Neovisni, ali ne i neutralni

... predsjednika RH, S. Mesića, na kraju mandata

Ne pišem ovo zato što sam nacional-šovinist!
Priča se da je obje kampanje predsjednika Mesića više nego izdašno financirala kosovarska, ne obitelj, nego klan Osmani s kojim je vrlo usko povezana ovdašnja kosovarska obitelj Muharemi.
A naš narod kaže da je dug zao drug pa i zato što se mora vratiti, obično uz kamatu.

Pogledajmo si samo karijeru Amira Muharemija, poslije 2000. godine:
2000 - 2001 - Pomoćnik savjetnika Predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost
Eno i u Njemačkoj Angelu Merkl u pitnjima nacionalne sigurnosti savjetuje Turčin!? Nravno, ako ćemo se zajebavati.
2001 - 2005 - Veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Turskoj
Jer RH nije imala nijednog Hrvata ili možda Turčina, državljanina RH, kojeg bi mogla imenovati za veleposlanika u Turskoj, nego baš Albanca. Nešto si mislim da Muharemi baš i nije bio Sanaderov izbor.
2006 - 2008 - Veleposlanik u Stalnoj misiji RH pri Ujedinjenim narodima
Pa tko će bolje zastupati interese RH u UN nego Albanac!?

Pišući o Kosovu i najavi njegovog priznanja kao samostalne države od strane RH (16. 02. 2008.), napisao sam između ostalog:
"Međutim u svijetlu pragme, državnih i nacionalnih interesa i vođenja politike kao umijeća mogućega, RH ne bi trebala nikuda žuriti, nikuda srljati.

Treba pažljivo odvagnuti tko je važniji za interese RH, Srbija ili Kosovo, jer se tu očito igra prema logici "ili ili". Mislim da se tu i nema puno razmišljati, jer je R Srbija puno važniji partner RH od Kosova, pogotovo kao tržište za hrvatske proizvode, dok bi s Kosova jedino drogu i kriminalce mogli uvoziti.

Zato bi Hrvatska trebala, kad bi u vrhovima njene vlasti bila i zera pameti, priznati Kosovo tek onda kad ga prizna Srbija."

RH je priznala Kosovo, odnosi sa Srbijom su očekivano zahladili, a hrvatsko gospodarstvo je ostalo bez izglednih poslovnih aranžmana u Srbiji.

I sad se postavlja pitanje ovog hrvatskog rivanja "kak pocuklenke v rit" pred MSP u den Haagu, na početku procesa koji je Srbija pokrenula osporavajući pravne osnove za priznanje Kosova kao neovisne države, u stvari koja je se RH u biti i ne tiče.

Vojnici KFOR-a među sobom prepričavaju stari vic:
Pitanje: „ Koje dvije stvari su vidljive iz svemira?“
Odgovor: „ Jedna je Kineski zid, a druga je Camp Bondsteel“

Camp Bondsteel je , ako niste znali, največa američka vojna baza izvan teritorija SAD. Sagrađena je na Kosovu u blizini Uroševića, a zauzima 1000 hektara zemljišta uz granicu Kosova i Makedonije. U samo tri godine ova je baza transformirana iz kampa u samoodrživu bazu visoke tehnologije, koja može primiti 7000 vojnika, što je ¾ američkih snaga stacioniranih na Kosovu Unutar baze nalazi se 25 km asfaltiranih saobračajnica, preko 300 zgrada, okružena je s 14 km zemljanih i prirodnih prepreka, 84 km bodljikave žice i 11 tornjeva za osmatranje.
Baza je toliko velika, da postoji donji grad, centar i gornji grad, unutar čega se nalaz 2 dvorane sa sportskim sadržajima, crkva, biblioteka i najbolje ekipirana i opremljena bolnica u Europi.
U bazi su uvijek prisutni helikopteri (njih 55-Black Hawk i Apache), baza nema avionsku pistu, ali je predviđena gradnja. Postoje prijedlozi da se baza u Avianu zatvori, te da Camp Bondsteel preuzme njezinu ulogu.

