Jesmo li u govnima?
Narod željan krvi – to smo mi postali. Hranimo se aferama, skandalima, krađama, mitom i korupcijom. Ako nam protekne par dana bez takve droge izgubljeni smo, nastupa apstinencijska kriza. I nije za zamjeriti većini ljudi koji su postali ovisni o lošim stvarima. Sve je crno, ništa nije dobro, ništa ne može biti dobro i ništa neće. Nije nam vladajuća garnitura, a ni ona oporbena puno pomogla da razmišljamo pozitivno.
Još sam 05 prosinca 2008 objavio članak „GUVERNER COSMO ROHATINSKI“. Bit ću bezobrazan pa ću sam sebe citirati jednim jako prognostičkim dijelom tog teksta:
Ovaj sasvim kratki članak želim napisati kako bih pojasnio zašto smatram da je u slučaju prazne državne blagajne (dakle: kod nas) najbolje dići PDV, a ne uvoditi druge poreze.
Prvo da kažem da nisam ekonomist po struci, dakle, nemam diplomu. Ovo su razmišljanja na temelju zdravog razuma.
Postoji fama da u ovoj krizi treba poticati potrošnju i smanjivati poreze. To je tako u udžbenicima. Manji porez povećava potrošnju (jer se cijene smanjuju), a potrošnja povećava potražnju za proizvodima, a potražnja povećava proizvodnju, što dovodi do većeg zapošljavanja, a više zaposlenih do veće potražnje itd.
To je tako u udžbenicima. Međutim, potrošnja se može podijeliti na potražnju za domaćom robom i uvoznom robom. Uvozna roba su ne primjer čokolada, automobili, veći dio obuće i odjeće itd. Već je dosta vremena naša potrošnja iznad realnih mogućnosti (razlika dolazi iz zaduživanja). Velika potrošnja dovodi do toga da smo uglavnom orijentirani na uvoz, i na prodaju uvozne robe.
Naša "draga" premijerka priča ono što joj najbolje ide. Priče za malu djecu. Pričica Crven-ka-pica kako ju priča sijeda glavica natjerala mi suze na oči. Kada sam čuo nisam mogao vjerovati. Što to ona hoće reći? Borba protiv korupcije u kojoj nema nedodirljivih?
 Prosvjednici na cesti Velika Gorica - Zagreb |
Ovo doba godine — poznato kao sezona grijanja i poreznih prijava — me uvijek nagoni na razmišljanje, što bi moglo bolje, što bi trebalo biti jednostavnije itd.
Evo što mi pada na pamet...
Porez na dohodak
Recimo, porezna prijava. Sjećam se kako je nekad prijava bila dokument koji je valjda samo idiot mogao krivo popuniti. Sjećam se da sam je popunjavao rukom. Danas, mislim da ne bi bilo šanse popuniti rukom poreznu prijavu, uvijek popunim obrazac Erste banke u Excelu, isprintam ga i pošaljem. Ali je taj obračun vrlo složen.
Jeste li ikad razmišljali koliko se novaca troši na izradu poreznih prijava, njihovo tiskanje, slanje, pa obradu u poreznoj upravi, isplatu — na na ono što se vraća, već trošak isplate na račun? Prošle godine je bilo oko milijun prijava. Neka papir i toner koštaju kunu, ili neka obrasci koštaju 5 kn, poštarina 10 kn, trošak obrade jedne prijave i isplate povrata još 5 kn, to je 20 kn po prijavi (minimum!) dakle 20 milijuna kuna! (Radi jednostavnosti, milijune kn ću skratiti kao Mkn u daljem tekstu)
Negdje krajem siječnja ( SEEbiz od 20.1.2010) HNB je priopćio javnosti da su Prihodi od turizma pali 15% ili više od milijardu eura.
„Pred svakom hrvatskom krčmom raspeti Kristuš visi“
„Pijan kao majka“, često izrečeno.
Nekada su rakiju davali i trudnicama – da bi im olakšali porod. Odatle tako zvučan opis pijanstva.
