Pionirska družba HBOa došla je u mojoj perspektivi do određenog problema kada je potrebno unaprijediti nivo komunikacije.
HBO se trudi biti JOT, no ovdje nastaje određeni problem tehničke prirode.
Stvar se svodi na sljedeću računicu.
Imamo ekipu koja radi. U konkretnom slučaju HBO, no možemo stvar uopćiti, u tome je naime i poanta.
Imamo ekipu koja traži dlaku u jajetu. To sam vrlo često bio upravo ja, sada je taj posao preuzeo Silverci vrlo uspješno. A bogami na pollitika.com-u te ekipe ne manjka : - )
No, što se događa?
Ekipi koja radi mnoga od tih pitanja su doslovno apsurdna, dok istovremeno nema jednaku količinu vremena, a bogami niti volje da odgovara doslovno na svako pitanje, pogotovo ako ga ne smatra RELEVANTNIM.
Jer ekipa koja radi je ciljno orijentirana, dok ekipa koja komentira je lamentacijski orijentirana. Svaka dodatna lamentacija ugrožava aktivistički moment, te ekipa koja radi ima prirodnu potrebu srezati suvišne lamentacije, s obzirom da ih te suvišne lamentacije osjetno koče.
Da je Sanader komunikator kojem u Hrvatskoj nema premca, znamo već neko vrijeme. Tu su, uostalom, i mediji da nas podsjete na tu činjenicu. Sanader je tako, široj javnosti, opetovano demonstrirao svu širinu svojih komunikacijskih sposobnosti.
Za početak, tu je vrhunsko umjeće dijaloga. Premijer je poznat po svojoj osobini da odgovarajući na pitanja svojim odgovorom uvijek uđe u sam srž problema, no vrhunsku demonstraciju političkog dijaloga premijer je javnosti održao na press konferenciji održanoj nakon ubojstva Ive Pukanića. Prisjetimo se tih nezaboravnih riječi:
Baveći se fenomenom Obame, malo tko se kod nas bavi fenomenom koji je Obamu lansirao tamo gdje se danas nalazi. A taj fenomen neumoljivo gazi dalje, taj fenomen je obilježio kako promjene u političkoj konstelaciji svijeta na globalnim razinama, tako i naših malih lokalnih svjetova. S izuzetkom našega Potjeha-Macana (koji se inače intenzivno bavi različitim dimenzijama ovog fenomena) i Nemezis (ne samo po nicku ljubitelja svevremenske i uvijek aktualne antike), kod nas uglavnom još nismo baš svjesni što sve ove promjene zaista predstavljaju i kamo nas vode - a promjene su neosporno goleme -i s njima se treba suočiti.
Kakvi mediji takva javnost, kakva javnost takva politika
Kad se u radijski program kojeg vodi novinarka Marija Gerbec Njavro javi slušatelj/slušateljica i pokuša kritički govoriti o bilo kojoj javnoj osobi, novinarka ga/ju prekine ovim riječima: moram vas prekinuti jer taj i taj nije ovdje da bi odgovorio na vašu kritiku ili se obranio od vaših uvreda ili objeda. Tako počinje i završava sloboda govora na radiju. Na javnoj televiziji je situacija malo drugačija. S jedne strane imamo redovnu pojavu ograničenog broja uvijek istih glava koje govore, a s druge strane imamo neformalni običaj da se za pojavljivanje plaća određenim iznosom kuna ili usluga. Postoji velika sličnost između javne televizije i privatnih novina u kojima se također pojavljuju uvijek isti opinion makers (vrlo često iste one govoreće glave s javne televizije) ili se prostor za ob(po)javljivanje plaća po nekoj bog-te-pita-kakvoj tarifi. Sve to govori u prilog zaključku da javni prostor operira na principu numerus clausus, a da se svako dodatno mjesto u njemu mora i dodatno platiti. Treba napomenuti da je u javnosti koja operira na principu ograničenog broja mjesta za sudjelovanje ukalkulirana i određena doza kritičkog govora, ali je ona strogo kontrolirana radi stvaranja privida otvorenosti uz istovremeno održavanje statusa quo odnosa moći u društvu. Sloboda govora se tako iz univerzalnog i neotuđivog građanskog prava pretvara u privilegiju bogatih i utjecajnih tj. jakih. Rezultat svega je da jaki i utjecajni igrači putem mjesta koje su si na ovaj ili onaj način rezervirali u javnosti (onom njezinom dijelu koje pokrivaju klasični mediji) postaju još jači i još utjecajniji, a oni koji to mjesto nemaju ostaju nevidljivi i bez glasa.
Ovi događaji (vezani za facebook i održane prosvjede), treba tretirati kao slijed događaja u dužem vremenskom razdoblju (koji su se pomalo gomilali do kritične mase koja se prelila na ulice) po mome su mišljenju izuzetni, po posljedicama i naboju možda daleko veći od onih demonstracija zbog radija 101.
Sve je stvar kako ih želite gledati, no kako god ih gledali pokušajmo biti realni. Kad je uoči samih prosvjeda G-news (u svome dnevniku Što očekujete od prosvjeda?) postavio pitanje što očekujemo od samih prosvjeda, slučajno sam bio prvi koji je mu je odgovorio sljedeće:
ne treba previše očekivati, jer se sve važno već dogodilo, a promjene koje je sve ovo proizvelo u glavama i mentalitetu s obje strane barikada su neprocjenjive i dragocjene. Pravi razmjeri se ne mogu odmah uočiti ali su svakako veliki doprinosi promjeni klime.
