Glavna tema ovog dnevnika je Zdravko i Zoran Mamić te nazadovanje Dinama odnosno pitanje svih pitanja: mogu li i dalje navijati za nogometni klub za koji navijam zamalo pet desetljeća, čiju modru boju držim mojim privatnim sportskim znakom? A počelo je davno, kada smo kao klinci sakupljali i «pikali» sličice nogometaša pod zidove zgrada i čija bi bila najbliža zidu, taj bi nosio sve sličice «ispucane» pod zid. Meni najdraže bile su sličice igrača u plavim dresovima, nogometaši su se zvali Irović (golman), Šikić, Braun, Crnković, Lipušinović, Čonč, Matuš, Šantek, Perušić… i kada bi se sličica «nalijepila» na zid, to je bio pun pogodak. Neki su voljeli sličice igrače Hajduka, neki Crvene zvezde, neki Partizana, Sarajeva…Ostao sam vjeran Dinamu do danas mada sam rano prestao ići na utakmice na maksimirski stadion. Naime, nakon jednog derbija nastao je stampedo pri izlazu , masa me je ponijela preko Maksimirske ceste, i letio sam bukvalno kroz živicu maksimirskog perivoja sretan da mi se nije dogodila veća nesreća.
Ono što podrazumijevamo pod negativnom selekcijom kadrova je posljedica kadrovske politike partije (stranke) na vlasti.
Partijska/stranačka vrhuška zazire od sposobnih ljudi, ljudi koji znaju, pa pribjegava takvim kadrovskim rješenjima koja suštinski neće ugroziti poziciju nikoga iz vrha stranke.
Gotovo čitava piramida vlasti u Hrvatskoj izgrađena je upravo na principu negativne selekcije kadrova.
A kad jednom nesposobnjaković uđe u vrhove vlasti, onda nema varijante da ćemo ga se lako riješiti, on je postao dio nomenklature, a njegovo uklanjanje nije problem, osim za vodstvo partije/stranke, koje bi samo trebalo priznati da je predmetno kadrovsko rješenje bilo pogreška.
Ali kako stranačke vrhuške po defaultu ne mogu pogriješiti, onda se obično pribjegava takvim rješenjima da se evidentno nesposobnu osobu raspoređuje na mjesto na kojem će "najmanje smetati".
Živimo u društvu opće političke ucjene. Živimo u državi terora. Zlupotreba političke moći pri obračunima s političkim i inim nepodobnicima još uvijek je u definiciji modusa operandi više manje svakoga tko ima politički utjecaj.
Obično ljudi strahuju za posao, s obzirom da većina poslova ide preko države, javne i lokalne uprave i više manje svi su podložni političkom pritisku. Imamo i pseudoprivatni sektor ala Agrokor, koji počiva na protekciji i pravovjernosti spram politike. Državni, javni, privatni sektor. Više manje svi. Imamo i pravosuđe gdje je uobičajena praksa da sudac dobronamjerno savjetuje nekom malom igraču da se ne bode s rogatima. Zatim medijski linč, gdje jedni drugima vračaju i naplačuju usluge.
Imamo i produženu ruku kriminala i očitog kršenja zakona gdje država selektivno reagira ili ne reagira i potpuno je očito da obični mali čovjek baš i nije zaštićen ako se zamjeri bilo kome tko ima utjecaj. Jer između malog običnog čovjeka i onih na poziciji moći ne stoji ništa. Osim možda javnosti, no javnost nam je slaba.
Potpuno pogrešno procijenivši vlastitu moć i situaciju unutar SDP-a grada Zagreba, Zoran Milanović, Ivo Jelušić i skupina savjetnika s Iblerovog trga su, pokazalo se, pravili račun bez krčmara. U drugom krugu izbora za predsjednika gradske organizacije je premoćno pobijedio Davor Bernardić, osoba iz sjene koju gotovo nitko nije smatrao ozbiljnim kandidatom. Sedam dana između prvog i drugog izbornog kruga je bilo premalo za ispravljanje ranijih pogrešaka. Umjesto ispravljanja, činjene su nove. Zbog toga su zagrebački SDP-ovci Zoranu Milanoviću, Ivi Jelušiću i Jurici Meiću opalili zvonku pljusku.
Ovih je dana u toku edukacijska rasprava po zagrebačkim gradskim četvrtima na temu mjesna samouprava. Tu se vijećnici vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora informiraju o stanju i pravcima razvoja mjesne samouprave u gradu, ispunjavaju se ankete koje će nam pomoći sa se bolje decentraliziramo, sukobljavaju se mišljenja, ukrštaju stavovi, vode žustre polemike..
Kako svaka poštena kampanja mora imati lajtmotiv-termin, a potrošili smo "transparentno" i druge jake adute, ovaj projekt teži decentralizaciji. Tako se osim vlasti decentraliziraju odluke, novci iz gradskog proračuna, (ne, ne zezam se: Q:"Na koordinaciji je zaključeno da se za 2011. godinu decentralizira 7,5% a do kraja mandata 10% gradskog proračuna"), a da se to sve nebi događalo stihijski i samovoljno, "neophodno je utvrditi obim i tempo decentralizacije".
U subotu sam pisao o događajima u Varšavskoj i koncepcijama nenasilne akcije i održanja reda. Danas par riječi o demokraciji, također na osnovu diskusija vođenih ovih dana na netu.