Stoljećima je poznata ljekovitost rakije: za obloge, masažu, dezinfekciju rana, skidanje temperature, liječenje srčanih tegoba (u kombinaciji s glogom), u liječenju bolova u trbuhu (stomaklija), ekcema, zubobolje , za uklanjanje masnoće u krvi i sniženju krvnoga tlaka ( u kombinaciji s bijelim lukom), za liječenje dišnih organa (s anisom, mentom), pa i za prevenciju svinjske gripe.
Medovina je bila piće starih Egipćana, Grka, Rimljana, Vikinga pa i Slavena.
Štednja uz gotovo 400 milijuna kuna prihoda…
Zanima me bi li se broj katolika u Hrvatskoj ( oko 90% ) drastično smanjio uvođenjem crkvenog poreza, kao primjerice u Austriji… Hrvatska iz državnog proračuna, na temelju ugovora sa Svetom stolicom za vjerske zajednice godišnje izdvaja oko 400 milijuna kuna, od čega najviše ide najbrojnijoj katoličkoj zajednici. U što taj novac ide? Ne bi li Bog trebao biti svugdje i uvijek ˝dostupan˝ za svoje vjernike? Možda su nove crkve, brojna zemljišta u vlasništvu Crkve, ulazak u pojedina poduzeća na vodeća mjesta od strane Crkve način da se vjernici približe Bogu? Iako će i sam Bozanić optužiti konzumerizam, izgleda da je Crkva odlučila biti u stopu s vremenom i masno naplatiti svoj težak posao posrednika između Boga i ljudi. Mogu samo zamisliti kako se jedan vjernik osjeća prosvjetljeno i ˝spašeno˝ kada uđe u novu Crkvu, sa oltara sluša čovjeka koji će mu suptilno sugerirati za koga glasati, sa kime i kako praviti djecu i možda najvažnije pozivati na štednju i racionalno trošenje novca. Taj osjećaj mora da je neopisiv.
Interes vjernika – što je to?
Tokom prethodnih dana sam puno razmišljao o situaciji s božićnicama i tko je u pravu a tko je u krivu. I zašto je tu uopće takav problem. Došao sam do nekog zaključka koji bih htio podijeliti s vama- jedan prijedlog koji može biti prvi korak u boljem smjeru.
Osnovni problem u cijeloj priči je zapravo na neki način logični zahtjev zaposlenika u javnim službama i državnim poduzećima- ako radim trebam biti plaćen u skladu s mojim radom. To stoji i nitko to ne osporava. Ali tu postoji jedan problem-nikad nije tako jednostavno.
Ovaj puta ne će biti moj dnevnik, nego s izičitim dopuštenjem autora publiciram njegovo dielom objavljeno pismo u današnjem "Vjesniku", jerbo su tamo izpustili najvažnije (ovdje u sivilu). Na pollitika.com (ups! com...mercial?), jerbo je publika odlična, inteligentna i agilna.:
Znanstvenici mogu pomoći
Među brojnim tekućim raspravama je i ona mogu li znanost i tehnologija i kako pomoći pri izlasku Hrvatske iz krize? Autorov je odgovor jednostavan - mogu, ali srednjoročno i dugoročno.
Dio krize je uvezen. Međutim, dio krize je strukturne prirode. Sada dolazi na naplatu najmanje četvrt stoljeća deindustrijalizacije. Hrvatska nema dovoljno, prije svega izvoznih proizvoda i, što je još gore, nema dovoljno stručnjaka svih razina za promjenu stanja. Posebno u industrijskim institutima.
Pokušat će se sažeti promišljanja koja su javno predočena prvi put pod nazivom »Vrhunski kadrovi i za - proizvodnju« (»Danas«, 23. prosinca 1986.). U kontekstu suvremenih rasprava treba spomenuti i tekst: »Kad ne čuju oni koji bi trebali, ne čudi da je i ovaj put poticaj za proizvodnju došao od Predsjednika države« (»Vjesnik«, 21. studenoga 2000.).
Neovisni, ali ne i neutralni