Na pisanje ovog posta me nagnalo učenje za nedavni kolokvij. Knjiga iz koje sam morala učiti već je treća od istog autora s kojim se susrećem od početka studiranja. Već me prva izbacivala iz takta, ali sada više šutjeti ne mogu. Naime, prva knjiga pod nazivom "Osnove znanosti o novinarstvu" je moj prvi susret sa "biti novinarstva". U knjizi lijepo piše kako su temelnji zadaci novinara: "...njegovanja i razvijanja standardiziranog hrvatskog književnog jezika i govora..." i već u ovoj rečenici možete vidjeti kako autor baš ne barata ovim pojmovima. Ne bih se sada upuštala u detaljnu raspravu što je književni, a što standardni jezik, jer ni stručnjaci još o tome nemaju usuglašeno mišljenje. Treba reći da je po nekima književni ili standardni jezik onaj propisani, koji bi se trebao koristiti u službenom komuniciranju, radi lakšeg sporazumijevanja. Po nekima je književni onaj koji se koristi, kako sama riječ kaže, u knjigama, a standardni onaj propisani koji bi se trebao koristiti u službenom komuniciranju, radi lakšeg sporazumijevanja. Dakle, ako vjerujemo onim prvima onda je književni jezik već standardiziran i ta riječ ne treba stajati uz njega, a ako vjerujemo ovim drugima onda je to jezik kojim se pisci služe, on je kod svakog pisca drugačiji i onda nije standardiziran (ispravite me ako griješim). Bilo kako bilo, evo nekoliko primjera standardnih riječi koje autor koristi u svojim knjigama: vizitacija (posjet), atak (napad), fair-play (poštena igra), lajfver (ljudski kadrovi) i mnoge druge riječi kojih se ne mogu i ne želim sjetiti. Za razumijevanje knjiga bi vam dobro došao latinski, engleski i njemački rječnik jer ćete se susresti sa puno riječi i poslovica koje se spominju, a prijevoda nema. Dakle, njegovanje i razvijanje standardnog jezika uopće nije upitno. U istoj knjizi, vrlo lijepo rečeno kako bi novinari trebali biti neovisni od svake vlade, dobar primjer za to je autorova upletenost u priču Radio 101 iz 1996., za koju vjerojatno svi znaju pa dodatna objašnjenja nisu potrebna.