Neka razina regulacije nam je potrebna,a isto tako i kolekivno djelovanje. Ne može se sve deregulirati niti svesti na individualizam.
Dakle, oko pitanja potrebe postojanja regulacije, državnog upravljanja i kolektivizma ne bi smjelo biti nedoumice. To nam treba. Samo je pitanje u kolikoj količini u kojim područjima i u čiju korist regulacija i kolektivizam moraju djelovati.
Zakoni i policija i sudovi moraju postojati. Bez njih bi ljudi uzeli pravdu u svoje ruke i onda bi opet imali linč i krvne osvete, dvoboje i slično.
Zakoni moraju poštovati pravila, potrebe i ideje kolektiva na koji se i primjenjuju. Zakoni se mogu i mijenjati ovisno o potrebama kolektiva. Nekad je robovlasništvo u SAD bilo zakonito, danas nije i to zakoni određuju i nitko nema pravo u ime individualizma od nekoga praviti roba. Isto tako se robovlasništvo nije moglo ukinuti bez kolektivnog djelovanja koje je dovelo do rata i prisililo robovlasnike da poštuju nove zakone koje je donio kolektiv i kojim robovi više nisu njihova imovina.
7. Kako utvrditi je li pravo povrijeđeno?
Pravo ne može biti povrijeđeno osim fizičkom silom ili prijetnjom fizičke sile. Čovjek ne može drugoga lišiti njegovih prava bez uporabe fizičke sile. Kad god je čovjek prisiljen na nešto bez svojeg slobodnog, individualnog, osobnog, dobrovoljnog pristanka, njegovo je pravo povrijeđeno.
Prema tome, možemo povući jasnu, objektivnu crtu između prava jednog i drugog čovjeka. Ovo je objektivna podjela, nije predmet razlike mišljenja, odluke većine, niti arbitrarne odluke društva. Nijedan čovjek nema pravo incirati uporabu sile protiv drugog čovjeka.
Praktično pravilo ponašanja u slobodnome društvu, individualističkome društvu (jer sloboda nije kolektivna kategorija) je jednostavno: ne možeš očekivati, ili zahtijevati bilo kakvu akciju od drugoga, osim kroz njegov dobrovoljni pristanak.
Sljedeći tekst objavljen je originalno 1946. godine, no nije ostario niti dana. Današnjica mu daje veću važnost nego što je ikad imao u prošlosti.
1. Koje je glavno svjetsko pitanje danas?
Osnovno pitanje svijeta danas je izbor između dva principa:
Individualizam i kolektivizam.
Individualizam drži kako čovjek ima neotuđiva prava koja mu ne mogu biti oduzeta od bilo kojeg drugog čovjeka, ili bilo kojeg broja, grupe ili kolektiva drugih ljudi. Prema tome, čovjekovo postojanje je njegovo vlastito pravo i njegovo život je njegovo vlasništvo, ne vlasništvo grupe.
Kolektivizam drži kako čovjek nema apsolutnih prava; kako njegov rad, tijelo i osobnost pripadaju grupi/društvu i kako društvo ima pravo njima raspolagati po želji, na način koji vidi prikladnim, u bilo koju svrhu koju smatra društveno korisnom. Prema tome, čovjek postoji samo po dozvoli društva i za korist društva.
Ova dva principa tvore temelje dva suprotna društvena sistema.
2. Što je društveni sistem?
Evo, za predah od silnog jotovanja i od dnevno-političkih tema, jedan dnevnik malo generalnijeg zahvata. Radi se o odnosu individulanog i kolektivnog u društvenom razvoju.
Mantra koju ponavljaju zagovornici neokrnjenog liberalizma – pa i oni u Hrvatskoj - podrazumijeva minimalizaciju uloge države u svakodnevnom životu pojedinaca i čitavog društva. Logika koja stoji iza toga jest shvaćanje da se samo u takvim uvjetima potencijali svakoga pojedinca, pa i društva u cjelini, mogu slobodno razvijati nesputani kolektivizmom kojega neminovno donosi razgranata država. To u praksi znači ukidanje uplitanja države i njene direktne angažiranosti u širokom spektru aktivnosti - obrazovanje, zdravstvo, briga o ostarjelima i djeci, nezaposlenost, mirovine, itd. - i njihovo prebacivanje u sferu privatnog. Jer, reći će liberali, jedino što proizlazi iz prisutnosti države u tim sferama jest lijenost, ovisnost i stvaranje mentaliteta stada.
