pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Vozim se u autu nakon naporne radne nedjelje i slusam radio. Vijesti. Braniteljske udruge donjele se kamenje sa Bleiburga, Jazovke i Maclja kako bi se ugradilo u temelje nove crkve hrvatskih mucenika u Udbini. Ok, nemam apsolutno nista protiv toga. I pocnem razmisljati.

U datom trenutku u Hrvatskoj su postojale dvije opcije, antifašizam i ustaštvo. Naravno da ne moram javno osuđivati ustaški pokret. Antifašizam je bio jedina ispravna opcija. Pobjednička opcija. No pobjeda nikako ne smije biti amnestija za zločine koje je pobjednička vojska učinila i u što se taj antifašistički pokret kasnije pretvorio. Mračni i represivni komunizam. Osuđujem oboje.

U opisu svog partizanskog druga Zvonko Ivanković Vonta najzornije daje bolesne korijene Tuđmanova shvaćanja hrvatske pomirbe, lustracije, zločina..., onih temeljnih moralnih veza neke zajednice.

Već mi je dosadilo objašnjavati mojim "desnim" čitateljima koji vapiju za lustracijom da trebaju započeti od svojih ikona Tuđmana i Šuška, pa će im biti jasno zašto i dan danas na tapetu imamo slučaj notornog Josipa Perkovića. Tuđman je bio od UDBA-e bio ucijenjen zbog svog poratnog držanja spram narodnih neprijatelja u Turopolju i drugdje, te držan na vezi kad je ilegalno, iz kućnog pritvora s udbinim podstanarom, izbivao iz zemlje i po Europi se susretao s Brunom Bušićem i Carlom Bildtom.

Mnogo ih je koji govore kao morska jeka,
ali njihovi životi su uski i ustajali, poput močvare koja trune.
Khalil Gibran .

Negdje u srpnju 2005 godine održan je Susret svećenika i časnih sestara iz župe Drinovci (valjda Hercegovina), na kojem je glavnu ulogu imao Don Ivan Šimić, kancelar Biskupije dubrovačke, o čemu je sačinjen Internetski zapis prema ( linku na kojem to možete pročitati ), a na kojem su citirani i gore navedeni Gibranovi stihovi. Izvješće vrvi pozitivnim domoljubnim emocijama i naglascima, te „dubokim i dalekim“ povijesnim reminiscencijama, dok je religijski sadržaj potpuno zanemaren. Iz sadržaja i intonacije teksta (prema Internetskom zapisu) jasno je da je „Susret u Drinovcima“ bio čisto politički motiviran, a posvećen predhodnoj Bleiburškoj komemoraciji (jednoj od onih koje su se inače redovito održavale). Ono što je uvijek bilo sporno, pa sve do danas, jest da se jedna manifestacija kao spomen na mnoštvo pobijenih ljudi bez suđenja, umjesto ukazivanja pijeteta mrtvima u nekim krugovima i razmjerima uporno pretvara u „revival“ u ratu poraženih snaga. Tako da se stjecajem raznih okolnosti (ali najviše radi dugotrajnoh prešućivanja od strane službenih vlasti Jugoslavije i Hrvatske) te su se komemoracije pretvarale u neciviliziranu suprotnost. Mada jedna takva komemoracija, civilizirano gledajući, bi trebala predstavljati spomen na ljude pobijene bez suda, na poštivanje smrti (koja ujedinjuje ljude bez obzira na porijeklo, vjeru, ideologiju), predstavljati dostojanstven skup pun poštovanja i pijeteta prema umrlima, ona se u praksi najčešće pretvarala u reviju uniformi poraženih vojski i ideologije. Mada je trebalo očekivati da će poslije političkih promjena i pada komunizma, bleiburški susreti se konačno transformirati u decentno i dostojanstveno štovanje smrti, vulgarni „revivali“ prošlosti još traju, predstavljajući civilizacijsku uvredu mrtvima.

"Ne provedena lustracija je temeljna kočnica ozdravljenja i sazrijevanja hrvatskoga društva, jer bez pranja nema higijene, a bez higijene nema zdravlja."

Lustracija, lat. lustratio je u riječnik starih Rimljana ušla iz grčkog jezika, a među ljubiteljima mudrosti predstavljala je moralno očišćenje duše, duha. Dakle, "čišćenje od grijeha" ili lustracija predstavlja čišćenje od svih onih koji su "služili komunistički režim" uključujući ideološke kolaboracioniste režima i članove komunističke partije.

Čini se nevjerojatno teškim živjeti u sadašnjosti, ići naprijed jednako tako gledajući naprijed. Nije da pokoji kritički osvrt unazad može nepovratno omesti napredak, no neprekidno hodati s nosom iznad vlastite guzice sigurno da ne vodi dobrom.

Slušam tako, povremeno iskošenim uskim pogledom hvatajući govornike, kako se zaklinju u to da je pravo vrijeme za zakapanje u prošlost, iz koje ćemo onda izviriti u budućnost. Naravno uz njihovu, koji o prošlosti znaju apsolutnu i univerzalnu istinu, svesrdnu pomoć. A ta njihova istina između ostalog govori kako je Tito bio jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Svi su to učinili, Nijemci, Poljaci, Česi, Madžari – red je da i mi raskrinkamo svoje udbaše i njihove doušnike jednom za svagda.