Vjerujem kako je poznata informacija o zdravstenim problemima Ivice Račana (čak me čudi što u doba kad ovo pišem još nema posta o tome na pollitici), i bez ikakvih zlih primisli o njegovom zdravlju, smatram suvislim analizirati kako njegovo povlačenje iz aktivne politike (makar i privremeno) može utjecati na političku scenu u predstojećim, predizbornim mjesecima.
Počnimo od očitog, SDP slovi za jedinog stvarnog oponenta HDZ-u (na placu sam svojedobno vidio tipa koji na vagi ima utege sa naljepnicama stranaka - ove dvije su jedine na "kilašima", željeznim utezima, ostali su po brončanima...) i kako je osobnost političara očito postala mjera stranke (Čačić, Sanader, Adlešić, Đapić) on je, htio ili ne htio, do jučer bio sinonim za SDP. Mediji, naravno, već spekuliraju o tome kako će neminovno doći do obračuna između njegove zamjenice i upravo ustoličene Željke Antunović i medijski sveprisutnog Milana Bandića. Pretpostavljaju kako će do toga doći tek nakon parlamentarnih izbora zato jer je logično za očekivati kako bi takav obračun neminovno oslabio stranku i doveo ju možda čak i u podređen položaj u odnosu na ostatak "lijeve opcije" - konkretnije HNS.
Na ovaj tekst me potaknula akcija koju je SPD proveo, a glede raskrinkavanja „loših“ poslodavaca, i moje mišljenje o temi.
U ovom trenutku možda nije toliko bitno licemjerje koje prati upiranje prstom na nekog tko je pogriješio, možda čak i manje nego taj u kog upireš, već posljedice svega toga. Novac koji je nepovratno bačen. Ne pogrešno uložen, nego bačen.
Kada sam već ondašnju funkciju Račana usporedio s menadžerskom, onda bi bi bilo dobro dodijeliti ulogu i onome tko ga je na to mjesto postavio, biračkom tijelu, i proglasiti ga Nadzornim odborom.
U jučerašnjoj radijskoj emisiji Radio Sljemena, zagrebački dogradonačelnik Ivo Jelušić najavio je otvaranje mosta sredinom ožujka, te do kraja ove godine danas raskopanu radničku s 4 trake u jednom dijelu.
Sve bi to bilo krasno, da Jelušić naravno nije opet prije nego što se pripremao za emisiju o zagrebačkom metrou zaboravio otići na gradilišta o kojima govori i uvjeriti se u stvarno stanje stvari.
Naime, iako radnici već o 6-7 sati ujutro rade na gradilištu u Radničkoj, situacija nije takva na najavljenom rotoru na križanju Čulinečke i Radničke, odnosno na samom silasku s Domovinskog mosta.
Naglasio je da je sloboda medija jedan od temelja na kojima počiva demokracija, no ona nije anarhija, destrukcija i uništavanje, zbog veće čitanosti, slušanosti i gledanosti, upozorivši kako u nekim medijima zbog bolje prodaje neki misle da trebaju stvarati događaje. Mediji i novinari trebaju pronalaziti događaje, prepoznavati što je vijest i novost i izvještavati o tome, a kad je to sve objavljeno, i komentirati, istaknuo je predsjednik.
Evo ja sam pronašao da je predsjednik Stjepan Mesić aranžirao interview tada odbjeglog Ante Gotovine i Ive Pukanića, da je potaknuo savjetnika Željka Bagića i šefa POA-e Franju Tureka da pomažu odbjeglom Gotovini i tada nedodirljivom Hrvoju Petraču, da ga je u Francuskoj tužio Marin Tomulić za sudjelovanje u pokušaju atentata, da je pokrivao šverc oružja za Irak i SRJ, da je predvodio hajku na Vladimira Zagorca kako bi se izvršio pritisak na suca Ivana Turudića da oslobodi Hrvoja Petrača, da se upleo u proces koji njemačko pravosuđe vodi protiv Josipa Perkovića, da je u svom uredu primao i druge osobe koje su se sumnjičile za mafijaško ponašanje (Llulzima Krasniqija, Željka Goluba...) da je veliki prijatelj sa Željkom Šelendićem koji je pak u kumskoj vezi sa spomenutim Željkom Golubom), da je umiješan u prevaru i otimačinu u slučaju odvjetnice Ane Jendriš-Jelesić... Izmišljam li da bih si povećao čitanost ili sam prepoznao vijesti?
Umjesto uvoda
'ko ti je kriv da nisi 'hladan ko špricer'
Umjesto prologa
Možda je glavni razlog ostavke ipak moj rastući osjećaj gađenja što moram trošiti vrijeme i energiju i biti dio sustava kojemu ne pripadam. Prijatelji su me počeli izjednačavati s cijelom tom gužvom u kojoj sam se našao. To mi je bilo neprihvatljivo jer nisam bio stranački čovjek. Osim toga, jačao je i opći osjećaj gađenja nad politikom danas u RH, gdje nas, najprije na nacionalnoj razini, jedan čovjek drži taocima nekoliko mjeseci, a zatim na gradskoj razini. Mislim da s tim treba prestati. Ako ovo može pridonijeti da svijest javnosti naraste i otpor se pojača, mislim da je vrijedilo svake žrtve
U posljednjih nekoliko dana uz Sanaderove satove i Šostarov stiptiz i mediji i blogovi bavili su se i „rukometnim zakonom“. Najavljujući taj zakon premijer Sanader kao glavni razlog naveo je prekratko vrijeme preostalo do Svjetskog rukometnog prvenstva i preduge rokove postupka javne nabave predviđene zakonom.