I kod nas eto javila dilema, priznati Južnu Osetiju i Abhaziju ili ne (vidi jučerašnji Fokus na HTV-u), iako znamo da u krupnim vanjskopolitičkim pitanjima hrvatska Vlada nikad nema vlastiti stav, već ga preuzima od drugih (SAD, NATO, EU). Rasprava o tome besmislena je i zato što je potpuno jasno da dotične zemlje, neovisnost i tako ne žele, pa im priznanje zapravo i nije potrebno. One, umjesto da budu neslobodne i ugnjetavane pod Gruzijom, žele biti neslobodne i ugnjetavane pod Rusijom. Naravno, javno to vođe tih zemalja ne žele priznati, ali to nam je ipak svima jasno.
Iako je sve jasno, besmislene polemike oko toga se ipak vode. Tako se Rusi, pravdajući svoje priznanje Abhazije i Južne Osetije, pozivaju na neovisnost Kosova i nitko pametan da se javi i kaže im da im to opravdanje ne drži vodu. Naime, kada se jedan postupak opravdava drugim, onda se i taj drugi postupak treba smatrati ispravnim. Prevedeno, Rusija bi trebala neovisnost Kosova smatrati legitimnim i priznati ga, ali ona to do sada nije učinila, pa joj Kosovo kao argument još ne može vrijediti.

Srbi su opet preživjeli jedan od svojih brojnih izbornih pročišćavanja, u kojima se lagano ali sigurno okreću k Zapadu. Koliko god još u Srbiji je jako prisutan duh pokojnog Slobodana Miloševića i još živog haškog harlekina Vojislava Šešelja, stvari se preokreću. Ovo iskrenje između službene hrvatske i srpske politike (izjave Vuka Jeremića i nota Gordana Jandrokovića) su više ipak svaki za internu upotrebu, mada bi ih bilo ipak bolje malo promućkati prije upotrebe. Naime srpska strana nikako da sastavi prozapadnu vlast koja bi ostvarila bitne razvojne pomake, pa se već osjećaju novi izbori u zraku. Hrvatska strana nikako da stabilizira bitne životne stvari (izborna neutemeljenost i neuvjerljivost novo uspostavljene hrvatske vlasti, koju sada komplicira inflatorni galop, uz pomanjkanje kompetencija na svim razinama). Tako nažalost i mi i oni i dalje smo sve usamljeniji na Balkanu, jer neki oni drugi su već u Europskoj uniji (Grčka, Ruminsjka, Bugarska, Slovenija) neki su bliži od nas, iako se naoko tako ne čini.

Prema dogovoru između ministara vanjskih poslova RH Mate Granića i SRJ Milana Milutinovića, u želji da doprinesu miru i sigurnosti u regiji i da unaprijede međusobne odnose, sastavljen je 23. kolovoza 1996. g. u Beogradu sporazum od 14 članaka.

Prva dva članka glase:
„Članak 1. Ugovorne stranke poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica.

Članak 2. Svaka Ugovorna stranka, sukladno međunarodnom pravu, poštivat će suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge Ugovorne stranke. Ugovorne stranke potvrđuju da će rješavati sporove mirnim putem i suzdržavati se od prijetnji i uporabe sile, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Ugovorne stranke nastojat će jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju te će surađivati u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji.“

Ameri su napali Irak da bi na vrijeme zauzeli izvorišta nafte (čije rezerve nisu neograničene), a ne da bi makli Sadama (to i jesu uradili, jer kad im se netko ne sviđa (smeta im) oni naprave državni udar i ubiju koga zamisle, makar to bio i predsjednik - sjetimo se čileanskog predsjednika Alijendea).

Kao najomraženija sila na svijetu, u svaku zemlju gdje uđu ostaju za stalno i uzrokuju lošije stanje nego kad ih nije bilo. Ne donose boljitak ni blagostanje za one zbog kojih su došli, jer brane svoje (a ne tuđe) „nacionalne interese“, a uz pomoć medija žele se prikazati spasiteljima i humanitarcima (razruše zemlju, a onda daju "pomoć").

