Prije nekih mjesec dana objavila sam dnevnik pod sličnim naslovom - iste tematike. Kao što se već zna, projekt smo prijavili na Ladonjin natječaj za najbolje projekte na lokalnoj razini. Budući da financije nemamo i da je do sponzorstva izuzetno teško doć budući da se svi pozivaju na stanje krize, ovaj natječaj nam je jedina prilika za realizaciju projekta.
Za one koji nisu upoznati sa projektom, evo nekoliko riječi:
Cilj projekta „Vriskom protiv nasilja“ jest kroz što veći broj istovremenih koncerata u različitim gradovima, skrenuti pozornost te educirati građane o problematici nasilja među mladima,modusima i kanalima suprotnim od suhoparnog dociranja i monologa – koncertima.
„Bog i Hrvati!“ Pomalo zvuči kao novi turistički slogan Hrvatske, jedini problem je što mi se i ne čini kao nov. Dugo je on sa nama, „Velikim“ Hrvatima, punih dvadeset godina. Ustajemo s njime, jedemo s njime, liježemo s njime. U ovoj „velikoj“ katoličkoj zemlji, ne postoje ateisti, agnostici niti pripadnici drugih vjera, tj. postoje, ali mi ih ne priznajemo iako im dajemo njihova „prava“. Isto tako u ovoj državi ne postoji nitko osim „Velikih“ Hrvata. Doduše postoje „mali“ Hrvati, ali oni vam nisu vrijedni spomena. Oni su državni neprijatelji, antidomoljubi, špijuni, nevjernici, Jude. Tanka je granica između nacionalnog ponosa i ksenofobije.
Nasilje nad slabijima, odraz jadnog karaktera zlostavljača, društva i zakonodavaca
Sutra je Dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Prigodno solidarizirat ćemo se sa žrtvama nasilja, a ostatak godine šutjeti o svemu i trčati svome cilju.
Nasilje je zlo koje nas svih uništava, ponižava i civilizacijski vraća u prošlost.
Mnoge žene izgubile su svoje živote, jer su uzele svoju Slobodu natrag i prekinule sa zlostavljačima.
Dokad će društvo biti mrtvo hladno na ubijanje i zlostavljanje svojih građana, bilo da se radi o ženama, djeci, starijima ili mladima???
Dokada će biti na snazi nedorečeni zakoni, koji policiji i socijalnim službama daju male ovlasti; a ipak su oni prvi koji na nasilje mogu efektno reagirati, spriječiti ga ili privesti nasilnika.
Želim govoriti o nasilju nad slabijima kao o gorućem problemu društva za koje se ne nalazi rješenja.
Javnost je bila ogorčena smrću mladih ljudi Luke Ritza, Aleksandra Abramova,
mladog Tunjića, bacanjem u Rječinu Simkea, koji se utopio.
Ubojstva mnogih žena zgrozila su javnost, no rješenja i efektne borbe protiv toga zla nema.
Koliko je jučer, ponedjeljak,25.listopada, bilo mrtvih u Hrvatskoj?? Ne znam, pucalo se na sve strane, u Karlovcu najviše. Jedan čovjek na benzinskoj postaji prijeti da će aktivirati bombu, kako će to završiti? Izrečena je i presuda optuženom za ubojstvo Luke Ritza, mladića koji je životom platio sukob s grupom divljaka, svojih vršnjaka. Već je napisana i izvedena drama u ZKM-u, za koju kažu da je tako potresna da je u publici bilo tek nekolicina gledatelja koji nisu plakali. Mnogi se pitaju neće li ulica u kojoj stanujemo biti ulica u kojoj će stradati jedan mladić, neće li naša ulica postali mjesto obračuna huligana s nedužnim mladićima ili djevojkama??
Misleći na Luku Ritza i mnoge druge žrtve nasilja, pitam se treba li sažaljevati - žive?
OZRAČJE NASILJA
Ne volim ponedjeljke
29.siječnja 1979. u San Diegu šesnaestgodišnja Brenda Ann Spencer mecima je iz puške ranila desetak učenika, jednoga policajca, te ubila ravnatelja i domara škole.
Nakon ovoga masakra mirno se predala, a na pitanje:“ Zašto si to učinila?“, odgovorila je: „ Ne volim ponedjeljke“.
http://www.youtube.com/watch?v=J7x-ldj4UKA&feature=related
Prije toga masakra bili su poznati i slični slučajevi drugih učenika koji su svoja zlodjela opravdavali riječima: „ Pretpostavljam da sam želio ubiti osobu koju najviše mrzim –sebe, ali za ubiti sebe jednostavno nisam imao hrabrosti“, „ Želio sam postati slavan i vječno spominjan“...
