pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Jučer su se dogodila i pogodila tri znakovite medijska predstave, koje su bile nekako usko povezane, a na što fino upozorava kolega Marshal u svome tekstu „Svako jutro jedna laž, egoizmu snagu da“. Stvar je, ne samo općenito nego za nas na „Pollitiki“ posebice vrlo aktualna budući da se tiče i nekih naših blogovskih rasprava, razmišljanja i dilema (u nekoliko recentnih dnevnika : spomenuti Marshalov post,
Destruktivni mozak od PoKileMozga , Sanader i Butković od Seneke
Anatomija političke bezdogađajnosti od hrvoje štefana , ali i unutar mnogih drugih dnevnika ili komentara na dnevnike.

Ta tri značajna i znakovita događaja, koja su obilježila jučerašnju nedjelju dne 10.02.2008. su bili :

Općenito, i u primitivnim vremenima, vlast u nekoj državi nije samo politika, moć i nužda/obveza na nešto nego još najmanje sadrži neki neizbježni dio društvenog, makar u djelu u kojem vlastodržac i koji emigrira ipak ima neke veze sa ostalim u istoj državi, sa društvom, zajednicom (npr. tamo ostanu službe nove vlasti koje ga ganjaju, npr. diplomacija koja sa zemljom utočišta čačka oko nove pozicije bivše vlasti). Tj. radi se o tome da su politika i vlast ipak nešto fizički nepotpuno odvojivo od predmeta vlasti, pa je zgodno to malo uzeti u obzir, kao jednu praktičnu činjenicu.

Dosadašnji Sanaderov spiker, odnosno čak i više od toga, osoba iz najužeg premijerova kruga, odbačen je iza kulisa. On je do te mjere izgubio vjerodostojnost u javnosti da je Sanader - odnosno ljudi koji kreiraju njegov imidž - shvatio kako mu Maček počinje donositi više štete, nego koristi. Glasnogovornik može lagati tri puta: prvi put, zadnji put i nikad više. Maček je lagao najmanje pet puta, iako se ne može reći da nije postupao u najboljoj namjeri. Toliko je predano branio svog šefa od stvari koje se ne mogu braniti, da je gotovo neugodno bilo gledati kako Maček raširenih ruku juriša na bajunete. I junački pada.

Može li
se hrvatska politička i društvena "tranzicija" dovršiti mirno. Može, puno toga se može. A hoće li? Nema ni misaonih i verbalnih naznaka kako će biti, sada i bugarska automatska povjerenica EU odlučuje, ni mir ni rat.
HDZ doživjeti sudbinu HSLS-a? SDP doživjeti sudbinu HSLS-a? Mogu, zašto ne. Mogu li odlučiti vođe? Vođe padaju jer ne mogu izdržati ni jednu tlapnju, najdulje se drži Tito a šta i s tim, teorije zavjere su nepotrebne jer padaju i ako se dogovore.

God. cca 2008., deseta ili približno. U osvit zore, za popodnevnog umora, dubina. Kad nebo se jedva vidi ali sigurno. Ni sparina ni svježina. Tišina. Puno automobila. Drama ni rječita ni slikovna ni zvučna, pa se ljulja, zazor od visina i brzina. Fluidna smjesa jedva u obrisima. Aktivno tisuće propisa, kardeljisti u sjeni. Zasuti milijardama. Bezbroj sve apstraktnijih podataka. Tračci milosti u pukotinama. Po koja mačka i ptica. Glazbe nema.

Sinoć se u vijestima nakratko pojavio video isječak spremljen na YouTube servisu, pa možemo reći, kako je Internet postao važna stavka u našem političkom životu. Dodamo li tome Zombixovo pojavljivanje u središnjoj informativnoj emisiji, odnosno CNN-ovo objavljivanje dokumenata iz afere Brodosplit, teško da će se i u budućnosti moći izbjeći. No, i bez toga, svi su ti servisi, blogovi važniji su jer nama daju mogućnost da se na kreativan način izrazimo i pokažemo onima na vlasti ili onima koji tamo nisu, što o njima mislimo.

U posljednjih nekoliko dana, takvih se video uradaka pojavilo dosta - neki nas podsjećaju na izjave dužnosnika, neki se s njima ismijavaju, neki su komentar sam za sebe. S približavanjem izbora, siguran sam, broj takvih akcija biti će sve veći, a nema sumnje kako će i nešto od toga završiti u mainstream medijima. Od ovih političkih isječaka, ako ih bude dovoljno, može se složiti i dokumentarni film; pa danas svatko tko ima računalo može biti autor - pogledajte samo američki amaterski hit Loose Change koji se bavi 11. rujnom.