Jedan argument cinika, koji stoje sa strane jest, da du prosvjedenici naivni, jer su svoj bijes usmjerili samo na Milana Bandića, dok je stvar u sustavu, iz kojega je on iznikao i kojeg je dio.
Postoji taktika, a postoji i strategija. Ne možeš ciljati na stotinu ciljeva odjednom. Sasvim točno - postoji problem sustava. Sustava otuđene moći, gdje političari smatraju da demokracija traje deset sekundi svake četiri godine, dok ne zaokružiš broj na listiću, a onda oni vladaju.
Ocjenjivati protekle događaje u vezi Varšavske može se kao i gledati na čašu napunjenu do pola vodom. Jedni vide vodu od dna do pola čaše, drugi vide prazninu do ruba čaše, pa tako i mi koji ocjenjujemo dosege bunta možemo se uhvatiti događanja (broj prisutnih, način izvedbe, efekti), ili lamentirati tko je trebao još doći, a nije se pojavio, uspoređivati s protestom u vezi Radija l0l, pitati da li su to prave riječi poruke gradonačelniku itd i tsl.
Ima nešto što apsolutno iritira i svjedoči o stilu ignoriranja prosvjeda odnosno njihova podcjenjivanja, a što nije novost kada se radi o Milanu Bandiću. Naravno, on će odlučiti kamo će taj dan kada se demonstranti kreću prema Poglavarstvum, ali očigledno je izbjegavanja Bandića suočiti se s nekim činjenicama. Kada to treba, -biti na sjednici Gradske skupštine,- onda je na izložbi u Beču, evo, jučer u Pećuhu... Još bi čovjek sarkastično pomislio, da je umro bilo gdje bilo koji gradonačelnik u Europi, Bandić bi mu išao na sprovod samo da ne mora prisustvovati početku - svog političkog sprovoda.
Borba za očuvanje pješačke zone u Varšavskoj ovih dana doseže vrhunac, što ne čudi, budući je pripremama za prekopavanje pješačke zone priča ušla u „sad ili nikad“ fazu. S jedne strane imamo interes javnosti artikuliran kroz dvije udruge – Zelenu akciju i Pravo na grad. S druge strane imamo neposredno biranog gradonačelnika i invenstitora koji, hteli to priznati ili ne, nastupa legalistički, opskrbljen svim papirima i dozvolama. No srž ovog sukoba nije u legalnosti, već legitimnosti. Osnovna poruka prosvjednika u Varšavskoj jest ta da su političke institucije (prvenstveno gradonačelnik, ali i Ministarstvo graditeljstva, te gradska skupština) osigurali privatnom poduzetniku legalističko zaleđe – a nasuprot javnom interesu. I baš zbog tog javog interesa, tj. legitimnosti zahtjeva prosvjednika, izgradnja HOTO centra na Cvjetnom treba stati.
No priča nije tako jednostavna.
Pažnju hrvatske javnosti u posljednje su vrijeme zaokupile brojne afere iz domene političko-gospodarskog kriminala. Potaknute su, prema službenoj verziji, dobrim radom političkih stega naglo oslobođenih pravosudnih tijela što kao imamo zahvaliti odlasku navodno glavnog kočničara Ive Sanadera, odnosno preuzimanju uzdi i njihovom čvrstom držanju od strane navodno vješte jahačice Jadranke Kosor. Prema onoj neslužbenoj, u najvećoj se mjeri radi o vješto režiranoj predstavi vladajućih ne bi li u sklopu pregovora o pristupanju EU konačno iskamčili otvaranje poglavlja o pravosuđu i ljudskim pravima.
U isto vrijeme, javnost je nedovoljno fokusirana na borbu koja se odvija unutar struktura zagrebačke gradske vlasti. Ista je, osim gore navedenim, zasjenjena i najnovijim zbivanjima oko Varšavske ulice a oštrica kriterija za prosudbu o čemu se zapravo radi je bitno zatupljena činjenicom da je jedna od sukobljenih strana Milan Bandić, zbog neuspjeha na predsjedničkim izborima i odlaska iz stranke čiju je zaštitu godinama uživao, trenutno valjda najmanje omiljeni gradonačelnik u Hrvatskoj.
Kažu da kada se radi o principima, imena nisu važna. Ili da barem ne bi trebala biti.
Pogledao sam sa zanimanjem ovaj dnevnik 3l03 sa snimkama iz Varšavske ulice, kada je pao ZAGREBAČKI ZID tj. kada su većinom mladi ovog grada stali u obranu Zagreba pred nasrtajem beskrupuloznog kapitala. Situacija je i dalje neizvjesna, jer obje strane dobivaju pojačanja . Sokol Marić u vidu interventne policije, demonstranti u vidu građana koji im se pridružuju...
Zanimljiv je poklič jedne žene-prosvjednice iz Varašavske koja viče uplašenim radnicima Sokol Marića:« Vi radite za okupatore..» Da, stvara se svijest da je Hrvatska prodana strancima, da je ova Horvatinčićeva investicija (Hoto grupa) u srce grada zapravo najzorniji upad u sustav koji ne trpi radikalne, pogotovo ne profiterske poduhvate gdje se privatni, poduzetnički interesi štite floskulama o razvoju Zagreba, osvježenju stare jezgre, evropeizmom, dobrobiti građana itd.
