Moja prva reakcija nakon što je Radimir Čačić dao ostavku na mjesto Prvog Potpredsjednika Vlade, ali u isto vrijeme zadržao mjesto predsjednika HNS-a, bila je – treba dati ostavku i na stranačku dužnost, kako se ne bi pretvorio u Budišu ove Vlade. Nažalost, kako vrijeme prolazi, izgleda da je ta reakcija „na prvu“ bila više nego opravdana.
Što sam time htio reći? Na izborima 2000. pobjednička je bila koalicija SDP-a i HSLS-a, koja je nakon izbora sa Porečkom četvorkom (HSS, IDS, HNS i LS) formira vladajuću koaliciju. Ivica Račan je na parlamentarne izbore izašao kao premijerski kandidat, dok je Dražen Budiša, predsjednik druge stožerne stranke vladajuće koalicije HSLS-a, bio kandidat za predsjednika države. No situacija se zakomplicirala pobjedom outsidera – Stjepana Mesića. Budiša je ostao bez mjesta u izvršnoj vlasti, a kako u Vladu nije ušao ni Tomčić – koji je kao predsjednik HSS-a izabran na mjesto predsjednika parlamenta, oformljena je zloglasna „koordinacija šestorke“, neinstitucionalno tijelo na kojemu se usuglašavala i bistrila koalicijska politika. Ovaj mali povijesni uvod je važan kako bi se shvatio kontekst.
Nisam laburist koji ne zna koji je datum. Nisam član ni jedne stranke, a pogotovo ne vodećih.
Ovo je poruka zagrebačkom SDP-u i Milanoviću i poziv svekolikom puku na protestni skup/povorku kojim bi se ta poruka podcrtala.
Šest mjeseci prije lokalnih izbora, očito je da će u mnogim gradovima borbe za mjesto gradonačelnika i za većine u vijećima biti zanimljive i neizvjesne.
Agencija Promocija plus je 24.-25. listopada provela istraživanje javnoga mnijenja u više gradova. HTV na svojem mrežnom sjedištu objavljuje prezentacije, koje sadrže i neke podatke do kojih inače nije lako doći, pa je zanimljivo razmisliti što znače. Ovdje su rezultati za Zagreb. Ima nažalost nekih očitih grešaka (nadam se da nisu u osnovnim rezultatima).
Prije svega treba uočiti da je velik broj ljudi i dalje nezainteresiran za lokalne izbore. 45% ljudi je reklo da će sigurno glasati, a 32% da sigurno neće. Međutim, stvarni izlaz na izbore uvijek je manji nego prema anketama. Na izborima u svibnju 2009. na izbore je izašlo 42% upisanih birača. Za očekivati je da će i sada biti otprilike isto.
Ako se u ičemu predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović trudi, onda je to uporno pokazivanje neznanja i nesposobnosti za dužnost koju kao nositelj izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj obnaša. Otprilike godinu dana prije nego što je SDP na čelu Kukuriku koalicije pobijedio na saborskim izborima i dobio mandat za sastav nove Vlade, Zoran Milanović je na sastanku sa stranim veleposlanicima u Hrvatskoj izjavio da o ekonomiji ne zna ništa i da to nije bitno.
Ta je izjava trebala konsternirati ne samo javnost, nego i samo članstvo u SDP-u koje se pak, a to je potvrđeno na posljednjim stranačkim izborima u toj stranci, odnosi prema svojem predsjedniku kao što se u Sjevernoj Koreji odnose prema Dragom vođi. Štoviše SDP pod Zoranom Milanovićem sve više počinje ličiti na HDZ pod Ivom Sanaderom, jer u stranci jednostavno ne postoji stranačka demokracija. Članstvo SDP-a ponaša se kao ovce, a sam Zoran Milanović pobrinuo se da još u začetku eliminira neposlušne kritičare, pa su tako iz stranke marginalizirani Željka Antunović, Mato Arlović, Antun Vujić i drugi neistomišljenici. Neki su čak morali napustiti ministarska mjesta, bez obzira na okolnosti, poput Zlatka Komadine i Mirele Holy.
Dvije kamenčine na „dva kamenčića”
„Ratifikacija- jednostrani je međunarodni čin kojim država na međunarodnom planu daje svoj pristanak da bude vezana međunarodnim ugovorom.”
„Moderna ustanova ratifikacije u međunarodnom pravu razvila se u 19. stoljeću, u doba građanskih revolucija kao izraz za nadzor predstavničke vlasti nad izvršnom.”
....
Sporazum Račan-Drnovšek o pitanju razgraničenja u Savudrijskoj vali nije važeći, jer ga Hrvatski sabor nikada nije ratificirao.
Problem je trebao ići na Međunarodni sud, ali zbog toga što bi sud presudio po međunarodnome pravu po kojemu bi očito RH imala prednost zbog neratifikacije u Saboru, hrvatski političari podlegli su ucjenama Slovenije i Međunarodne zajednice, zbog svoje silne želje za ulaskom u EU.
Hrvatski političari pristali su na Arbitražu izvan Međunarodnoga suda, ali ne i hrvatski narod, jer mu nisu dali referendum o tom pitanju, kao što su to Slovenci omogućili svome narodu.
