pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Krenulo je prije nekoliko dana sa tekstom o Rončeviću i njegovoj kupnji novog stana. Iako kupnja sama po sebi ne bi smjela biti sporna, javnosti je zapelo za oko da je ministru odobren kredit koji će isplaćivati do 78 godine života, sa mjesečnom ratom od kojih 11 000 kuna. Tu se već polako postavlja pitanje jednakosti građana, budući je teško vjerovati da bi banka "samo tako" odobrila takav kredit bilo kojem drugom građaninu sa, doduše, visokom plaćom, ali na određeno vrijeme. Kao što je rekao Sanader, na još tri godine i dva mjeseca. A možda mu gale i skrati taj period. :-)

Anyway, o ovom se slučaju već podosta pisalo, pa i na ovim stranicama, no to je samo povod. Novinari su nanjušili zanimljivu temu, te su krenuli kopati i po stanarskim planovima ostalih političara, pa je tako jučer u Jutarnjem listu svjetlo dana ugledao tekst o tome kako Luka Bebić i Zoran Milanović kupuju nove stanove. Ništa čudno, posao političara je javan, baš kao i njihove imovinske kartice, i normalno je da se javnost - i novinari - zanimaju za te teme. Ono što je meni zapelo za oko je urednički tretman tih informacija.

Priprema li Jutarnji list početak Rončevićevog kraja? Taj zagrebački dnevni list objavio je ovu priču:

Rončevićev stan od 350.000 eura Pišu: Mario Tomas, Jadranka Šević
Najprozvaniji ministar Sanaderove vlade od ovog ljeta vlasnik je novog stana iznad Maksimira, samo kilometar dalje od stana gdje sada živi

http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,9,25,,134563.jl

A ono što je novinarima sporno odmah su i sami opovrgnuli:

U stambenom kreditu s Erste bankom sporne su jedino Rončevićeve godine. Naime, običnim građanima banka odobrava kredit do 60, a samo iznimno do 65 godina. U Erste banci maksimalna dob do otplate kredita je 70 godina. No, kreditni odbor ima diskrecijsko pravo odobriti i dulji rok.

A ono što je zapravo sporno je kako je Jutarnji list došao u posjed ugovora o kreditu? I zašto je ta informacija objavljena? I u čijem interesu je ta informacija objavljenja?

1) Kako je Jutarnji list došao u posjed ugovora o kreditu?

Odgovor je jednostavan - netko je prekršio bankarsku tajnu. I za to bi trebao odgovarati.

Relativno 'neopaženo' i bez ikakve rasprave je prošla nedavna izjava Guntera Verheugena, bivšega povjerenika EU-e za proširenje, o razlozima usporavanja, pa čak i kočenja, pregovora Hrvatske s EU.
Verheugen je dao ekskluzivni intervju šefu Ureda WAZ Media Grupe u Bruxellesu, Knutu Priesu, gdje je rekao kako je Hrvatska nezasluženo zaostala za članstvom u EU .
Većina medija je prenijela tu vijest:

http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,9,9,,132776.jl

Najviše odzvanja rečenica:
„Hrvatska bi već bila članica EU da nas jedna tajna služba jedne države EU nije sve izludjela tim pričama.“

Više puta sam upozoravao na ovim stranicama o takvim 'igrama' svjetskih moćnika kada je u pitanju međunarodni položaj RH i njezin put prema euroatlantskim integracijama gdje po svim svjetskim mjerilima (kulturološkim, geografskim, uljudbenim i inim) pripadamo.
Nakon takvih tvrdnji bijah prozvan polupismenim desničarskim blebetalom koji u nedostatku suvislih misli sniva belosvjetske urote protiv RH.

Ovdje se neću baviti krivnjom ili nevinošću kapetana Kriste Laptala. Pokušat ću objasniti kako je Jutarnji list u slučaju Laptalo uspio da "vuk bude sit, a koza cijela", odnosno kako se dogodilo da te novine ne demantiraju informaciju svog novinara Ivana Zvonimira Čička da su hrvatski političari imali informaciju da je Laptalo znao za drogu na svome brodu i da bi bio uhićen u Hrvatskoj da nije u Grčkoj, ali da objavom "isprike" u kojoj se žali što je Čičkov tekst "shvaćen kao sugeriranje Laptalove krivnje" dobiju od osuđenika interview.

