pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".

The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008
Sense

Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?

Prema dogovoru između ministara vanjskih poslova RH Mate Granića i SRJ Milana Milutinovića, u želji da doprinesu miru i sigurnosti u regiji i da unaprijede međusobne odnose, sastavljen je 23. kolovoza 1996. g. u Beogradu sporazum od 14 članaka.

Prva dva članka glase:
„Članak 1. Ugovorne stranke poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica.

Članak 2. Svaka Ugovorna stranka, sukladno međunarodnom pravu, poštivat će suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge Ugovorne stranke. Ugovorne stranke potvrđuju da će rješavati sporove mirnim putem i suzdržavati se od prijetnji i uporabe sile, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Ugovorne stranke nastojat će jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju te će surađivati u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji.“

Ameri su napali Irak da bi na vrijeme zauzeli izvorišta nafte (čije rezerve nisu neograničene), a ne da bi makli Sadama (to i jesu uradili, jer kad im se netko ne sviđa (smeta im) oni naprave državni udar i ubiju koga zamisle, makar to bio i predsjednik - sjetimo se čileanskog predsjednika Alijendea).

Kao najomraženija sila na svijetu, u svaku zemlju gdje uđu ostaju za stalno i uzrokuju lošije stanje nego kad ih nije bilo. Ne donose boljitak ni blagostanje za one zbog kojih su došli, jer brane svoje (a ne tuđe) „nacionalne interese“, a uz pomoć medija žele se prikazati spasiteljima i humanitarcima (razruše zemlju, a onda daju "pomoć").

Koliko god rat koštao, jer tako funkcionira kapitalistička ekonomija, oni će iz Iraka izvući više nego što su uložili. Ako sada izgleda da je uloženo više novaca nego što su vratili, to samo znači da će širiti svoje napade na okolne države, jer, kakve li slučajnosti i Sirija i Iran također su bogate naftom. Kad budu iz Iraka "povlačili" trupe u nova osvajanja, primit će još par država u Nato, pa će in zamijeniti nove svježe vojne snage željne ubijanja.

Nije lako razumjeti osobe čija se stajališta ne mogu racionalno objasniti, nego se mora posegnuti za transcedentnim i opskurnim, a takve se osobe poglavito nazivaju čudacima, među kojima ponekad ima i znanstvenih genija. Bilo je primjera u povijesti kada su neki od tih čudaka za svoja razmišljanja bili nagrađeni tek nakon smrti, kad se pokazalo da su bili u pravu glede poimanja nekih prirodnih zakona, ali ti su bili odveć rijetki da bi ih se na prste moglo nabrojiti. Genijalci. Ipak je veći broj onih koji se svojim zalaganjem za priznanje vlastitog (iracionalnog) mišljenja mogu ubrojiti među luđake. No, mali je broj takvih uspio svoja stajališta nametnuti većem broju ljudi, a kada bi im to ipak i pošlo za rukom, vrlo brzo su takva društva propadala i doživljavala kaznu svake vrste. Jedan od tipičnih primjera je Adolf Hitler.

Naivni su bili svi (ili gotovo svi) od 2 milijuna i 300 tisuća srbijanskih glasača na posljednjim predsjedničkim izborima u Srbiji koji su povjerovali da će njihov izlazak i zaokruživanje Borisa Tadića biti dovoljno da Srbija krene putem reformi, uhićenju ratnih zločinaca, odnosno prema EU. Pravi predsjednik Srbije jest Tomislav Nikolić i od njegove (?) volje ovisit će budući smjer srpske politike. Upravo danas donosi se ključna odluka: hoće li srbijanski glasači izaći na (još jedan!) referendum koji neće nikomu u svijetu značiti ništa? Referendumsko pitanje bi trebalo glasiti: jeste li za ulazak Srbije u EU u granicama koje uključuju i Kosovo? Naravno da će, uz ogromnu medijsku kampanju i namještanje rezultata referenduma (kao kod donošenja Ustava), velika većina Srba zaokružiti „da“.
Kad bi pitanje bilo drukčije, poput: jeste li za to da ponovno kupujete benzin u bocama „Coca-Cole“?, odgovor bi bio „ne“.
A radi se o istoj stvari.

Priznanje Kosova je samo pokus za otcijepljenje Tajvana od Kine što ga već godinama žele provesti Ameri. Tako je i rat – točnije „oružani sukob“ (kako je navedeno u sporazumu između Hrvatske i Srbije) na ovim prostorima bio pokus za kasniji napad na Irak (zbog eksploatacije njihove nafte).

