U povodu zagrebačkog prosvjeda branitelja protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru javila se nekakva udruga koja sebe naziva Građanska akcija i uzbunila medijsku scenu svojim porukama s govorom mržnje. Ona je trebala poslužiti ili kao provokacija ili kao dokaz da je akcija branitelja poistovjećena s Pavelićevom NDH-a te da kao takva ima protivnike u hrvatskoj javnosti.
Građanska akcija je međutim obična prijevara koju je hrvatskoj javnosti bez provjere o kakvoj se udruzi radi plasirala prije svega Hrvatska televizija i Hrvatski radio, ali i drugi tiskovni, elektronički i internetski mediji. Još jedanput hrvatsko novinarstvo koje se nalazi na najnižim granama od svojeg osnutka palo je na ispitu, jer je dozvolilo da svoju funkciju objektivnog i istinitog informiranja javnosti stavi u službu nepostojeće provokatorske tzv. nevladine udruge iza koje ne stoji značajna skupina ljudi.
Iako svi rezultati predizbornih anketa ukazuju na pobjedu Kukuriku koalicije, nije još sigurno da će ta biti apsolutna, da će Zoran Milanović bez pomoći drugih moći sastaviti vladu i da će njegova vlada trajno imati potrebnu potporu u parlamentu. Pogotovo nije sigurno da će imati dvotrećinsku potporu. Međutim, Vesna Pusić otvara predizbornu kampanju kao da je stvar već gotova i da će izborni rezultat biti točno takav. Da je drugačije, vjerojatno ne bi zaključavala vrata koja će joj možda biti jedini spas, i bacala ključ. U razgovoru za Večernji list ona kao potencijalne političke partnere isključuje čak dvije političke opcije. Jedna od njih bi lako mogla biti i jedina dovoljno odmaknuta od HDZ-a da je taj ne može kupiti. Sve ostale su se, naime, već pokazale otvorenima za političku trgovinu a u toj je, vidjeli smo već mnogo puta, HDZ gotovo nenadmašiv.
Na pitanje čije bi joj ruke bile najdraže ukoliko vlastite ne bi dostajale, Vesna Pusić odgovara:
Nije pitanje čije bi mi bile najdraže, ali najlogičnije su one manjinaca.
U travnju 2010. prezentiran je program gospodarskog oporavka Hrvatske koji bi ovu zemlju trebao odvratiti od osamnaestogodišnjeg lutanja bespućima hrvatske gospodarske zbiljnosti i osigurati joj u budućnosti toliko potreban gospodarski uzlet. Tekst u nastavku treba da odgovori na pitanje može li se realno od prezentiranog programa to očekivati.
Politika je umijeće mogućeg, a kako vidimo iz najnovije Premijerkine kulinarke izišao je novi recept za Podravkinu juhu, "Od srca za Nadana".
Ovakvi politički recepti u tako važnoj strateškoj industriji podsjeća na istrebljenje do posljednjeg daha.
Nadam se da će svi kritičari Tedeschia konačno shvatiti da je jedini spas za Podravku njena privatizacija inače je uskoro neće biti.
Stranka je dobrovoljna udruga pojedinaca okupljenih oko zajedničkih političkih ciljeva. Stranka ima svoja pravila, načela, ustroj i politiku. Ako je netko kandidat stranke, stranka će stajati iza njega. Tako je SDP godinama stajao iza Milana Bandića i Bandić je uredno koristio stranačku potporu. Zato je, među ostalima, i Josipović lojalno glasao za svog stranačkog kolegu i njegove projekte, jer je to bila i stranačka politika.
Kada se jednom utvrdi stranačka politika, onda više nema hoćemo-nećemo, nećemo-nedamo, onda svi članovi stranke moraju podržati takvu politiku. Tko to ne želi ili ne može, ne mora biti član stranke. Dakle, demokracija i pluralizam u stranci vrijede samo do trenutka određivanja stranačke politike, pravila i kandidata, a poslije se primjenjuje dogovoreno i oko toga više nema zbora, bar ne u javnosti.
Gotovo je nevjerojatno čime se priprost svijet i politički analfabeti oduševljevaju, još kad im se pridruže "eminentni" poitčki komentatori, vidljivo je da ljudskoj gluposti zaista nema granica.
Jedna od tih gluposti je prikazivanje Jadranke Kosor kao veilkog borca protiv korucije, spasiteljice Hrvatske pače.
Pa da vidimo onda na par primjera što je to učinila J. Kosor da bismo je trebali kovati u zvijezde?
I to uz uvjet da svi zaboravlimo sve njene "zasluge" i "dostignuća" iz perioda kad je kao vjerni vojnik partije i nezaobilazna apologetkinja dr. Ive Sanadera skakala na svaki njegov mig i izvršavala za njega brojne prljave poslove.