Koliko god rat koštao, jer tako funkcionira kapitalistička ekonomija, oni će iz Iraka izvući više nego što su uložili. Ako sada izgleda da je uloženo više novaca nego što su vratili, to samo znači da će širiti svoje napade na okolne države, jer, kakve li slučajnosti i Sirija i Iran također su bogate naftom. Kad budu iz Iraka "povlačili" trupe u nova osvajanja, primit će još par država u Nato, pa će in zamijeniti nove svježe vojne snage željne ubijanja.

Nije lako razumjeti osobe čija se stajališta ne mogu racionalno objasniti, nego se mora posegnuti za transcedentnim i opskurnim, a takve se osobe poglavito nazivaju čudacima, među kojima ponekad ima i znanstvenih genija. Bilo je primjera u povijesti kada su neki od tih čudaka za svoja razmišljanja bili nagrađeni tek nakon smrti, kad se pokazalo da su bili u pravu glede poimanja nekih prirodnih zakona, ali ti su bili odveć rijetki da bi ih se na prste moglo nabrojiti. Genijalci. Ipak je veći broj onih koji se svojim zalaganjem za priznanje vlastitog (iracionalnog) mišljenja mogu ubrojiti među luđake. No, mali je broj takvih uspio svoja stajališta nametnuti većem broju ljudi, a kada bi im to ipak i pošlo za rukom, vrlo brzo su takva društva propadala i doživljavala kaznu svake vrste. Jedan od tipičnih primjera je Adolf Hitler.

Naivni su bili svi (ili gotovo svi) od 2 milijuna i 300 tisuća srbijanskih glasača na posljednjim predsjedničkim izborima u Srbiji koji su povjerovali da će njihov izlazak i zaokruživanje Borisa Tadića biti dovoljno da Srbija krene putem reformi, uhićenju ratnih zločinaca, odnosno prema EU. Pravi predsjednik Srbije jest Tomislav Nikolić i od njegove (?) volje ovisit će budući smjer srpske politike. Upravo danas donosi se ključna odluka: hoće li srbijanski glasači izaći na (još jedan!) referendum koji neće nikomu u svijetu značiti ništa? Referendumsko pitanje bi trebalo glasiti: jeste li za ulazak Srbije u EU u granicama koje uključuju i Kosovo? Naravno da će, uz ogromnu medijsku kampanju i namještanje rezultata referenduma (kao kod donošenja Ustava), velika većina Srba zaokružiti „da“.
Kad bi pitanje bilo drukčije, poput: jeste li za to da ponovno kupujete benzin u bocama „Coca-Cole“?, odgovor bi bio „ne“.
A radi se o istoj stvari.

Priznanje Kosova je samo pokus za otcijepljenje Tajvana od Kine što ga već godinama žele provesti Ameri. Tako je i rat – točnije „oružani sukob“ (kako je navedeno u sporazumu između Hrvatske i Srbije) na ovim prostorima bio pokus za kasniji napad na Irak (zbog eksploatacije njihove nafte).

Planiranim ratom na ex-Yu prostoru, Ameri (tko je čitao Brzezinskog taj zna) su se nametnuli kao vođe Evropi, razmrvili su ovaj prostor do najmanjih dijelova da bi ga stavili pod svoju vlast i iz njega izvukli bogatstva, a sa slugama (tj. topovskim mesom) sa ovih prostora išli u daljnja osvajanja Svijeta. Zbog onih koji se nisu njima odmah pokorili (Srbija) čak su dva puta prekršili međunarodno pravo: prvo, bombardiranjem Srbije i drugi put, priznanjem Kosova. Srategija je jednostavna: iskoristi postojeće napetosti, suprotnosti i sl., umanji snagu većeg prostora – države, tako da je rascjepkaš, okruži je neprijateljima (pripadnicima istog vojnog saveza), potiči napetosti i vojne sukobe (pa prodaj oružje objema stranama), financiraj određenu stranku da se domogne vlasti i omogući da ta stranka da „prijateljskog“ predsjednika i sl..