!999. u srednjoj školi „Columbine“, u državi Colorado, dvojica tinejdžera poubijali su 12 svojih školskih kolega, jednoga nastavnika i ranili dvadeset tri učenika.
Lipanj 1996.godine, Hrvatska, Đakovo.
Dragi gradjani,kolege i prijatelji!
Dosao je dan kada nas je stanje u drzavi dovelo do samoga ruba, dan kada odlucujemo o svojoj sudbini, dan koji nas vodi u bolje sutra ili baca u osiromaseno danas!
Svi mi smo se ovdje okupili iz razlicitih razloga, razlicitih teznji i razlicitih problema, no ono sto nas sigurno sve veže jest cinjenica da MI NEMAMO KAMO ICI DALJE!
Ne ocekujem da vjerujete da cemo nesto promjeniti znam da vam je obecanja i vjere vec DOSTA! Znam da ste vec i sami na izmaku snaga i da ste vec prekrizili sve opcije za izlaz. Ne osudjujem vas. Medju nama je trentuno razlicith generacija ljudi, ljudi koji su prosli i rat i nasilje i glad i neimastinu i bolest i gubitak voljenih.
I jednostavno neznam kojim rjecima bi se usudila pribliziti vam nadu da mozemo nesto promjeniti.
Mozda jednostavno trebam samo govoriti i pustiti da vas emocije ponesu.
OSVRNIMO SE NA NASU REALNOST:
Koliko ljudi srecete na ulicama diljem hrvatske kako kopaju po kontenjerima,traze hranu, traze povratnu ambalazu?
koliko cesto su ti ljudi zaprawo malodobna djeca?
koliko cesto se najezite na takav prizor?
Koliko cesto okrenete glavu i produzite dalje?
Šokirana, čitam upravo riječki Novi list:
Naslov sam preuzeo od članka objavljenog na Jutarnjem.hr (http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,10,20,,137880.jl). U članku se obrađuje nekoliko stvari, od kojih su me neke stvarno "inspirirale", da ne kažem totalno dignule živce. U članku stoji da se prema službenoj MUP statistici Hrvati nemaju razloga osjećati nesigurno, jer je policija sve učinkovitija u lovu na ubojice. Članak se nastavlja stavljanjem nerazjašnjenih ubojstava u kontekst s vladajućim garniturama kroz zadnjih desetak godina, s jako finom poantom ... da se mafijaška ubojstva teško rješavaju svuda u svijetu, novinaru će reći u Državnom odvjetništvu, u MUP-u, na kraju i u Saboru. Kako je do mafije došlo, to nitko neće reći. Na kraju je svemu navedenom dodan i slučaj Luke Ritza, te kako se on uklapa u statistiku MUP-a.
'Izvijestio sam predsjednika Sabora i članove vijeća i o osnivanju sudačke akademije po uzoru na Francusku i Italiju, gdje se izabiru suci koji nakon završetka fakulteta i polaganja pravosudnog ispita, idu još tri godine u tu akademiju', dodao je Sanader i naglasio kako se sve to čini radi 'ubrzanja rada sustava'. U tu će svrhu u francuski Bordeaux, gdje je francuska sudačka akademija, ići i državni tajni Dražen Bošnjaković, naveo je Sanader. Ja ne vjerujem u ono što čitam!!!!. Pa zar Premijer ne zna da je Pravosudna Akademija osnovana 2004.godine?
Duge cijevi. Blokada. Helikopteri iznad Zagreba. Izvanredni dnevnici i izvanredne sjednice Vlade, repriziranje izjava od prije tri godine, lažna sućut vladajućih, prosvjedi. Sukus događanja posljednjih par dana. Ubijena je kći poznatih roditelja. Malo sam odvrtio film unazad i slagao događaje dan za danom nakon premlaćivanja Luke Ritza. Nije bilo dugih cijevi, policija nije blokirala glavni grad, a te noći im se možda i pokvario helikopter. Malo poslije je preminuo i Luka Ritz. Doniranim organima nakon smrti spasio je mnoge živote. Njegovi ubojice nisu otkriveni jer netko nije pokrenuo sve što je mogao u nalaženju počinitelja.
Ništa novo, reći će netko, ni u smrti nismo jednaki. Lukini roditelji nikada nisu bili potpredsjednici Vlade niti poznati odvjetnik. Roditelji mlade Ivane Hodak ipak jesu i tu represivni aparat radi bez greške. Žao mi je i zbog smrti mlade žene kao i smrti djevojke Nike koju je poput psa ubio pohotni zaštitar jer mu nije odgovarala na more SMS poruka i poziva. Nije znala kome se treba obratiti u zaštitu od nasrtljivca. Ali samo je jedna smrt prelila čašu i ponukala Vladu na djelovanje. Smrt Ivane Hodak.
