pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U sjeni dogadjaja oko samoproglašenja samostalnosti Kosova i ostalih dnevnopolitičkih zbivanja, jedan važan dogadjaj ostao je nezabilježen na stranicama Pollitike – formalni odlazak Fidela Castra, kubanskog komunističkog vodje i diktatora. Castro je posljednji iz generacije komunističkih vodja iz hladnoratovskog razdoblja, tako da njegov odlazak ima i simbolično značenje u cijeloj svjetskoj povijesti.

Već godinu i pol, sada već osamdeset i dvogodišnji Castro, u manjoj ili većoj mjeri bio je teškom bolešću spriječen u obavljanju svoje liderske uloge, pa se je njegov formalni odlazak i očekivao. Protivnici su priželjikivali Castrovu brzu smrt. Tek prošlog utorka, 19. veljače 2008., slab, ali još uvijek živ, Castro je objavio konačnu odluku.

U principu ne volim povijesne teme i prihvaćam onaj stari argument da nam takve rasprave danas ne trebaju niti su jako važne u današnje vrijeme. Ipak, moram napisat nešto o ponašanju predsjednika Mesića vezano uz te rasprave potaknute prijedlozima promjene trga kod HNK u Zagrebu i nekim istragama poslijeratnih zločina koje su krenule. Inače, predsjednik RH daje toliko materijala da moj opus vezan uz njegov opoziv već poprima obrise moguće knjige.

Prvo bih vas uputio na odličan tekst poznatog povjesničara Ive Banca u subotnjem Jutarnjem listu u kojem je predsjedniku Mesiću održao pravu lekciju o shvaćanju antifašizma i komunizma te zločina koji su činjeni pod tim okriljem. Ovdje pročitajte tekst: Ivo Banac u Jutarnjem

Jedna grupa žena pokrenula je (ponovo) inicijativu, da se Trgu maršala Tita u Zagrebu vrati njegovo originalno ime: Kazališni trg. Za subotu, najavili su neku vrstu hapeninga za promociju svoje ideje.

Ja ću pak, ako mi prođe dosadna prehlada (ne kišem više mnogo, ali me boli glava...), biti u subotu od 10 do 14 sati na štandu koji će stranka Zelena lista, pridružena članice Europske zelene stranke, imati na Cvjetnom trgu. Opet ćemo prikupljati potpise za Sisačku deklaraciju o klimatskim promjenama, te dijeliti materijale podrške akciji Zelene akcije i Prava na grad za zaštitu bloka Cvjetni trg - Varšavska - Gundulićeva - Ilica. Dvije stvari, koje smatramo mnogo važnijim.

Priča bi se mogla započeti s Francuskom revolucijom, Komunističkim manifestom, postojanjem komunističkih partija u Europi, Francuskoj i Italiji i stanjem radničke avangarde (što je to ???) danas u Hrvatskoj.
Kako bi rekao ap – nije sve tako kao što izgleda jer...

U Slavoniji su seljaci od priručnog materijala, slame najčešće, pravili strašila kako bi svoje, dijeljenjem usitnjene, njive branili od letećih proždrljivaca vrana, čvoraka, vrabaca i inih. Da bi tom strašilu izgled bio zastrašujući na glavu su stavljali ponekad lonac ili isluženi šešir a na ruke im privezivati otkinute rukave odbačenih košulja ili poneku izbjedjelu maramu. Ovi su, na povjetru njihajući dodaci, uistinu plašili i tjerali te leteće proždrljivce ako su bili po mogućnosti crveni ili drugačije upadljivi; vjerovalo se tako makar je poneki od naših seljaka s završenom opetovnicom znao da ptice ne razlikuju boje. To postavljanje strašila i njihovo kićenje, znali su to, uvijek je bila unaprijed izgubljena bitka.

Gledam malo emisiju "Drugi format" na HTV-u prije spavanja, a tema studentska pasivnost u društvenim i političkim zbivanjima, odnosno odsutnost bilo kakvih demonstracija i prosvjeda studenata, makar i zbog svojih partikularnih interesa, ako već ne zbog onih općih, društvenih, svjetskih i nacionalnih. Povod emisiji bila je 40. obljetnica raznolikih studentskih demonstracija 1968. u svijetu i tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Međutim, kako se zagrebački studenti u tim zbivanjima baš i nisu proslavili, jer su ih u tome vješto zaustavili komunisti na čelu s Markom Veselicom i Šimom Đodanom, za razliku od beogradskih koji su svoje demonstracije šaljivo na hrvatskom zvali "lipanjska gibanja", kao usporedba s današnjom jadnom studentskom neaktivnošću, ponovno je uzeto Hrvatsko proljeće 1971. i poznati studentski štrajk krajem te godine.

Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!!

Jaslice. Ulje na platnu. Naslikao težak invalid, John Clayton, slika ustima.

Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.

U dalekoj smo 1953/54 školskoj godini – mojoj prvoj. Tada u prvom razredu svijet mi je takav kakvim sam ga shvaćao izgledao crno-bijelim. Na jednoj strani su bili komunisti koji su ubili mog tatu(to su bili „oni“) a na drugoj mi. „Mi“ to je bio vrlo precizan pojam za sedmogodišnjaka poput mene. Mi smo išli u crkvu. Mi smo bili protiv komunizma. Mi smo bili proganjani. Ne odnosi se to sve samo na moju obitelj. Nego na cijeli mikrokozmos u kojem sam se tada kretao.

Činjenica je da lijevo opredijeljeni u nas predstavljaju glavne zagovornike ljudskih sloboda i prava. Da apsurd bude veći i to upravo oni koji su svoje živote posvetili zatiranju toga što sada proklamiraju. Kod nas su oni apsolutni ljubitelji demokracije, ali očito samo kada se o njima radi. Svako mišljenje drugačije od njihova ne prolazi, jer ti samoprozvani nositelji, u biti monopolisti ljudskih prava i držatelji njihova viđenja morala kao apslolutnog prodaju se za nešto što nisu.

Iako živimo u sekulariziranom društvu nejasno je da onima koji se pozivaju na promicanje i prihvaćanje "drugačijeg" sada smeta "drugačije", još većinsko "drugačije" - odnosno vjeronak u školi, a u suštini vjera. Očito se to "drugačije" što uporno zagovaraju ne odnosi i na drugačije od "nas", dakle njih. Obično je to ona kritična masa koja je protiv bilo kakvog oblika prisile, bilo gdje i kada, no ne i kada se radi o vjeronauku, jer; zagovaranje ukidanja vjerskog nauka u školama onima koji misle da je vjeronauk u školi za njih dobar ravno je prisiljavanju onih suprotnog mišljenja da ga pohađaju.

Mnogi danas nose njegov lik na majicama, kapama i torbama nemajući pojma tko je on u stvari bio i što je predstavljao. Upućenijima - zabluđenijima prije svega on je oličenje bunta, ali kada netko spomene Che Guevaru prvo što većini padne na pamet jest novac, kapitalizam. Paradokslano, no na njegovim obrisima lica otisnutima na komadima platna danas se okreće pozamašna svota novca, zbog čega se od milja Che ili na indijanskom "Hej ti" vjerojatno okreće u grobu, jer to predstavlja suštu suprotnost njegovu prvobitnom liku i djelu.

Nedvojbeno je bio osebujna i zanimljiva osobnost koja zavrijeđuje veliku pažnju. Devetog listopada puni se 40 godina otkako je 1967., Che Guevara bio ubijen u bolivijskome seocetu La Higuera, kamo je došao izvoziti revoluciju. Mnogi su i za života toga čovjeka predmnijevali da bi mogao postati "osoba stoljeća" - možda ga je zato Castro i poslao tamo; kako bi CIA i bolivijska vojska mogli obavit posao - nimalo čudni komunistički maniri.

Hm, bio sam siguran da sam objavio dnevnik "SDP - stranka opasnih namjera", ali možda je to samo bio post na neku diskusiju...

Anyway, čitam upravo na SDP.HR Je li HDZ spreman na nemoralne i nezakonite postupke kako bi pobijedio na izborima? i potpuno sam siguran da je to istina - DA, SDP je stranka opasnih namjera...

Osim skupog i rizičnog koncepta po kojemu Lepi Zoki sebi pokušava u Saboru napraviti svoju "Zoranovu Vladu" (a da Ljubo bude zadovoljen sa svojom igračkom 4x4 strategijom), SDP 2007. godine povlači pitanje (s ciljem manipulacije javnošću) da postoji opasnost da HDZ zadrži vlast ilegalnim metodama... Svšta, u 17 godina demokracije, NIKADA hrvatski izbori nisu biloi ugroženi i taj dio demokracije se razvija više nego savršeno...

Vozim se u autu nakon naporne radne nedjelje i slusam radio. Vijesti. Braniteljske udruge donjele se kamenje sa Bleiburga, Jazovke i Maclja kako bi se ugradilo u temelje nove crkve hrvatskih mucenika u Udbini. Ok, nemam apsolutno nista protiv toga. I pocnem razmisljati.

U datom trenutku u Hrvatskoj su postojale dvije opcije, antifašizam i ustaštvo. Naravno da ne moram javno osuđivati ustaški pokret. Antifašizam je bio jedina ispravna opcija. Pobjednička opcija. No pobjeda nikako ne smije biti amnestija za zločine koje je pobjednička vojska učinila i u što se taj antifašistički pokret kasnije pretvorio. Mračni i represivni komunizam. Osuđujem oboje.

