Otišao nam je Sanader, nacija je u deliriju. Pobijediti će Josipović, čekaju nas bolja vremena.
Da.
Hajmo biti malo realni. HDZ nije Sanader, već je cijela korupcijska mreža koja prekriva sve institucije unutar Države. Odlazak jednog čovjeka je priča o Pedru, ne o rješenjima. Isto tako, SDP nije Josipović, niti njegovi snovi. Već je struktura koja savršeno dobro funkcionira godinama u suživotu sa korupcijskom mrežom. Razlog zašto je Bandić napustio ovaj brod nije zato što je Bandić korumpiran, već zato što je previše uzimao, bez rukavica, primitivno, pa je postao trn u oku javnosti. SDP više voli birokrate koji će mjesecima prodavati priču da bi si nešto maznuli, namjestili natječaj i slično. No, to je u modusu operandi naših partija. Iskoristi poziciju, ne budi lud.
Svaka država ima tijelo sastavljeno od ljevice i desnice.
Tu odmah da se razumijemo, ljevicu ću proglasiti otvorenijom ekipom manje sklonu tradicionalnim vrijednostima, desnicu ču proglasiti konzervativnom ekipom koja traži čvrsta društvena uporišta i koja će sigurnost pretpostaviti slobodi.
Nije moguće ukloniti niti ljevicu, niti desnicu. Oba elementa nose vrijednosti koje osiguraju opstanak društva. Svaki sukob između ljevice i desnice, izmišljen je sukob, jer govorimo o komplementarnim dijelovima društvenog tkiva.
OK. Moram se ipak korigirati. Sukobi definitivno postoje u domeni otvaranja, odnosno zatvaranja društva spram novih vrijednosti. No, društvo je u nekom trenutku ili spremno na korak prema otvaranju ili nije spremno na korak prema otvaranju.
I tu sukob između ideologa ljevice ili desnice ne igra nikakvu suvislu ulogu. Ukoliko je društvo u krizi, ukoliko je ranjeno, nekonsolidirano, oslabljeno, prirodna je pojava da ljudi teže ka zatvaranju. Ukoliko društvo prepoznaje da je upravo sama čahura razlog slabljenja zajednice, jača potreba za otvaranjem i ljevica preuzima dominaciju.
Nezadovoljni smo sa sadašnjim stanjem. Kriminalci su na vlasti i sumnjam da postoji više od 20% građana koji imaju vjeru da cijeli ovaj proces nekamo vodi. No, idemo dalje.
Vlast. Kakvu vlast želimo? Realno govoreći.
Znači, podrazumijevamo da ta vlast neće ići isključivo nama u korist, već će ovisiti o političkoj volji i drugih sugrađana.
Jeste li razmišljali o takvoj vlasti koja se ne bi postavila kroz vojni udar, već kroz politički proces?
Ovo kažem, čisto iz potrebe da uvažite političku realnost koja je malo kome danas prihvatljiva i gdje svakom iza ćoška vreba neka tamna pojava. U tom hajmo reći realnom kontekstu, kakva je vlast koju smatrate da je moguće stvoriti i koja osigurava prosperitet?
Razmišljajući malo o toj temi, a kroz nastavak na prošli dnevnik o ideji demokratske opcije, zamislio sam još davno jedan mali model. Za svaki politički problem postoji posrednik, netko uvažen s obje sukobljene strane, mudar, pravedan, pošten. Netko čiji glas ima težinu s obje strane i tko može biti arbitar u nekom sporu.
Koliko mogu primjeriti, malo ljudi s kojima sam raspravljao o politici ima i intuitivan pojam o samoj suštini ideje demokracije. Dok je to relativno prihvatljivo kod političkih ovaca, čini mi se da je stvar apsolutno neprihvatljiva kada govorimo o osobama koje se žele politički osvijestiti.
Suština ideje demokracije naime nije vladavina većine, već vladavina jednakih.
Ljudi s jednakim pravima, jednakim mogućnostima, jednakim opcijama, jednakim slobodama.
I tu već nastaje problem, s obzirom da se radi o temeljnim ideološkim postavkama koje svi ne dijelimo. Dapače, većina ljudi u Saboru nemaju nikakve veze sa razumijevanjem ideje demokracije.
Većina pollitičara isto tako nema veze s idejom demokracije. Sama pak APSOLUTNA uvjerenost u ispravnost svojih političkih stavova i pozicioniranje u poziciju nejednakog (docirajući) je u suštini nedemokratska.
Neću ulaziti u uzroke zbog kojih smo tamo gdje jesmo u ovome trenutku. Ono što je jedino bitno je da si ne spočitavamo za ono što je bilo prije. Da sami sebe što kaže Nemesis suvišno ne kastriramo. Umjesto da tražimo razloge zbog čega se nismo trgnuli, možda trebamo tražiti razloge zbog kojih bismo se trgnuli. Današnja emisija Nedjeljom u 2 podsjetila me je na nekoliko primjera koji su mene a vjerujem i sve nas zadužili. Ako nećemo radi sebe, onda radi njih. A mogli bismo i radi sebe. Da osjećamo dobre emocije, ne da se dodatno otuđujemo u društvu gdje prijateljstvo izumire.
Ono što trebamo je zapravo vrlo jednostavno. Početi gledati ljude, tražiti čovjeka što bi rekao Igor, Mr.Jaks, a i ja im se pridružujem.
Zbog čega nismo došli na nivo da se ovo podrazumijeva? Zbog straha, zbog nepovjerenja, zbog forsiranja onog našeg životinjskog instinkta ubij il ćeš biti ubijen. Oni koji drže konce procesa, kroz podjelu i zavađenje uspješno baštine ovu priču dva desetljača i duže.