Planiranim ratom na ex-Yu prostoru, Ameri (tko je čitao Brzezinskog taj zna) su se nametnuli kao vođe Evropi, razmrvili su ovaj prostor do najmanjih dijelova da bi ga stavili pod svoju vlast i iz njega izvukli bogatstva, a sa slugama (tj. topovskim mesom) sa ovih prostora išli u daljnja osvajanja Svijeta. Zbog onih koji se nisu njima odmah pokorili (Srbija) čak su dva puta prekršili međunarodno pravo: prvo, bombardiranjem Srbije i drugi put, priznanjem Kosova. Srategija je jednostavna: iskoristi postojeće napetosti, suprotnosti i sl., umanji snagu većeg prostora – države, tako da je rascjepkaš, okruži je neprijateljima (pripadnicima istog vojnog saveza), potiči napetosti i vojne sukobe (pa prodaj oružje objema stranama), financiraj određenu stranku da se domogne vlasti i omogući da ta stranka da „prijateljskog“ predsjednika i sl..

Španjolska je jedna, vjerojatno najmarkantnija od članica EU koje nisu i neće priznati neovisnost Kosova, barem dok je aktualna vlada na vlasti. Kao razlog za takvu politiku koja ozbiljno prijeti raskolu u EU zajedništvu najčešće se navodi strah da bi Basci, a možda i Katalonci mogli krenuti istim putem kao Kosovo, nakon presedana koji se je dogodio osamostaljenjem Kosova i na taj način rastočiti Španjolsku kao jedinstvenu državu.

Ako je taj strah realan, jasno je da sam po sebi nije i ne može biti argument za takvu politiku, koja mora imati uporište u nečem opipljivijem. U jednom novinskom komentaru španjolski viceministar vanjskih poslova Bernadino Leon Gross obrazlaže i argumentira politiku svoje socijalističke vlade. Uz uobičajenu površnost hrvatskih medija, pretpostavljam da ta argumentacija nije doprijela do hrvatske javnosti u cijelosti. Ako se ne varam, onda se nadam da će ovaj prijevod zadovoljiti čitatelje Pollitike.

Maja i Jovana postale su, čini se, zaštitni znak ili brand beogradskih događanja nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. njihov pohod po dućanima u centru Beograda završio je na YouTubeu, pod nazivom Kosovo za patike. zanimljivo je da je originalni filmić koji je pogledan više od milijun puta, nestao s neta. nakon tog filma, na JuBitou se pojavio i film Kosovo za računare. pogledalo ih je puno više ljudi nego što ih se, po slobodnoj procjeni, u četvrtak, 21. veljače, našlo pred Domom Narodne skupštine Srbije, zgradom poznatom kao Savezna skupština. neki od nazočnih novinara, koji dugo pamte, prisjetili su se da je s istoga mjesta, s razlikom od 7 dana i prije 19 godina, masa vikala «Uhapsite Vlasija», a on, kako su mu tepali, Vožd, Slobodan Milošević je uzvratio da će Kosovo biti riješeno i da će biti hapšenja.

Učestale mi ove „poruke“ :-))).

Al' neke stvari me jednostavno „dirnu u žicu“ i ne mogu proći samo tako. Pa me je prekjučer tako „dirnuo“ gospodin Kuštrak, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca. Sjedili smo za večerom, gledajući usput Dnevnik i taman je bio prilog o neovisnosti Kosova. Preciznije o ekonomskim reperkusijama. Kojih će biti, u to nema nikakve sumnje.

Redaju se slike razbijenih trgovina, idu izjave kako će priznanje Kosova loše utjecati na biznis sa Srbijom, i onda kreće izjava gospodina Kuštraka, udobno zavaljenog u njegovoj kožnoj fotelji (pun intended :-).

„Hrvatska bi trebala odgoditi priznanje Kosova zbog poslovnih veza sa Srbijom“.

Na beogradskoj su televiziji B-92 sinoć bili gosti Nenad Čanak (Liga socijaldemokrata Vojvodine) i Aleksandar Vučić (Srpska radikalna stranka). Nemam volju pisati bilo što o radikalima (mislim na čelnike te političke stranke), ali dojmio mi se ovaj TV-duel dvojice srpskih političara čiji su svjetonazori i političke pozicije dijametralno suprotne. Dakako, ne moram niti spomenuti da su meni bliski oni Čankovi.
Dakle, bezobrazni i lažljivi Vučić (uvijek je takav) pokušao je minimizirati posljednje „događanje naroda“ koje je završilo pljačkom dućana i razbijanjem glavnog srpskog grada, te narušavanje njegova „ugleda“ u svijetu. No, to se i očekivalo. Nije se očekivalo da se ovaj bezobraznik drzne držati sat povijesti gledateljima, iznoseći netočne podatke na temelju kojih je izveo krive zaključke. Pa, kad je već tako, posvetit ću se, na kratko, samo jednoj od tema: granice Srbije kroz povijest.

