posebno ukidanjem nulte stope PDV-a početkom 2013. ukupno stanje i socijalna slika umirovljenika postaje doslovno „eksplozivna“.
Još nije niti zaživio, a već je propao taj poluprivatni sustav mirovinskog osiguranja.
On je samo još jedan od načina da se građane isključi s državnih aparata tako da se na njih može priključiti privatni kapital i interesi kapitalista.
Besmisleno je ovo što se radi s drugim stupom. Država daje novce mirovinskim fondovima samo da bi velik dio tog novca posudila natrag uz kamate i provizije ze ze iste fondove, koji moraju kupovati državne obveznice. To je potpuno besmisleno.
Priča da su tamo naši novci je isto tako besmislena, jer su i u prvom stupu i svi novci koje država ubere kroz poreze naši novci i tako bi se trebali odnositi prema njima. Zašto oni iz drugog stupa jesu naši novci, a ovi iz prvog nisu?
Tu je i trik da se ljudima kaže da imaju neke novce u drugom stupu pa misle da je to njihov novac, ali to nije slučaj, jer te novce ljudi ne mogu podići.
Te brojke tek govore o tome da će jednog dana na osnovi svojih uplata i poslovanja fondova dobivati neku mjesečnu rentu, slično je i s prvim stupom gdje isto imamo brojke koje govore o tome koliku ćemo mjesečnu rentu imati jednog dana na osnovu uplata i godina uplaćivanja u prvi stup.
„Kišobrane popravljam! Lonce, rajngle krpam! Nože, škarice brusim!“,... mirovine dajem, dok državu prodajem
S 45 u mirovinu!
Nije loše.
http://www.vecernji.hr/sport/tenis/olimpijski-ce-pobjednici-imati-8500-k...
Treba samo osvojiti olimpijsko zlato i sa zlatnom medaljom o vrat odmah će država objesiti i zaslužnu mirovinu. Uz nagradu od nekih 150 000 kn, dobiva se i nagrada od tridesetak godina po 8500 kn mjesečno mirovine- sportarine ili medaljarine.
Dakle, koliko vrijedi osvajanje olimpijske zlatne medalje?
8500knx12 mjeseci x 30-tak godina života= 3 060 000kn po osobi.
Ako zlatnu medalju osvoji reprezentacija u npr. rukometu: 15-tak osoba, 15-tak mirovina = 45 900 000 kn + jednokratna nagrada svakome članu reprezentacije i evo cijene zlatne medalje od 50 milijuna kuna. Tko će to platiti? Odakle novac? Iz HZMO?
Pristaju li oni koji izdvajaju novac za svoje mirovine da se iz fonda isplaćuje sportarina ili medaljarina?
Otkuda pravo politici da mirovine dijeli „šakom i kapom“, kako im se smisli?
Ovaj sam post pronašla na jednom portalu i dugo ga držala po strani. Htjela sam provjeriti podatke. No, ne osjećam se za to kompetentnom, pa sam ga ostavila po strani i gotovo zaboravila.
Vidim da među vama ima ljudi koji se razumiju u ovo područje i voljni su ovakve dragocjene informacije provjeriti i tako učiniti vjerodostojnima. Ili ih argumentirano zanijekati.
Autoru mogu samo zahvaliti na trudu (nažalost, ne znam mu ime ni nick). Po načinu kako je strukturirano, mislim da je napravljeno zato da građanima da jednostavnu i ozbiljnu perspektivu na prijeđeni i budući put.
Procijenih da je prevažan za razumijevanje naše stvarnosti i da time postaje "svojina" svih nas. Zato mislim kako bi bila šteta ostaviti ga nepročitanim:
Svi ćemo biti umirovljenici jednog dana. Netko prije netko kasnije ali nam je to svima svijetla budućnost. Neki dan smo mogli vidjeti na HTV prilog o turističkim posjetima na Jadranu u zimskim mjesecima. Naši gosti zimi su u pravilu umirovljenici iz zapadnih zemalja pa čak i nama susjedne Slovenije.
Postavlja se pitanje koliko naših umirovljenika može sebi dopustiti mogućnost da ode 15 dana u Opatiju ili Split, Dubrovnik , ili bilo koji naš primorski grad? Koliko ih to može danas a koliko će ih to moći u narednom periodu?
Osim manjeg dijela ljudi s povlaštenim mirovinama i dijela bivših „radnika“ s nadprosječnim primanjima koji su si to uvijek mogli priuštiti, gotovo nitko. Velika većina naših umirovljenika preko 90% ima problem preživljavanja s postojećim mirovinama, a vrijeme koje je pred nama donosi samo lošije uvjete i odlaska u mirovinu i mogućnosti mirovinskog fonda su sve manje tako da su i mirovine sve manje.
Uzroci?
Kada je prije nešto više od devet godina u ondašnjoj eri vladavine šestorke ili popularno nazvane Račanove Vlade HNS najavio otvaranje 200 tisuća novih radnih mjesta nekako je istovremeno „krenula“ i ona famozna akcija „S faksa na posao“. Kako je to završilo zajedno sa onih 200 tisuća novih radnih mjesta dobro je poznato svima no ipak nitko ni slutiti nije mogao da bi neki od ondašnjih aktera devet godina kasnije, a doduše sada i malo promijenjenog sastava (i imena) došli na novu, moram priznati još genijalniju ideju koja glasi „S faksa u mirovinu“.
Ono što sam pročitao neki dan, drage kolege, graniči sa SF-om. Otužna slika pozicije i opozicije u Hrvatskom Saboru, doduše iz različitih razloga, kulminirala je raspravom u kojoj se velika galama digla oko godišnje pomoći RH Hrvatima u BiH od cca 30 miliuna kuna.
Ivan Bagarić, predsjednik Odbora za Hrvate izvan RH, ustuknuo je pred napadima glasne oporbe, uplašio se i zanijemio, a imao je protuargumente u prešućenom Vladinom Izvješću o primjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu za tu namjenu.
Kako mi je dostupno Izvješće za 2008. godinu, dat ću neke egzatne podatke, kako se troši novac poreznih obveznika, te projekciju za 2009.godinu, koje Izvješće je Vlada dužna napraviti do kraja 2010. godine.
U 10. poglavlju, nazvanom „Stambeno zbrinjavanje i povratak – stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stambenog prava“, bjelodani su podaci o kućama i stanovima koje je RH dala bivšim nositeljima stanarskog prava po principu „ključ u ruke“.