Ni Sanader ni Kavran (predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza) nisu javnosti objasnili u što su potrošili 7 mjeseci odkada se zana da će Hrvatska biti domaćin prvenstva.
Nisu objasnili ni tko je HRS-u dao jamstvo u ime RH da će sve na vrijeme biti gotovo niti pak su pojasnili tko je u ime gradova domaćina (Zagreb, Split, Osijek, Zadar, Poreč i Varaždin) potpisao kandidature uz jamstva da će svi objekti biti na vrijeme gotovi.
Prenesno s privatnog bloga na adresi
http://www.ne-uredjena.bloger.hr/
I baš kad sam se ponadao kako ću zahvaljujući netom izgrađenom Domovinskom mostu moći skratiti put od Zagreba prema Velikoj Gorici gradski oci odlučiše nakon što je pošlo gotovo deset godina od ideje, preko odabira izvođača, dodjeljivanja koncesije, te napokon završetka krajem prošle godine zaista ispuniti čak dvije petoljetke.
Mostom se moglo prolaziti, istina malo preko nogostupa, no problema nije bilo velike su betonske blokove odmaknuli tako da se moglo proci. I eto pokraj prošlog tjedna odlučiše kako je to vrlo loše, da neki koriste, a nije otvoreno, pa eto odlučiše vratiti prepreke i sad je most opet otvoren za ptice i pješake.
Građani grada Zagreba. Kako se osjećate pri spoznaji da je grad Zagreb potrošio stotinjak milijuna kuna za skijaško natjecanje na sljemenu, a posebno na umjetni snijeg dok u isto vrijeme u samom centru grada postoje ljudi, zagrepčani, hrvatski branitelji koji danas žive u barakama kojima krov prokišnjava?
Jedan od takvih slučajeva, Safet Hasanović s njegovom suprugom Zemkom Bajrić i njihovo djece uspjeli su se probiti do naslovnice Jutarnjeg lista. Ta obitelj živi u krajnje neljudskim uvjetima. Safet je i teški bolesnik, a obitelj prehranjuje skupljajući staro željezo.
Prosječnom građaninu Zagreba može se učiniti da posljednjih nekoliko godina svog života živi u okruženju koje sliči na raj. Naprimjer, slika prva: vozi se u novome tramvaju, posjećuje utrku Svjetskog kupa na Sljemenu, uživa pod javnom rasvjetom centra grada. Slika druga: gleda svuda okolo nove zgrade, trgovačke centre, parkove koji se uređuju, te tisuće novih luksuznih automobila. I pomisli si: pa ovdje se stvarno nešto radi, a Zagreb izgleda kao neka srednjoeuropska metropola, ljepši je i čišći nego ikada.
No, stvarnost je malo drugačija. Slika prva: dobiva račune za vodu, čistoću, komunalnu naknadu, pokušava parkirati svoj auto. Svi računi uvećani su od 30 do 50 posto. Hm, pa stvarnost i nije tako lijepa. Slika druga: razbija svoj auto (mukotrpno kupljen na kredit s velikim kamatama koji otplaćuje) na jednoj od brojnih zagrebačkih ulica koje gradonačelnik Bandić slavohlepno i slavodobitno ne otvara, nego nisu popravljane barem dvadesetak godina. Slika treća: sve te nove zgrade koje Zagrepčanin gleda napravljene su privatnim kapitalom, uglavnom sumnjiva porijekla, te se kroz tu gradnju pere novac stečen kriminalnom djelatnošću. A naš Zagrepčanec si ne može kupiti ni obični dvosobni stan jer takav u Zagrebu košta najmanje 85 tisuća eura, a u boljim kvartovima i preko 100 tisuća eura, znači da naš prosječni Zagrepčanin za takav stan mora raditi otprilike 10 do 12 godina, a da pritom ne potroši ni kunu za svoj život, svoje dijete (ako si ga uopće može priuštiti) itd. Sve ovo nije problem samo Zagreba, gdje se još dobro i živi, s obzirom na najveći dio Hrvatske, koji danas predstavlja poljoprivrednu (i to u lošem stanju) pustinju, ako izuzmemo Istru, sjeverozapadni dio Hrvatske i obalu Jadranskog mora.
Neosporna je činjenica da je Bandić pokrenuo Zagreb, ali s onolikim proračunom samo bi prosječan hrvatski političar to propustio učiniti. I to je ono što ga izdvaja od drugih, nešto je napravio, nešto što je golim okom vidljivo prosječnom stanovniku grada. Žalosna je činjenica da među domaćim političarima ima premalo onih koji su sposobni bilo što napraviti. I toj zemlji slijepaca (čitaj zemlji korumpiranih i nesposobnih političara) jednooki je car.
Milan je odlučio da za sebe rezervira mjesto u povijesti grada. Zacijelo mu negdje u oporuci piše da njegov spomenik mora biti na ljepšem mjestu i veći od onoga kojeg su izgradili Većeslavu Holjevcu. U svojem egoidnom zanosu on stvara sliku o sebi. Otvaranja u praskozorje samo su dio promišljenog graditeljskog poduhvata u kojem se gradi lik i djelo.
