Napomena:
Evo teksta kojim će osobito biti oduševljeni drugovi Jugoslaveni na ovom portalu. Oni koji imaju slabije srce preporučam da ga jednostavno preskoče.
Jedan od najvećih paradoksa hrvatske politike u ova dva desetljeća postojanja Republike Hrvatske leži u činjenici da je politička elita još uvijek opterećena recidivima prošlosti posebice prošlog stoljeća kad je hrvatski narod proživio sedamdesetak godina pod nedemokratskim režimima jugoslavenskog eksperimenta, prvo pod monarhističkom a potom komunističkom diktaturom. U oba ta režima hrvatski je narod bio podjarmljen u prvom slučaju žandarskoj velikosrpskoj politici, a u drugom slučaju pod parolom tzv. „bratstva i jedinstva“ prikrivenoj prevlasti većinskog naroda u komunističkoj Hrvatskoj.
Sa svakim novim javnim istupom predsjednik SDP-a Zoran Milanović dokazuje da je kriva osoba na odgovornom mjestu predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Tako je to još jednom demonstrirao i potvrdio u subotnjem intervjuu „Jutarnjem listu“ koji je očito zbog dugova u kojemu se nalazi EPH-a Ninoslav Pavića dužnik predsjedniku Vlade. Uostalom nije slučajno da je Vlada uoči ključnih izbora za europarlament i lokalnih izbora smanjiola porez tiskovinama na 5 posto.
Milorad Pupovac kao zastupnik u Hrvatskome saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća nastavlja svoju velikosrpsku medijsku ofenzivu, naravno koristeći za to medije u Srbiji da bi prenio poruku hrvatskoj političkoj i široj javnosti. To u stvari nije ništa nova, jer se on kao samozvani zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj već deklarirao kao otvoreni zagovornik nove velikosrpske politike predstavljene Memorandumom 2 Srpske akademije nauka i umetnosti. Prilikom analiziranja Pupovčevih istupa uvijek je važno istaknuti da je on „samozvani zastupnik srpske manjine u Hrvatskoj“, jer je za njega na posljednjim saborskim izborima glasovalo samo 7,9 od ukupno upisanih birača na listi Srpske nacionalne manjine. Nažalost, hrvatska podložnička politička elita, bilo ona u SDP, ali i u HDZ-u omogućila je Pupovcu medijsku eksponažu kao da zastupa 79 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj, a u tom se posebno ističu vodeći mediji, počevši s HRT-a, preko „Jutarnjeg lista“ i „Večernjeg lista“ koji nikad nisu doveli u pitanje legitimitet „samozvanog predstavnika srpske nacionalne manjine“ u Hrvatskoj.
2:1 za Večernji list.
Večernjak je u vodstvo na ljestvici "shit of the day" prešao temeljem "članka" još jučer objavljenog u web-izdanju te u današnjem tiskanom izdanju. Riječ je o prenošenju izvještavanja Poslovnog dnevnika kojemu bih također ovim putem vrlo rado dijelila cyber-packe.
Sam članak sastoji se od 90 riječi u kojima se ukratko navodi da je jedan veliki trgovačko lanac odlučio uložiti određeni iznos novca u svoje poslovanje, i to u sniženje cijena (sic!). U 90 riječi uključeno je i preusmjeravanje zainteresiranih čitatelja na članak Poslovnog koji u svoju 171 riječ uistinu nudi više podataka čitateljima, i to podataka u vidu točne upute u kojim se to prodavaonicama može iskoristiti blagodati te investicije te na koji način lakše detektirati proizvode pogođene investicijom, a koji su proizvodi, btw, pobrojeni i u članku Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika.
Iako mene kao čitatelja, unatoč tome što sam potpuni ekonomski laik smeta uopće podvođenje koncepta popusta odnosno snižavanja cijena pod koncept ulaganja u poslovanje, u ovome slučaju još više dojam povećava potpuno odsutstvo bilo kakvog dodatnog "štofa".
"Tko kontrolira medije, kontrolira umove.", navodno je rekao jedan pametan čovjek. Kroz svoju prisutnost i prodornost, kao i ukorijenjenost u društvu zbog koje gotovo nijednom čovjeku nije strano otvoriti novine (bilo na svom displayu ili krilu), mediji imaju ogromnu političku i ekonomsku moć. Kroz poruke koje odašilju ili, još važnije, ne odašilju, mediji imaju neponovljivu mogućnosti navigirati javno mnijenje više ili manje u određenu stranu.
Maglovito se sjećam teorije o moći stavljanja na dnevni red. Bez obzira na detalje, mediji ju definitivno drže u svojim šakama. Oni, i bez da se samozapale kao Jan Palach i bez da izazovu talačku krizu ili probjegnu nekom trećem drastičnom rješenju imaju neponovljivu moć staviti jednu temu na dnevni red - aktualizirati, popularizirati, promovirati, poslati poruku.
Ipak, a kako stara narodna kaže, imati a ne koristiti je gore nego nemati.