No, postoji način da nadiđemo i ovu priču, no to zahtjeva i određenu disciplinu svakog od nas. Hajmo pogledati svakodnevnicu.
Do nedavno sam se prvenstveno orijentirao na jačanje javne političke mreže. No, čini mi se da cijela ta priča ne polučuje praktički nikakav interes.
Vizija ove priče je bila prilično jednostavna. Politički osviješteni pojedinci koji razumiju značaj i važnost JAVNOG političkog angažmana, JAVNE rasprave, JAVNOG udruživanja i djelovanja, trebaju raditi na širenju svojih veza i poznanstava, te dotična koristiti poradi podrške raznim inicijativama s kojima se pojedinci slažu.
Širenje takve mreže, jačanje odnosa, snažno promrežavanje imaju direktni rezultat u jačanju same javnosti kao političkog elementa. A bez javnosti snažno uključene u politički proces, nema niti mogućnosti zaštite općeg društvenog interesa.
Pa tako, gledajući današnje stranke, udruge i slično, imamo uvijek istu priču gdje se ekipa oslanja na sitne prostore namijenjene za politički oportunizam s obzirom da iza svih tih razjedinjenih inicijativa nema nikakve političke snage, već se sve svodi na postojeću političku konstelaciju, kontekst i nemogućnost izlaska iz takvog konteksta koji je nužan.
Opet ću se osvrnuti na nedavne upise profesora, goxica i isprovociranoga koji su pozvali na neke nove vidove organiziranja ekipe. Istina, prvi je problem kada se nakon prvog impulsa ekipa ne vrati. No za pretpostaviti je da ce se netko od njih možda i vratiti, ali da će doći i nova ekipa koja ce prolaziti opet iste faze. Imali smo ovih slučajeva podosta u prošlih par godina, a i općenito govoreći, svako malo se netko pojavi sa idejom kreiranja stranke, opcije, predlagatelja zakona i slično.
Ovdje na pollitika.com-u ima podosta ekipe i ima svakakvih stavova. Iz iskustva mogu primjetiti da su neki pojedinci iz moje pozicije fundamentalno u krivu i to po kljucnim pitanjima koja su koliko god to zvučalo blesavo, pitanja o ustašama i partizanima, istina, u jednom apstraknijem obliku koji se povlači kroz situaciju Domovinskog rata.
Tako kada govorimo o korupciji za primjer, ta korupcija je samo posljedica nesređenog sistema i nepostojanja temeljnih političkih standarda gdje je pitanje korupcije daleko manje važno od istih.
Politička opcija
Svijet nam globalno ide u katastrofu. Hrvatska je predvodnik trenda. Sve je više porobljene ekipe. Na pollitika.com-u opet neke teme koje je nužno prevaziči kako bismo mogli reagirati na potrebe društva. A to znači da određena skupina srodnomišljenika mora povući crtu.
Svako povlačenje crte u političkom kontekstu znači odricanje od onih elemenata koji nisu voljni to učiniti. A to ukratko znači kreiranje političke opcije.
Politička opcija ne znači stranka. Politička opcija znači i stranka. Ali zahtjev je daleko širi i nadilazi svaku formu. Politička opcija znači udruženo djelovanje srodnomišljenika po svim pitanjima relevantnim za podizanje moći i sprovedbu interesa te opcije.
Znači, govorimo o svim kanalima koji imaju utjecaj na odnose društvene moći. Mediji, obavještajna zajednica, Crkva, akademska zajednica, civilni sektor, gospodarstvo, nabrojite dalje.
Žute stranice internet aktivizma pod radnim imenom PoliWiki polako i sigurno privode kraju drugu fazu projekta. To je postavljanje startne baze osoba koje imaju želju povezati se sa ostalim aktivistima, te ih upoznati sa svojim radom i društvenim interesima.
Trenutno baza izgleda ovako:
Imamo znači 31 upis za sada, a cilj nam je povećati startnu bazu na 50 imena iz bespuća internet aktivizma. Vjerujem da je 50 biografija već prihvatljiva startna baza koja bi mogla imati i svoju svrhu već u ovoj inicijalnoj fazi projekta.
Ovom prilikom naravno pozivam i sve vas koji se niste upisali, a uviđate smisao projekta, da date svoj skromni doprinos, upišete se u bazu i pomognete PoliWikiju da naraste.
Nu, dok traje upisivanje novih pojedinaca koji uviđaju korisnost u ideji ovog projekta (jasno da u startu nema nitko previše koristi, no ukoliko bismo stvorili referentnu bazu internet aktivizma, to bi moglo biti prilično korisno za sve nas koji snagu temeljimo na javnoj suradnji), vrijeme je da se osvrnemo i na sljedeću fazu projekta.
Sam si ništa. Zajedno smo sve.
Zadnjih dana imamo priljev mnogih novih članova na pollitika.com, a bogami niti drugi dijelovi internet prostora nisu kihnuli. Stvar nije toliko iznenađujuća s obzirom da je atmosfera krize i očekivanoga urušavanja političkog sustava vrijeme kada ljudi osjete poriv za preuzimanje odgovornosti u političkom procesu.
Kada elementi koje smo delegirali gube bitku sa postavljenim zahtjevima, dolazi do rebalansa političke moći. I to nam se upravo sada i događa.
Uskoro ćemo imati doslovno hiperprodukciju raznih inicijativa, političkih projekata, pristupa, dogoditi će se ono što smo sve ove godine čekali. Aktivno ili preciznije, aktivirano građanstvo spremno da se bori za opći interes.
Tako ćemo uskoro imati neobičan spoj mladih neiskusnih i energičnih i starih iskusnih, no ušemljenih u stari kontekst i metode koje uskoro više neće biti odgovarajuće za novo stanje.