Glavni je argument zastupnikâ ulaska Hrvatske u NATO-u sigurnost. Tobože ćemo u NATO-u biti sigurniji. NATO će nas braniti ako nas tko napadne. Na stranu sad činjenica da nas članice NATO-a u slučaju nekog mogućeg napada zapravo nemaju obavezu braniti (a naivan je tko vjeruje da će nas SAD braniti iz dobrote – branit će nas samo u slučaju da u tome nađu svoj strateški interes), valja komentirati pristup Hrvatske NATO-u u pogledu nedavnih događaja oko Kosova te izjava srpskih i ruskih političara. Nekima su izjave srpskoga radikala Tomislava Nikolića (http://www.totalportal.hr/article.php?article_id=176005i) i ruskoga predstavnika u NATO-u Dmitrija Rogozina (http://www.nacional.hr/articles/view/43003/) lijepo došle kao argument za tvrdnju – "eto sad vidite zašto moramo u NATO!". Nikolić je tako izjavio da bi da Srbi, slijedeći princip kosovskih Albanaca, mogli tražiti svoju državu u Hrvatskoj, a Rogozin je rekao da bi Rusija mogla primijeniti silu budu li NATO i Europska unija i dalje "izazivali" u vezi s Kosovom.

Čudim se onima koje je iznenadio prosvjed u Srbiji. Za mene je on bio očekivan. Srbiji je zadat vrlo težak udarac i ne znam primjer u novijoj povijesti da se tako važan i velik dio teritorija jedne zemlje odcijepio na miran način. To je strašan psihološki jer se odcjepio važan dio srpske zemlje, koji je imao najveću emotivnu i povijesno- religijsku važnost za svakog Srbina.
Pitanje svih pitanja je kako će se stvari dalje razvijati. Ovo je sada najkritičnije vrijeme - klatno se može okrenuti u pravcu smirivanja ili proširivanja daljnjeg nasilja. Ako se nasilje proširi na Kosovo tada je miris rata u zraku. Drugo je politička scena u Srbiji.Ona je cijelo vrijeme podijeljena na radikale i na demokratske snage.Prvi su agresivni, a drugi nisu dovoljno odlučni i zato je ovo ključno vrijeme i za opstanak vladajuće koalicije u Srbiji. Ukoliko dođe do političkog prestrojavanja na radikalnu stranu, val nasilja ide dalje. Moguće je da i Republika Srpska uzvikne -idemo dalje! Glavno je pitanje hoće li Republika Srpska krenuti "istim putem"? A tko ih može spriječiti? Pravno gledano nakon Kosova nitko. Politički je već druga priča.

Beograd gori. I Srbi ga sami zapalili. Zbog Kosova. Scena koja grije srca. Ali s jednim odmakom, gledano iz jedne geopolitičke perspektive, zanemarujući "ponos", "otadžbinu" i sve ostale jezične konstrukte koji su veoma omiljeni na brdovitom Balkanu možemo postaviti pitanje zašto su se Srbi uopće i uzbunili zbog osamostaljenja Kosova. S ekonomske i političke strane gledano, bolje im je bez njega. Brate, bježi od fukare, nek se gone u tri metra jelove građe.
Potpuno je druga stvar što je Srbima potrebno neko potpaljivanje i odušak zbog sve one potisnute agresije zbog gubitka oba rata u devedesetima, loše ekonomske situacije i neprestanog napuhavanja njihovog patriotizma. Za sve ovo su većinom krivi loši srpski političari (ajde neka se to i njima dogodilo jednom) koji su zadnjih dvadeset godina huškali srpsku rulju na rat, ali bez nekog opipljivog pokrića ili razloga izuzev pretenzija poput "Svi Srbi u jednoj državi" i "Gdjegod je Srbin, tu je Srbija" i slične. Zanimljivo je da ako samo uzmemo Novaka Đokovića, Srbija se prostire preko većine terena ATP Toura. :)

Bili smo gotovo svi za slobodno i neovisno Kosovo. Možda nismo svi imali iste razloge, ali gotovo da nisam u Hrvatskoj čuo glasa protiv samostalnosti Kosova.

Demonstracije u Beogradu, nasilja na granici Kosova i Srbije, bilo je za očekivati da Srbi neće tek tako progutati gubitak Kosova. Ipak predviđao sam da će Srbi doduše prijetiti, demonstrirati, galamiti, tu i tamo organizirati kakvo nasilje, ali da rata neće biti. Moje je mišljenje da današnja Srbija nema sredstava za vođenja rata a ni previše volje. Jedno je galamiti po Terazijama a drugo krenuti u neprohodne kosovske planine.

Ali sad su se javili Rusi. Prijete vojnom silom ukoliko Kostovo ostane slobodno i neovisno. Moram priznati da Rusi vješto suprostavljaju organizaciju UNO Europskoj Uniji. Tako da se dobiva dojam kao da Rusi štite interese UNO dok svi oni koji Kosovo priznaju rade protiv interesa svjetske organizacije.

Na početku upozoravam da tekst reflektira moje osobno mišljenje koje baš nije lijepo i pristojno i ako administratori smatraju da grub rječnik i netrpeljivost prikazani u ovom tekstu neprimjerenima za ovaj portal, neka se osjećaju slobodnima da ga izbrišu. Unaprijed hvala.