Kada sam prije nekoliko dana vidio najavu da će gost Nedjeljom u dva biti Nadan Vidošević (rođ. 1960.), predsjednik Hrvatske gospodarske komore, pomislio sam pisati Aci Stankoviću i protestirati zbog poziva ovom političaru i poduzetnika kojeg doživljavam kao jednog od najodgovornijih za stanje u gospodarstvu Hrvatske, ali i za dramatično socijalno stanje u kojem se Hrvatska danas nalazi. Doživljavam ga kao jednu vrstu simbola, kao prototip onih beskrupuloznih osoba koje su se vinule u visoko društvo, i koje čine ono što uporno ponavljam - hrvatsku pseudo odnosno kvazi, odnosno lažnu elitu.
Onda sam pomislio da bar pišem Stankoviću molbu da ga pritisne delikatnim, oštrim pitanjima što je Stanković i učinio. Razgovor bi trebalo pogledati još jednom i analizirati zapravo ključne stavove gospodina Nadana Vidoševića koji, ne zanemarimo, mogu u velikom dijelu gledališta pobrati i veliki pljesak.
Tek što se stišala afera oko praćenja telefonskih kontakata šefa SOA-e, došla je nova. Ovaj put se navodno radi o praćenju glavnog državnig odvjetnika i nekolicine novinara. Osim kod Večernjeg lista, naslovi po medijima su bitno različiti. Da li zbog činjenice da su ovaj put nadzorom obuhvaćeni i novinari ili nečega drugog, svi redom navodno otkriće Novog lista nazivaju skandaloznim ponašanjem policije, odnosno njenog bivšeg ravnatelja Olivera Grbića. Tek dan poslije, Novi list je zatražio i dobio njegovo očitovanje u kojem demantira da je naredio navodna praćenja. Ostali mediji i političari se, s izuzetkom uvijek suzdržanog Miroslava Tuđmana, nisu opterećivali takvim sitnicama. No nije to glavni problem. Ukoliko su navodi Novog lista točni, bit će to valjda dovoljan argument vladajućima da ovo područje konačno urede odgovarajućim zakonom i uspostave učinkovit ne samo stručni već i građanski nadzor.
U posljednjih nekoliko dana visoki srbijanski dužnosnici dali su više agresivnih izjava nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haaškom tribunalu koje su razotkrile pravu prirodu srbijanske politike prema Hrvatskoj. U taj okvir uklapaju se i izjave samozvanog predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj saborskog zastupnika Milorada Pupovca. Težina izjava koje su upućene iz Beograda, pa čak i paljenje hrvatske zastave u glavnom srbijanskom gradu trebali su biti povod da hrvatska država reagira na diplomatskoj razini odgovarajućim potezima s obzirom na oštru retoriku, pa čak i uvijene prijetnje koje su joj upućene iz susjedne države s kojom kao posljedica Srpsko-hrvatskog rata u Hrvatskoj pogrešno nazvanog Domovinski rat ima još uvijek niz neriješenih problema.
Uskoro će biti punih šest godina otkako sam ovdje objavio svoj prvi dnevnik. Zvao se "Svjedoci prvog i drugog reda". Uspoređivao sam vjerodostojnost svedočenja Krunoslava Fehira, krunskog svjedoka protiv Glavaša i onog Ivana Drmića, saborskog zastupnika koji je svjedočio o krađi glasova na izbornom saboru HDZ-a na kojem je Ivo Sanader izabran za predsjednika stranke. Pošto su obojica vjerodostojnost svjedočenja gradila na činjenici vlastitog uvida u predmet svjedočenja, izrazio sam čuđenje što hrvatsko pravosuđe i javnost nisu imali isti odnos prema njihovim svjedočenjima. Kako znamo, Fehirovo je prihvaćeno a Drmićevo nije. Štoviše, pojedini analitičari su izjavljivali kako je krađa glasova na izbornom saboru stranke njena unutrašnja stvar. S vremenskim odmakom od skoro šest godina, vjerujem da će se mnogi složiti kako bi za Hrvatsku bilo bolje da je pravna država tad osporila Sanaderovo zauzimanje stranačkog trona.
Možda i ironijom sudbine, opet je Ivo Sanader u središtu priče o vjerodostojnosti svjedoka. Suprotno od prošli put kada je on osporavao vjerodostojnost svjedoka protiv sebe, danas se njegovi odvjetnici bore protiv onih koji žele osporiti vjerodostojnost njegovih svjedoka, točnije svjedokinje koja bi imala svjedočiti u njegovu korist. Koliko god da su javnost i hrvatsko pravosuđe tad bili na njegovoj strani, čini se kako bi ovaj puta sam mogao ispasti žrtva navike tih istih da vjerodostojnost svjedoka cijene u odnosu na poželjan ishod procesa. Onda se željelo da on ostane na čelu HDZ-a i države a sad ga se želi pod svaku cijenu osuditi. Kao što su rijetki onda insistirali da se Drmićevom svjedočenju prida važnost, još manje ih sad insistira da odgovarajuću težinu dobije svjedočenje Marike Tomljenović Kiprijanovski. Štoviše, tužiteljstvo i javnost će uprti da njenu vjerodostojnost kao svjedokinje sruše.
Već davno prononsiran mrzitelj svega hrvatskoga i Hrvatske kao takve pisac Miljenko Jergović kojemu je Hrvatska kao izbjeglici iz Sarajeva dok su po njemu padale granate njegovih četničkih Srba pružila utočište opet je iskoristio jedan tragičan događaj da bi na cijeli jedan grad izlio svoju antihrvatsku žuč.