U zadnje vrjeme se puno piše po novinama i emitira na TV kak ovaj ili onaj ima kritiku na Hrvatski narod u vezi njegovog koketiranja s ustaštvom i fašističkim potezima. Večinom to dolazi iz vana i kad se Hrvatska želi od tih optužbi obranit onda se najdeju i neki Hrvatski građani koji su istog mišljenja i te pokušaje obrane karakteriziraju isto ko ustašoidne. Nisu još shvatili da su ustaše izumrli i da su prošlost.

Rođen sam u Zagrebu i odrasel, naravno ak se može reč za nekog ko ima 20 godina da je odrasli čovjek. Neki smatraju te godine ko odraslima u drugoj situaciji ko još ne zrelo doba. Sve se to upotrebljava u raznim situacijama i kak paše u koncept.

Mnogo ih je koji govore kao morska jeka,
ali njihovi životi su uski i ustajali, poput močvare koja trune.
Khalil Gibran .

Negdje u srpnju 2005 godine održan je Susret svećenika i časnih sestara iz župe Drinovci (valjda Hercegovina), na kojem je glavnu ulogu imao Don Ivan Šimić, kancelar Biskupije dubrovačke, o čemu je sačinjen Internetski zapis prema ( linku na kojem to možete pročitati ), a na kojem su citirani i gore navedeni Gibranovi stihovi. Izvješće vrvi pozitivnim domoljubnim emocijama i naglascima, te „dubokim i dalekim“ povijesnim reminiscencijama, dok je religijski sadržaj potpuno zanemaren. Iz sadržaja i intonacije teksta (prema Internetskom zapisu) jasno je da je „Susret u Drinovcima“ bio čisto politički motiviran, a posvećen predhodnoj Bleiburškoj komemoraciji (jednoj od onih koje su se inače redovito održavale). Ono što je uvijek bilo sporno, pa sve do danas, jest da se jedna manifestacija kao spomen na mnoštvo pobijenih ljudi bez suđenja, umjesto ukazivanja pijeteta mrtvima u nekim krugovima i razmjerima uporno pretvara u „revival“ u ratu poraženih snaga. Tako da se stjecajem raznih okolnosti (ali najviše radi dugotrajnoh prešućivanja od strane službenih vlasti Jugoslavije i Hrvatske) te su se komemoracije pretvarale u neciviliziranu suprotnost. Mada jedna takva komemoracija, civilizirano gledajući, bi trebala predstavljati spomen na ljude pobijene bez suda, na poštivanje smrti (koja ujedinjuje ljude bez obzira na porijeklo, vjeru, ideologiju), predstavljati dostojanstven skup pun poštovanja i pijeteta prema umrlima, ona se u praksi najčešće pretvarala u reviju uniformi poraženih vojski i ideologije. Mada je trebalo očekivati da će poslije političkih promjena i pada komunizma, bleiburški susreti se konačno transformirati u decentno i dostojanstveno štovanje smrti, vulgarni „revivali“ prošlosti još traju, predstavljajući civilizacijsku uvredu mrtvima.

Zgodno! Koristim vaš post gosp. Cerovac da održim obećanje dano Pavlu Jelovcu - zato cu konstrukciju vašeg članka uzeti da dadem viđenje istih teza, ali iz druge vizure. Naime, svi smo mi produkti drugačijih genskih i iskustvenih porijekla, pa ne samo da ne možemo, nego niti smijemo gledati nekritičnim očima iste događaje.

Ovo nije uopće polemika s vama gosp. Cerovac (možda prije nadopuna vašeg napisa - jer ste upravo vi to tako postavili). Ali ovo jest obećani i dugujući odgovor Pavlu, i, možda djelomice, moja osobna ispovijed:

Usprkos mojim godinama:

Priča je ovo o tranziciji, a zametnula se u prvomajsko vrijeme kad sam "impostao" dva posta Jedna mala šala 29.04. i Jedna mala šala(2)!? Kreativno čitanje Marxa!, našalivši se malo kroz citiranje Marxa u osuvremnjenim uvjetima.

Na te postove se javio izvjesni "Anonimni korisnik" s vrlo zdravorazumskim komentarima, kojeg sam nagovarao da se uključi na Pollitika.com, što nije prihvatio preferirajuči promatraćki status, na što ima pravo. No spomenuvši pojam tranzicije dao mi je svoj komentar o tome pojmu kojeg smatram previše vrijednim da bi ga se ostavilo da čući na već više slabo posjećivanom postu, a tema je više nego aktualna, pogoovo u predizborno vrijeme.