Ova tema je rezultat neslaganja teze s jedne druge objave kojom se špekulira mogući savez radnika i malih poduzetnika protiv velikih poduzetnika iliti drugim rijećima onih koji nemaju ništa i onih koji imaju malo protiv onih koji imaju puno. Naravno da je moje protivljenje dočekano na nož osviještenih kapital vjernika kao robovanje izgnanoj Marxovoj nauci i to bez ijednog argumenta.
Ovdje mi ni na kraj pameti nije uvjeravanje nekoga o znanstveno održivoj logici po kojoj je samoupravljanje sudionika u nekom procesu ne samo validno već i superiorno. Uostalom zbog istog je američka ekonomistica Elinor Ostrom i dobila lanjskog Nobela za ekonomiju za rad u području gospodarskog upravljanja jer je pokazala kako zajedničkom imovinom mogu uspješno upravljati njihove korisničke sastavnice.
Ovom prigodom se neću baviti ni primjerima iz prakse koji dokazuju da gospodarski subjekti koji su imali ugrađen sustav radničke participacije u upravljanju daleko bolje posluju nego prije, ja sam odguglao i uvjerio se – tko voli nek izvoli...
Na pisanje ove teme me potaklo nekoliko nedavnih događaja.
Obilježavanje godišnjice Berlinskog zida i blokada fakulteta
kada su studenti istaknuli slike Marxa i Che Guevare
Forward to the past?
Godišnjica rušenja Berlinskog zida.
Kod nas se već uobičajeno pojavljuju mudraci koji raspredaju o tome kako je u Jugoslaviji bilo bolje.
Mnogi su iz istočnih(komunističkih)zemalja bježali na zapad. Ako je u komunizmu bilo tako lijepo kako da nije bilo obrnutih primjera,tu mislim na obične građane a ne špijune(o tome je lijepo nedavno pisao Ante Tomić)? Mislim da bi to komunistička propaganda objavljivala na sva zvona.
O političkim i općenitim neslobodama ne treba puno ni govoriti(kult ličnosti vođe,jednopartijski sistem,progon zatvaranje i likvidacija političkih protivnika, gluposti sa sletovima,štafetama i pionirima,) isto tako i o redovima za osnovne životne potrepštine (kava,deterdžent ,benzin..) . Najviše me živciraju stari komunisti koji se danas pokušavaju prikazati kao veliki demokrati, građanska opcija... whatever.
Još mi je smješnija rulja koja puši te spike.
"Nikdar ni bilo da nekak ni bilo i navek bu da nekak bu" lajtmotiv života na ovim prostorima pri tom ne mislim samo na Hrvatsku iako je o Hrvatskoj riječ. Nekako će već biti, riječi Petrice Kerempuha odoljevaju svim izazovima protoka vremena. To samo govori o tome kako se mi ne mijenjamo, ili ako se mijenjamo onda su to samo kozmetčke - pomodne promjene, nikako one suštinske, jednostavno ova močvara je sveudilj jednaka bez obzira na kolorit zastava nad praznim i tupim glavama. Još jedan Božić, još jedna Nova godina, kada se stiša buka petardi i provari na dug kupljena hrana nećemo moći reći po čemu se to ova dolazeća 2009. razlikuje od prolazeće 2008. Dakle nakon pastorale Božićnih čestitki, okrutna stvarnost čeka iza ugla, no za nas je to potpuno normalno i već viđeno mi tu šizofrenost živimo predugo da bi je uopće primjećivali.
U Bankamagazinu se pojavila vijest iz Vlade od 12.10.2007„Pri preustroju HFP-a tražit ćemo mišljenje javnosti“.
Da li je to zaista pitanje koje treba predlagati široka javnost ili je stvar struke? Ja mislim ovo drugo, pa taj prijedlog Vlade uoči raspuštanja Parlamenta predstavlja ustvari zastiranje maglom jednog od najtežih neriješenih problema koji tišti hrvatsko društvo još od osamostaljivanja i državno- pravnih promjena, a koje se nisu adekvatno odrazile na gospodarskom planu.
Priča je ovo o tranziciji, a zametnula se u prvomajsko vrijeme kad sam "impostao" dva posta Jedna mala šala 29.04. i Jedna mala šala(2)!? Kreativno čitanje Marxa!, našalivši se malo kroz citiranje Marxa u osuvremnjenim uvjetima.
Na te postove se javio izvjesni "Anonimni korisnik" s vrlo zdravorazumskim komentarima, kojeg sam nagovarao da se uključi na Pollitika.com, što nije prihvatio preferirajuči promatraćki status, na što ima pravo. No spomenuvši pojam tranzicije dao mi je svoj komentar o tome pojmu kojeg smatram previše vrijednim da bi ga se ostavilo da čući na već više slabo posjećivanom postu, a tema je više nego aktualna, pogoovo u predizborno vrijeme.
Dugujem drugi dio posta koji je jednim dijelom ispao namjerno nekonzistentan u tekstu, i s naslovom koji je neadekvatno stršao. To naravno zaslužuje dodatno objašnjenje (što sam u nekoliko sam navrata čak obećao).
Radilo se o mojem „pred-prvomajskom“ prigodničarskom uratku u kojem sam se malo poigrao, te doslovno prepisao 95% teksta iz Glave I „Komunističkog Manifesta“ , te programatske knjižice Marxa i Engelsa , koju su objavili još daleke 1848 godine, uoči Pariške revolucije.
REQUIEM ili kako spojiti smislene riječi od Svetog Pavla , preko Karla Marxa i Sigmunda Freuda sve do mog omiljenog Ericha Fromma ). To može biti prezahtjevan posao, avantura koja nosi sve rizike mogućih nesporazuma, nerazumijevanja, zamjeranja. Uzdam u zaštitnika bloggera Svetog Pavla (kao zaštitinika javne riječi – tj. pisaca, novinara, glasnogovornika, je isto tako i bloggera) da mi nitko neće uzeti za zlo išta od ovdje napisanog.
Neovisni, ali ne i neutralni