pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nedavno sam na ovim stranicama pročitao tekst koji kritizira Poliku.com ne zbog stajališta ili pogleda, već poradi učmalosti i bezidejnosti. Cijeli tekst poziva na akciju i usudim se reći, bunt. Ne mogu komentirati što su pokretači Politike željeli postići i potaći ovom stranicom, ali mislim da je dobro da su mladi ljudi željni akcije, promjene i nekih novih vjetrova.

Problem sa vjetrovima je što su neselektivni lako otpušu i dobre i loše, to smo već probali, puhalo je ovuda neprestano i jako sa svih strana i otpuhivalo staro i napuhivalo novo, koliko dobro svjedoci smo i sami ili nismo?
Umro je Janez Drnovšek, pročitao sam lijep in memoriam ovdje i prekrasne komentare, svakako je taj čovjek to dijelom i zaslužio, no ja ga pamtim iz vremena kada je tek došao u predsjedništvo Jugoslavije i na mjesto predsjednika istog.

Na svom domu u naselju Zaplana iznad Vrhnike, u noči 23.02.2008, preminuo je nekadašnji član, predsjednik Predsjedništva SFRJ, predsjednik Vlade Republike Slovenije i Predsjednik Republike Slovenije, dr. Janez Drnovšek.

Rođen je u Celju, 17.05.1950. U tom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu godine 1973. Nakon toga godinu dana bio je 3. sekretar Ambasade SFRJ u Kairu, da bi se posle toga zaposlio u građevinskom poduzeću u Zagorju ob Savi, a posle toga u istom gradu postaje direktorom ispostave Ljubljanske banke. Godine 1986 doktorirao je na temu odnosa i dugova SFRJ do IMF na Ekonomsko - poslovnom fakultetu u Mariboru, a iste godine postaje i delegat Savezne skupštine u Beogradu.

Beograd gori. I Srbi ga sami zapalili. Zbog Kosova. Scena koja grije srca. Ali s jednim odmakom, gledano iz jedne geopolitičke perspektive, zanemarujući "ponos", "otadžbinu" i sve ostale jezične konstrukte koji su veoma omiljeni na brdovitom Balkanu možemo postaviti pitanje zašto su se Srbi uopće i uzbunili zbog osamostaljenja Kosova. S ekonomske i političke strane gledano, bolje im je bez njega. Brate, bježi od fukare, nek se gone u tri metra jelove građe.
Potpuno je druga stvar što je Srbima potrebno neko potpaljivanje i odušak zbog sve one potisnute agresije zbog gubitka oba rata u devedesetima, loše ekonomske situacije i neprestanog napuhavanja njihovog patriotizma. Za sve ovo su većinom krivi loši srpski političari (ajde neka se to i njima dogodilo jednom) koji su zadnjih dvadeset godina huškali srpsku rulju na rat, ali bez nekog opipljivog pokrića ili razloga izuzev pretenzija poput "Svi Srbi u jednoj državi" i "Gdjegod je Srbin, tu je Srbija" i slične. Zanimljivo je da ako samo uzmemo Novaka Đokovića, Srbija se prostire preko većine terena ATP Toura. :)

Danas neprimjetno prolazi jedna slavna godišnjica. Prije sedamnaest godina, preciznije 7 veljače 1990 godine Centralni komitet Sovjetskog saveza je donio povijesnu odluku o predaji sedamdesetogodišnjeg jednopartijskog monopola političke vlasti, što je bio još jedan signal o sveprisutnom kolabiranju komunističkog sistema vlasti na istoku Europe.

Pitanje dana sjecanja na holokaust dobro je obradio postovani gospodin Cerovac. no citajuci danasnju Politiku (ne Pollitiku) naisao sam na slijedeci clanak:
http://www.politika.co.yu/rubrike/Kultura/Podela-Spomen-sobe.lt.html
Nakon citanja clanka mnogo toga mi nije jasno.
Kako naš sagovornik dodaje, nakon zatvaranja paviljona u planu je dogovor sa bivšim jugoslovenskim republikama, odnosno njihovim nadležnim organima, ministarstvima kulture ili inostranih poslova, kako bi se napravila radna grupa i načinio jasan dogovor o korišćenju prostora paviljona čija je veličina oko 720 metara kvadratnih.
Da li je nase ministarstvo kulture te obrazovanja upoznato s ovim cinjenicama ili su informacije dostavljene iskljucivo Srbiji?
U osmišljavanje nove postavke, Ministarstvo smatra da treba da bude uključen veći broj stručnjaka i nekoliko muzeja: Muzej istorije Jugoslavije, Istorijski muzej Srbije, Muzej žrtava genocida, razni naučni instituti koji će dati podatke o interniranju Srba, Jevreja, Roma i svih drugih naroda koji su sa naše teritorije odvedeni u Aušvic za vreme Drugog svetskog rata.

