pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Iako se radi o vječno zahvalnoj temi i iako se o njoj već dosta pisalo (Kako se slizati s novinama - smanjenjem PDVa i Sanader kupio novinske izdavače) mislim da vrijedi prenijeti dio saznanja koje danas donosi business.hr - Novinski izdavači odjednom profitabilni.
Nakon loše 2006. godine, u kojoj su od svih velikih izdavača jedino Novi list i NCL media grupa ostvarili dobit, lani je pozitivno poslovalo čak osam od deset najvećih, pa i kronični gubitaši Vjesnik i Slobodna Dalmacija.
U dobitnike su lani prešle ukupno tri tvrtke u suvlasništvu WAZ-a i Ninoslava Pavića, dobit je ostvario Styrijin Večernji list, ali i tvrtka Adria media, koja izdaje desetak revija. Jedini gubitaši u prošloj godini ostali su Styrijina 24 sata te splitska Kultura i rasvjeta, izdavač Feral tribuna.

Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.

Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.

Oprostite, ali zna li itko Sinišu Svilana? Znam da je dugoročno, no trebali bi početi na vrijeme, sezona-dvije prolete za tren. Iskustvo sa okupljanjem "celebritiya" je već dokazano, gledanost je tu. Ionako znamo da su spremni na sve, rado će potpisati i ugovor o ropstvu ako će ih to dovesti na televiziju.

Ako pročitate interview Dražena Majića, zamjenika Hloverke Novak-Srzić i prvog čovjeka informativnog programa HTV-a za vrijeme njena bolovanja, u Jutarnjem listu vjerojatno ćete naći puno toga zanimljiva - Dražen Majić: Vjera me spasila iz pakla droge. Nama je bilo jako zanimljivo ovo:

Trend gledanosti Dnevnika

• Možete li istaknuti nekoliko tema u posljednjih pola godine kojima ste najviše ponosni, a koje je napravio novinarski tim HTV-a pod vašim vodstvom?

- Ponosan sam kako smo popratili izbore jer na naš rad nije bilo nijedne značajnije zamjerke. Ponosan sam i kako smo pratili kosovsku krizu, gdje su naši novinari Josip Šarić i Morana Kasapović pružili školsku lekciju o izvještavanju. Ponosan sam i kako pratimo suđenje u Haagu. Međutim, svjestan sam i mnoštva nedostataka, koje se svakodnevno trudimo ispravljati. Najveći uspjeh koji je napravio naš tim svakako je promjena trenda gledanosti našeg ‘Dnevnika’.

Ovaj usklik je ono najprikladnije sto mogu i sa velikim razlogom pa i razumijevanjem uskliknuti nasi novinarcici u najvecim dnevnim listovima. ( cast rijetkim iznimkama). A to su svi oni koji ignoriraju sutrasnje sindikalne prosvjede.Primjetili ste negdje adekvatno pracenje najveceg okupljanja unazad nekoliko mjeseci? Niste, a i naplatiti ce oni tu sutnju i guranje laznjaka i marginalija u prvi plan.Svi su takvi ucili posao u Titovo doba.Zato bas tako uspjesno ignoriraju bitno, napuhuju marginalno i banalno ( Farma, razvod jednog kolege, traceve i sl.)Prodavanja roga pod svijecu pred nos citateljstva.
Stara skola jednoumnog informiranja:
-Vazno je nevazno, a glupo i nevazno je vazno ( Farma, razvod jednog kolege, traceve i sl.)
Vecina takvih je dresirana u Poletu i Studentskom Listu.Izmaranje sitnozubana marginalijama i sportom ili igrama bez granica je poznato jos od starog Rima ( kruha & igara). Danas je to traceva, sapunica, big brothera i nogometa.
Izvjestitelji su samo promjenili likove kod kojih idu po vlastito misljenje van ovih dozvoljenih tema. Nekad je bio SKH, danas je HDZ, sutra ce mozda biti SDP itd.Tako je to bilo i kad se hodocastilo kod Suvara.

Tragedija na Prisavlju ide na ruku vladajućoj stranci koja je prve četiri godine pripremala teren za pripitomljavanje HTV-a kako bi mirno vladala iduće četiri.