Neretvanskoj dolini, Dubrovniku i Istri ekocid, BiH podjela, a Mađarskoj Pelješki most
Pelješki most
Ovih dana, svjedoci smo, nagloga preokreta Vlade RH, prema projektu Pelješki most.
Ministrica vanjskih poslova RH je svoje aktivnosti usmjerila prema Bruxellesu, i doznali smo “svjetsko otkriće”- da Europska komisija dozvoljava sufinanciranje mosta iz EU-fondova.
Taj projekt, nekada su zvali “nacionalističkom budalaštinom”, a sada im je naglo postao „željena investicija”.
Otkuda sada nagla promjena prema tome projektu i naglo probuđena hrvatska integralistička i domoljubna želja da se RH poveže preko hrvatskoga teritorija, a ne preko teritorija RS, odnosno BiH?
Zato što EU-gazde iz svojih fondova, što je i normalno, osim za RH političare, daju novac jedino za prometnice u sklopu svoje (nad)države (EU), a u nju će uključiti i RH.
I tako, htjeli ne htjeli, naši tužni političari, prisiljeni su odraditi nešto i za građane RH, a ne samo za građane RS- preko koridora u drugoj državi.
„Ja znam da ste svi vi nitko i ništa!“
Dobro je poznato da i među priznatim i poznatim ljudima ima onih čiji karakter i ponašanje obilježavaju krajnja bešćutnost prema drugima, bahatost, arogancija i netolerancija u ophođenju s ljudima, tako da to naprosto graniči s prihvatljivošću ili je potpuno neprihvatljivo.
Postavlja se pitanje jesmo li te i takve ljude dužni trpjeti na političkoj i javnoj sceni i podnositi njihove izljeve netolerancije, nasilništva, potcijenjivanja a ponekad i brahijalnog bijesa, ukoliko nije sve onako kako su si oni zamislili.
Bezobzirno gazeći druge, sileći ih na defanzivu („daj pusti budalu, ispuhat će se“) i koristeći toleriranje svojih, u suštini društveno neprihvatljivih, postupaka, uspinju se na društvenoj ljestvici, te završavju na visokim pa i najvišim funkcijama u društvu, funkcijama koje donose i materijalne probitke i stvarnu moć, samo što tim ljudima nikad nije dosta ni materijalnih dobara ni moći, oni neprestano streme da zagrabe još više, nerijetko pritom klizeći u najcrnji kriminal.
Znate one „urlatore“ koji kad telefoniraju deru se u telefon da kažemo da bi ih sugovornik čuo i bez telefona. E sad radi se o uglavnom o dvije kategorije ljudi, u prvu spadaju oni koji su nagluhi pa se deru jer misle da ni sugovornik ne čuje dobro, a u drugu oni koji žele skrenuti pažnju na sebe tako da i okolina čuje koliko su „pametni“.
Uglavnom ih tretiramo kao elementarnu nepogodu, ne zanima nas tko su, osim ako ne govore o nečemu što će i nas zaintrigirati, tek tad pogledamo tko to tamo urla.
Utorak je ili srijeda, moj informator se ne sjeća točno, između 17:15 i 17:30 sati, jedan takav „urlator“ se dere u mobitel u podnožju pokretnih stepenica u Kaptol centru, pa nek se dere, neodgojena budala, misli si čovjek, ali kad se ovaj prodere: „Bez brige, Ombla sigurno ide!“, čovjek se okrene i ima što vidjeti, „urlator“ je onaj isti, koji prilikom predstavljanja, tri dana prije, nije znao o Ombli baš ništa reći, već je na to novinarsko pitanje morao odgovoriti Milanović.
Samo tri dana kasnije isti čovjek nepogrešivo zna da „Ombla sigurno ide“, iako „plaćena“ recenzija Studije utjecaja na okoliš, ona koja nije besplatna pa „ne smrdi“, još nije gotova.
Nakon još jedne u nizu bizarnih situacija u kojima se našla Vlada RH nakon ostavke sada već bivše ministrice Holy građani se sa doista dobrim razlogom sve češće pitaju tko je formalni a tko stvarni predsjednik Vlade.
Gledajmo to sa vedrije strane. Možda dobijemo zastupnicu Zelenih u Saboru. O, svjesna je ona itekako kako bi takav potez nečiji ego mogao osobno shvatiti, no i ona ima svoj ego. Kojem godi pomisao o statusu ujediniteljice.
If I should fall from grace with God
Where no doctor can relieve me
If I'm buried 'neath the sod
But the angels won't receive me
Tepaju joj da je dobro radila svoj posao, iz svih frakcija, bez obzira na nijansu zelene kojom se kite. To je razumljivo jer dominira jeftini populizam i propaganda, nešto što je postala dominatna osobina "dobrog posla" u politici.
Let me go, boys
Let me go, boys
Let me go down in the mud
Where the rivers all run dry
Jeftini populizam diktira da samo tajni agenti mogu naći pisani trag nečije gluposti. Urota postaje logičnije objašnjenje od grča kojim se foteljaši drže da im dupe ne odleti na neko ne tako meko mjesto. A mediji to vole, kaznene prijave i sakrivene lobije.
This land was always ours
Was the proud land of our fathers
It belongs to us and them
Not to any of the others