Kako voditi državu i na koji naćin pitanje je opstanka. Može li sadašnja vlada poduzeti neke korake koji bi bili nešto više od kozmetike?

Moj prijatelj Tomica poslao mi je slijedeće tri anegdote koje pokazuju različite mentalitete ljudi koji su vladali ili još vladaju na ovim prostorima.

Slika prva.

vozi se Tito u vlaku
odjednom vlak stane
Tito izađe i pita zašto je vlak stao
druže Tito, nema više pruge
Tito: brzo zovite omladince neka izgrade prugu !

Slika druga,

vozi se Ante Marković u vlaku
odjednom vlak stane
izađje Marković i pita zašto je vlak stao
druže Marković, nema više pruge
Marković: brzo, skidajte prugu kojom smo prošli i postavljajte je naprijed !

Slika treća,

vozi se Ivo Sanader u vlaku
odjednom vlak stane
izađje Sanader i pita zašto smo stali
gospodine predsjedniče nema više pruge
Sanader: Ljuljajte vlak, neka izgleda kao da se vozimo !!!

Nekako baš nemam vremena zadnjih dana pratiti sve što se ovdje događa (iako mi je postalo nezaobilazno) ovdje, na postu Naša pomirba, naša utopija sam primijetio nepotrebno iskrenje, koje bih želio ublažiti mojim viđenjima teme, obogaćene osobnim spoznajama. Mislio sam ga poslati kao komentar na temu, ali sam mišljenja da bi sve to trebao biti predmet šireg sagledavanja, pa sam ga zato osmislio i uputio kao poseban samostalni napis.

Pomirba je postojala u ono najgore vrijeme i održala nas je na površini, to znam iz osobnog iskustva. Bez pomirbe ne bismo danas imali Hrvatsku. Ali je činjenica da nam generalno postoji veliki nedostatak odgovornosti za to što imamo, što smo krvavo osvojili, i s čime danas suvereno gopodarimo (tj. za Hrvatsku i sve njene građane). Ne samo to, nego se radi raznih partikularnih i prizemnnih interesa često zloupotrebljava, što nam ugrožava osvajanje modernih unutarnjih standarda života, razvoj i budućnost općenito.

Makar redovito prenose Tadićevu izjavu da bi se neovisnost Kosova "kosila s principima međunarodnog prava" i predstavljala "izuzetno opasan politički i pravni presedan" niti jedan hrvatski medij nema hrabrosti (a još manje znanja i sposobnosti) uhvatiti se u koštac s tim argumentom. Hrvatska javnost tako ostaje zakinuta za dodatnu dimenziju problema neovisnosti Kosova i kao što je uobičajeno dobiva površnu sliku u kojoj se prenose izjave i protuizjave bez konteksta ili ne daj bože analize. Uz tragično loš novinarski standard osnovni razlog nehvatanja u koštac s "opasnim presedanom" koji se kosi s "međunarodnim pravom" je zapravo jednostavan: analiza tog argumenta vodi k zaključku koji bi malo tko u Hrvatskoj htio čuti pa se na taj problem onda primjenjuje stara domaća tehnika "ono o čemu ne pričamo ne postoji / nije se dogodilo". No devil's advocate netko mora biti jer samo tako rasprava dobiva smisao.

Prije gotovo dva tjedna belgijska javna televizija RTBF objavila je lažnu vijest da je flamanski parlament autonomno objavio nezavisnost sjevernog dijela Belgije (BBC). Inspirirani radijskom adaptacijom "War of the worlds" Orsona Wellesa iz 1938. novinari RTBF-a su prilogom koji je bio dovoljno realističan inicirali medijski tsunami (YouTube video) zahvaljujući kojem je u javnoj raspravi uskrsnulo pitanje jesu li dani Belgije kao ujedinjene države odbrojeni.

Ovo je blog o temama koje se tiču Hrvatske. No Hrvatska je dio svijeta s kojim komunicira fizički, razmjenom dobara i nefizički, razmjenom ideja. Upravo sam pročitao da je umro Milton Friedman, što me potaknulo da prokomentiram utjecaj njegovih ideja na Hrvatsku.

Prvo želim podsjetiti na odnos ideja i događaja. Kada su u zimu 1917. potlačeni ruski seljaci i radnici ustali protiv vlasti, nisu se zadovoljili time da smijene one kojima su bili nezadovoljni. Njihova pobuna je imala idejni okvir, komunizam. Ta će se ideologija kasnije na valu želje za promjenama proširiti svijetom, a preko partizanskog pokreta će osvojiti i Hrvatsku.