Oslabi ga pa zavladaj
Hrvatska televizija nalazi se pred financijskim kolapsom, gledanost je na granici tragedije, a kvaliteta programa odavno je prešla tu granicu, vodeće funkcije okupirali su nesposobni ili korumpirani, na hodnicima Prisavlja nezadovoljstvo novinara polako, ali sigurno, prelazi u apatiju. No, glavno pitanje glasi: kome to ide na ruku?

Jadni, sve im je teže i svi su protiv njih. A oni su nam jedina luč slobode u ova teška i represivna vremena. Bez njihovih priloga bili bi izgubljeni, bez njihovih tekstova nepismeni, bez njihovih komentara zavedeni... Oni brinu za naše duševno zdravlje.

Neki i malo više i konkretnije, poput recimo Ive Pukanića koji je zatražio oduzimanje poslovne sposobnosti svojoj ženi, Mirjani Pukanić. Pri čemu je naravno indikativno da sva imovina glasi na nju, a da je njoj (najblaže rečeno) njega dosta. To je par udruga popratilo priopćenjem u rukavicama, no ono što je možda najbizarnije u cijeloj priči jest da je ona prisilno odvedena sa konferencije za novinare koju je priredila u svom stanu. Prislno nekog odvesti i zadržati ga u psihijatrijskoj ustanovi se može samo u slučaju da je ta osoba opasna po sebe ili druge (život, zdravlje i sigurnost je pravna formulacija), te sada na temelju ovog slučaja treba izvući zaključke.

Taj se čovjek odmah na početku rata stavio na raspolaganje Hrvatskoj, ušao je u taj rat na način na kojem je mislio da će najbolje doprinjeti i iskazao se, zaradio je povjerenje svojih suboraca. Preuzimao je sve veće odgovornosti, povremeno se nije slagao sa nekim odlukama onih iznad njega u zapovjednoj strukturi koje su donošene jer ih je smatrao političkim uplitanjem, no ipak je bilo dovoljno onih iznad koji su ga cijenili da može nesmetano obavljati posao za koji je zadužen. O tome najsažetije govore promaknuća i odlikovanje, iako je to samo površna priča. Onu pravu znaju samo oni koji su bili tada tamo.

Heroj ili zločinac?

Svakako, oni kojima je iz ovog ili onog razloga smetao govorili su o njegovoj umješanosti u neke kriminalne aktivnosti, oni koji su ga branili su to pokazivali kao namještaljke određenih interesnih sfera. Bilo je i tekstova po novinama, zaredaju pa se prorijede, kako protiv njega tako i njemu u prilog.

Heroj ili zločinac?

Posljednja događanja u SDP-u, od ostavke Željke Antunović, kritičkih istupa nezadovoljnika politikom i načinom vođenja stranke predsjednika Zorana Milanovića, pa sve do medijskih konfrontacija „jakih SDP-ovih pojedinaca“ na lokalnim razinama SDP-a, potvrđuju da se uloga medija, čak i u pitanju unutarstranačkih odnosa, danas smatra presudnom.

Bez obzira što večina funkcionera i običnih članova i dalje papagajski ponavlja onu vječnu frazu da probleme treba rješavati unutar stranke, očiglednim ispada kako je riječ o praznoj gesti i/ili potvrdi činjenice da više nema autoriteta koji bi prislilio da se problemi rješavaju unutar SDP-a.

Da bi na pravi način razumijeli ulogu medija u odnosu na današnji SDP, smatram da prije svega treba skrenuti pažnju na jedno od glavnih obilježja Račanovog nasljeđa, a to je značaj kuloarskog aspekta u formiranju unutarstranačkih odnosa.

Po mom običaju, moje impulzivno reagiranje na neke postove ili komentare duljinom i obimom pretvori se u samostalan post. Moram priznati da su me zaintrigirali post kolege „bez cenzure“ Tko Suzani Jašić, članici Vijeća HRT-a daje krive podatke o gledanosti?, napis iz Indexa Je li Šveb doista jedini koji treba letjeti s Prisavlja? te Mrakov napis Uskrs infantilne politike .