Prije nekog vremena batine je usred bijela dana dobio Igor Rađenović, direktor Zagrebačkih cesta. Razlog zbog kojeg je Rađenović dobio po tamburi je vjerojatno njegov napor da razotkrije mutne poslove koji su se događali u tim istim Zagrebačkim cestama. Ono što je zanimljivo je da ga je na tu poziciju postavio sam Bandić (kojeg se redovito povezuje s mutnim poslovima na svim razinama grada Zagreba), a nema smisla vjerovati kako Bandić nije znao tko je Igor Rađenović i što se od njega može očekivati (to je ukratko lik koji se ne zaustavlja tek tako i površni odgovori ga neće niti usporiti, iza sebe ima podosta iskustva a u doba vlade Ivice Račana bio je ako se ne varam prvi voditelj novoustrojenog ureda Vlade za unutarnji nadzor). Riječ je dakle o čovjeku koji ima pedigre (ali i razotkrivene afere) na svim razinama i mislim da je svima bilo jasno njegovim dolaskom da ako u zagrebačkim cestama ima nešto mutno, da će to Rađenović otkriti.

Škandal!!! Škandal!!!!!!!!!!!!!

Jeste li čitali današnji Jutarnji? Današnje izdanje Jutarnjeg lista otkriva potresnu i skandaloznu stvar. Naime, u Hrvatskoj se novinari bave prikrivenim oglašavanjem i to da bude stvar gora u tu sramotnu rabotu je umješan naš veliki novinar, humanista, poliglot i svjetski putnik Gorran Milić. Prikriveno nam je iz Cannesa oglašavao Imotsku votku. Pa to je nečuveno!!!!!!!!!!!!!!!

Smatram da bi pod hitno trebalo osnovati povjerenstvom koje bi istražilo kolike je korijene u nas pustila ta sramotna rabota i ima li još mnogo slučajeva prikrivenog oglašavanja kod nas.
Pošto su stručnjaci iz Jutarnjeg prvi izišli u javnost sa svojim saznanjima o ovoj sramotnoj raboti možda bi oni trebali biti na čelu istražnog povjerenstva. Članovi povjerenstva bi morali pažljivo pročešljati sve što je u zadnje vrijeme izišlo u medijima i otkriti ima li još slučajeva takvog oglašavanja.

Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.

Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.

Evo baš dobio u inbox najavu novog broja H-altera. Zanimljivo je kako se u članku secira hrvatska medijska scena i neki od njenih glavnih aktera. Da budem precizniji na tapetu su Jutarnji i Globus, izdanja EPH-a. Autori teksta su, kako kažu, za razliku od novinara i tiskovina koje prozivaju, doista pročitali knjigu Carle del Ponte. Osporavaju tezu iz prošlog broja Globusa da je ljubomora Dunje Zloić presudila Anti Gotovini.

Mislim da nije, samo smatram da je pollitika mjesto na kojem moramo reći - SRAM VAS BILO - i Pavića i Oreškovića i samog Butkovića. Ispada da u Hrvatskoj, ako imaš odgovarajući background možeš sve - lagati, izmišljati, plagirati, gaziti starce i da ne pričam dalje... Kakav nam to primjer daju navodne moralne vertikale našeg društva. SRAMOTA, SRAMOTA, SRAMOTA. Došlo mi je da se sramim da živim u državi u kojoj ima gomila tipova koji nemaju mude reći fulali smo i evo snosit ćemo posljedice za to. Kako Butković ne razumije da više nitko, baš NITKO neće pročitati nijednu njegovu kolumnu kao relevantnu ako ne da ostavku, pričeka neko vrijeme i krene ponovo pisati. Zar može uopće razmišljati da će na ovaj način uopće ikad više pisati, ako ne podnese ostavku. Valjda smatraju da je to ok, ako laže Maček, laže premijer, može onda i Butković muljati, izmišljati itd. I onda svi kolegijalno šute, neće nitko ništa napisati - kako bi se konkurencija naslađivala da smo u nekoj normalnoj zemlji.