Ja joj osobno posebno na dušu stavljam njezinu nenadmašnu produktivnost u stvaranju polumilijunske vojske branitelja, vjernih glasača HDZ, a ustvari onog dijela populacije koji će dokrajčiti djelo urušavanja Hrvatske koje je započeo Franjo Tuđman i kroz svoja nepodnošljiva materijalna prava, za brojna od njih s upravo zalagala Jadranka Kosor, popuno uništiti hrvatsku državu.
Kažu da je doglavnik tzv. NDH Ademaga Mešić na suđenju 1945., nakon što su ga partizani pokupili u Austriji, izjavio da se ne osjeća krivim i da bi ga trebalo pustiti na slobodu, jer on im može koristiti i vjerno služiti kao što je služio cara Franju, kralja Aleksandra i poglavnika A. Pavelića ...
Samo namjerio se na ljude sazdane od drugačijeg materijala kojima takvo služenje nije trebalo. I ode Ademaga, preselio se na ahiret...
A meni eto baš Ademaga, čovjek za sve režime i sva vremena, pade na pamet povodom izjave Ljube Jurčića da će biti savjetnik, pazi 'vamo, predsjednika Milana Bandića.
Dakle Ljubo Jurčić, jedan od najpoznatijih profesora-tezgaroša na Zagrebačkom Sveučilištu, zna da će Bandić biti predsjednik.
A politički analitičar Davor Gjennero čak starhuje od toga da bi se zaista mogla dogoditi za RH "katastrofalna situacija" pa da Bandić zaista postane predsjednik.
Da ima simpatizera i u svojoj bivšoj stranci, koji podupiru njegovu kandidaturu, a ne kandidaturu službenog predsjedničkog kandidata SDP-a, Ive Josipovića, nije tajna.
(Doveden da učini sve, ne čineći ništa!)
Sjećate li se onih pogubnih priča o socijalističkim mastodontima i core businessu sročenih isključivo radi omogućavanja pljačke velikih razmjera?
Prva je bila u funkciji razbijanja tobože glomaznih, teškiih za upravljanje, velikih poduzeća radi njihovog cijepanja na manje jedinice koje su onda lako dostupne "poduzetnicima" u procesu privatizacije a la tuđmaniana, a druga opet u rasprodaji podobnima imovine i poslova koji nisu bili u funkciji osnovne djelatnosti poduzeća.
Ako ste nekome od zagovaratelja tih priča kako su nostelji gopodarstva i razvoja mala do srednja poduzeća postavili konkretno pitanje kako je to recimo KONČAR mastodont, a desetak puta veći SIEMENS to nije, niste dobili suvislog odgovora, jednako tako ga niste dobili ni na pitanje što je PLIVI smetala NEVA ili CEDEVITA ili HŽ njihovo UGOSTITELJSTVO.
Pa još kad ste to potkrijepili recimo s uporedbom sa SHELL-om, koji nije samo nafta, nego i školstvo i zdravstvo i ceste i vrag nek' zna što sve ne ...
Na čuđenje mnogog komentatora, pa i moje, prvih sto dana Vlade Jadranke Kosor nije ocijenjeno loše ili katastrofalno kako se predmnijevalo. Gledajući neke rezultate, za to nije bilo ni razloga - primjerice blokada Slovenije skoro je riješena (sutra dolazi Pahor) i cijela ta priča ušla je u mirnije, racionalne vode. Proračun se nekako drži (doduše uz harač i veći PDV, ali drugačije ne vidim kako bi išlo), a živčano-bahata retorika napuhanog Sanadera je nestala s ekrana. Samo za to dajem oveći plus.
Dok je cjelokupna medijska scena u Hrvatskoj zaokupljena raspravama o tome hoće li se uvesti ovakav ili onakav porez, ovoliko ili onoliko rezanje plaća i mirovina, te još uvijek stidljivim i slabašnim pozivanjima na odgovornost odgovornih, gotovo nigdje se ne može pročitati ili čuti suvisla rasprava o mogućnosti i načinima izlaska iz krize koja još nije kulminirala.
Dok je u razvijenim zemljama tzv. zapadne demokracije kriza uglavnom stavljena pod kontrolu i donesene su kratkoročne i dugoročne mjere za njeno prevladavanje, što već daje ohrabrujuće rezultate, Hrvatska se dodatno iscrpljuje beskonačnim raspravama o tome trebamo li povećati prihodovnu ili pak smanjiti rashodovnu stranu proračuna. Uz to, i zagovornici povećanja prihodovne se nisu odmakli dalje od licitiranja za koliko postotaka treba povisiti poreze ili na drugi način uzeti od onih koji najmanje imaju.
O proizvodnji dobara i usluga, o stvaranju famozne „dodane vrijednosti“, i plasiranju toga na inozemnim tržištima kao jedinom načinu da dođemo do „zdravog“ kapitala, ništa ili gotovo ništa.