Prvo zahvaljujemo Index.hr koji nas je prenio (ali ne i citirao – no zar je to nešto čudno za Index.hr – kad vas to mi nismo naveli kao izvor?). Index je na osnovu naših podatka (koje koliko vidimo nitko nije demantirao) postavio pravo pitanje -Je li Šveb doista jedini koji treba letjeti s Prisavlja?.
Šveb i rukomet su već sada prošlost. No pad gledanosti nije samo u prime timeu, najgledanijem razdoblju, već i na cjelodnevnim udjelima i njega će biti teško vratiti na razinu iznad 50% za oba programa HTV-a. Prva vladavina Jasne Ulage Valić smijenjene direktorice programa, supruge Domagoja Burića sadašnjeg direktora programa HTV-a, AKA Jasna Burić, završila je naglim padom gledanosti HRT-a i velikim usponom RTL-a koji je učinkovito koristio sve njene greške i neiskustvo u sastavljanju programa. Sada se priča ponavlja, Jasna, koja sjedi na svim kolegijima sa svojim suprugom, kao da odlučuju o obiteljskom ručku, a ne o sudbini najvažnijeg nacionalnog medija, vuče konce i ponavlja ranije greške – jer ni ona niti njen suprug Domagoj jednostavno ne znaju slagati program. A Nova i RTL uspješno ulijeću u sve njihove rupe u kojima gledatelji masovno s jednog od programa HTV-a prelaze na Novu ili RTL.

Jučer nam je pažnju privukao sljedeći citat iz teksta u Večernjaku - Na Prisavlju učestali sastanci poslovnog i programskog vodstva - Mobilizacija i HTV: Uzbuna zbog pada gledanosti?:

Tvrdi se čak kako je Buriću rečeno da se ukupna gledanost Prvog i Drugog programa HTV-a ne smije spustiti ispod 50 posto, a ona je za veljaču iznosila 53,4 posto.

Ali ovo jednostavno nije istina - ako se gleda prime time (od 19:00 - 23:00) gledanost oba HTV-ova programa je od jeseni, kada je imenovana nova ekipa, nepovratno pala ispod 50% za oba programa. Dobro upoznati s problematikom (hvala im na podacima) tako kažu da npr. NOVA TV treba skoro godinu da digne udio za 1-2% i to proglašavaju ogromnim uspjehom, a HTV je u godinu dana izgubio između 4-8% ovisno koji se mjeseci uspoređuju...

Kad smo prije nekoliko mjeseci pisali o padu gledanosti HTV-a i katastrofalnim greškama u planiranju programa, ni sami nismo očekivali ovakav nenanadni razvoj rata za gledatelje. Uškopljeni i kontrolirani HTV dnevno polagano tone – Dnevnik je na prosječnih 25% gledanosti i pomalo, ali sigurno tone. Vremena kada je nedjeljni Dnevnik Gorana Milića dosezao 40% izgledaju tako nostalgično i nedostižno. Nema kritike, nema žalca, nema Zorana Šprajca koji će prpošno prozvati suce zbog svoje nesposobnosti, a ni Tončica Čeljuska više ne smije ispreskakati Damira Polančeca kako je to još ljetos radila u onoj emisiji o privatizaciji KIM-a. No zato npr. Siniša Grgić (da da onaj naši isti Siniša Grgić – znate ZAPI FINA itd), uvaženi član Vijeća HRT-a zlorabi svoj položaj u Vijeću HRT-a kako bi sprječavao informativni program HTV-a da izvješćuje o njegovim malverzacijama i pokušaju da proda nešto što nije nikad ni platio – hotele na otoku Koločepu pored Dubrovnika (to je tema za cijeli novu priču – više pogledajte na http://kome-otok-znanja.com/).

Nekoliko samoubojstava maloljetnika koja su se dogodila u posljednje vrijeme poslužilo je Don Živku Kustiću, ovaj puta u ulozi kolumnista Jutarnjeg lista, da pokrene zanimljivu inicijativu. On zamjećuje kako se u medijima na temu povećanog broja samoubojstava mladih javljaju psiholozi, psihijatri i pedagozi a da nigdje nema predstavnika Crkve koji bi govorili o tome kako vjeronauk utječe na tu pojavu.

Kustić logično pita kako je moguće da se netko tko pohađa vjeronauk i tko bi u najmanju ruku trebao znati da je oduzimanje života grijeh ipak odlučuje na to posežući za vlastitim.