To isto mislim i danas, post festum, ali bih želio malo bolje objasniti. Naime, ovo što se dogodilo možemo sagledavati iz dvije perspektive (mada se one međusobno isprepliću).
Kako vrijeme prolazi sve se više čudim stalno propagiranoj tezi o Sanaderu kao vrhunskom komunikatoru. Pogotovo u ovakvim kriznim trenucima, u kojima, zbog manjka unaprijed složene scenografije, do izražaja dolazi prirodni dar komunikacije i istinskog prenošenja stavova. Da bi to što plastičnije ilustrirao, najbolje je proći kroz konkretne situacije koje su se pred nama odigravale posljednjih dana.
Ovdje se ne mislim vraćati na političke evergreene koje je Sanader upriličio u posljednjih pet godina (poput jamstvene kartice iz 2003) - dovoljno je pogledati što je premijer radio i govorio posljednjih tjedana.
Evo me opet, kako pišem dnevnik koji se nadovezuje na Davidov dnevnik, u kojem se on osvrnuo na temu untarstranačke demokracije, ali koji ima i dosta zajedničkog sa Galetovim dnevnikom od prije cca mjesec dana. Iako je u posljednjih godinu dana SDP kao stranka demonstrirao puno višu razinu unutarstranačke demokracije od svih ostalih (relevantnih) stranaka, tema je puno dublja od toleriranja ili afirmiranja “disonantnih” izjava, a i pred SDPom na tom području pravi posao tek predstoji.
Naime, osnovni problem svih hrvatskih stranaka je manjak unutarnje komunikacije između vodstva i članstva, te svođenje procesa donošenja odluka na usku stranačku elitu. Takav proces komunikacije i odlučivanja nužno upada u područje netransparentnosti i predsavlja najplodnije tlo za razvoj političke korupcije, i u konačnici nepovjerenja građana prema svim vrstama političke aktivnosti – bez obzira na njihovu utemeljenost, dobronamjernost ili općedruštvenu korist.
Stara je godina, za nas katolike Silvestrovo. Navečer će se u crkvama održati mise zahvalnice za proteklu godinu. Danas donašam još jedan tekst s portala Palotinci koji je dobar za razmišljanje i o nama samima. Svatko za sebe.
Ovim putem se ispričavam svima koji ne govore engleski, ali imam jedan izvrstan članak koji MORAM podijeliti - dade se puno iščitati. Članak je zapravo interview s jednim živahnim starčićem koji ima impresivnu biografiju i značajno životno djelo iza sebe. Prvo malo upoznavanje za one koji nisu imali prigode susresti se s imenom - tko je Lee Iacocca.
Lee Iacocca je jedan od poznatijih americkih poslovnih ljudi, roden 1924. godine u obitelji talijanskih imigranata. Nakon završenog fakulteta i diplome u industrijskom inžinjeringu, pohađao je Princeton. Bio je već zarana jedan od pobornika prava na bolju medicinsku zastitu, kasnije mecena mnogim medicinskim istraživačkim projektima koji su bili vezani za prevenciju i tretiranje dijabetisa. Utemeljitelj i predsjednik je nekoliko društava koja se na više razina bave pomoći djeci i veliki je darovatelj nekolicine dobrotvornih društava koja pomažu humanitarne akcije u zemljama trećeg svijeta. Donator je mnogih studijskih znanstvenih programa pri nekim sveučilištima na području biologije i kemije, a u svrhu istraživanja tehnologija koje će pomoći riješiti problem zagađenja okoliša. Tijekom radnog vijeka koji je proveo u Fordu bio je jedan od članova dizajnerskog tima Ford Mustang automobila. Zbog sukoba koncepcija bio je otpušten iz Forda, što ne umanjuje činjenicu o zavidnim financijskim rezultatima tijekom njegove vladavine. U rad kompanije Crysler se uključio u trenutku velike krize i financijskih gubitaka koji su kompaniju doveli do ruba bankrota, restrukturirao je cijelu kompaniju od temelja, uspio pregovorima ishoditi kredite kojima je americka vlada bila jamac i uspjesnim poslovnim potezima spasiti kompaniju od potpunog propadanja.
Na Samom početku mandata u Saboru, negdje početkom 2004. godine na web stranicama Kluba zastupnika HNS-a (www.hns.hr/klub) postavio sam mogućnost da posjetitelji/čitatelji na vrlo jednostavan način mogu Klubu slati prijedloge zastupničkih pitanja , slati ostale prijedloge ili inicijative. I moram priznati da veliki broj pitanja i ideja dobivamo upravo na taj način.
Prije 16 mjeseci otvorio sam svoje osobne web stranice (www.lesar.info) i to obrazložio željom dvosmjerne komunikacije .
Moji prvi pokušaji i iskustva s blogovima startao je otprilike 6 mjeseci kada sam na www.pollitika.com objavio prvi blog. Nakon toga dio tih blogova stavljao sam i na www.xportal.
Neovisni, ali ne i neutralni