Ukratko, problem Dvora je opći problem zbog kojeg je došlo do kolapsa politike i postojećeg poimanja demokracije.
Što bi to bio Dvor?
Ideja gdje političku moć ima jedna zatvorena grupacija povezana raznim osobnim vezama, kreirana od uguza, laskavaca, manipulatora, ali i dobrih i plemenitih ljudi, no ekipe koja zajedno ima punu političku moć.
Ekipa koja daleko od očiju javnosti donosi političke odluke za sve.
Postojeća politika utemeljena je na ideji dvora, na ideji da i najplemenitiji pojedinac okružen tim lažnim svijetom ne može donijeti dobru političku odluku zbog manjka općeg poznavanja materije, zbog viška dezinformacija, poluinformacija, pristranih izvještaja, svega onoga što razni lobisti plasiraju kako bi zadovoljili svoje uske interese.
Imali mi socijaliste, kapitaliste, laburiste, pirate, nezavisne, ove one, dokle god se politički proces definira kroz ideju dvora, društvo neće moći ići naprijed, već će se opsjena demokracije rastezati do trenutka pucanja, odnosno nekog novog rata, nekog novog fašizma, neke nove policijske države.
Tipični krug demokracije koji je više manje svima poznat.
Kapitalizam – fenomenološki opis postojećeg političko-ekonomskog stanja parlamentarne demokracije.
http://gpgale.wordpress.com/2011/12/11/marx-cnn-antikapitalisti-i-inform...
Dakle, kada govorimo o borbi protiv kapitalizma, govorimo o načinu prevazilaženja postojeće POLITIČKE krize i tek posljedično, ekonomske krize.
Prvo oko čega se moramo složiti jeste da je politika iznad ekonomije. Odnosno, politika ako želi može kreirati sustav kakav god poželi, može ukinuti vlasništvo, poduzetništvo, trgovinu, može oporezovati akumulaciju kapitala, može usmjeriti kapital na isključivi razvoj javnog interesa, može bilo što.
No, kako to da u stvarnosti snažni financijski centri moći barem u zapadnom društvu (ako izuzmemo Južnu Ameriku) imaju prilično jasnu nadmoć nad politikom? Kako je moguće da Obama jednim potezom oprosti 14 trilijuna dolara bogatim financijskim špekulantima i da istovremeno reže sva prava i osiromašuje najšire slojeve građanstva?
Vrlo jednostavno, zbog političke korupcije, preciznije, zbog nepostojanja izgrađene političke alternative, preciznije zbog izrazitog deficita političkog kapitala.
Korupcija se može eliminirati ISKLJUČIVO političkom voljom. Dakle, stvaranjem seta pravila koja će pomoću mrkve, batine i transparentnosti procesa toliko otežati proces korumpiranja, da će stvar postati praktički neisplativa.
Da bi se osigurala ISKLJUČIVA politička volja da se tako nešto poduzme, potrebno je da sama politička struktura koja dobiva podršku građana u svojoj suštini dijeli interes političke eliminacije korupcije iz procesa.
I tu nastaje ogroman problem.
Stranke koje dolaze na vlast su zatvorene, netransparentne, udaljene od javnosti. Zid između građana i stranačkih struktura obično je PR služba koja nema veze sa stvarnom političkom voljom koja se nalazi u strankama, već se bavi isključivo marketingom i promocijom.
Političke strukture koje su naučile funkcionirati netransparentno, zatvoreno, od samog starta time pokazuju da zaziru od šire javnosti. Ono što je osobama u tim strankama i organizacijama u interesu na početku jeste da ih ne ometaju vanjski elementi, no ono što se po običaju nasljeđuje jeste osiguranje funkcioniranja neformalne strukture koja je stasala izvan JOTa.
Kako otvoren sustav može biti zatvoren? I jeli onda taj sustav zapravo zatvoren?
Možemo to reći, no logika otvorenosti ipak ostaje.
Poveznica je jednostavna logika liberalizma, a to je netolerantnost prema netolerantnom. Ili pak osnovna logika slobodnog softvera – nemješivost slobodnog i zatvorenog koda.
Preciznije, tek distanciranjem od svojeg suštinskoga antipoda, liberalizam postaje politička opcija, a slobodni softver održiv projekt.
Dok procesi nisu jasno distancirani od svojih antiteza, isti nemaju razlučenu suštinu i de facto ne postoje. Ista stvar je i sa jotom. Tek distanciranjem od zatvorenog ideološkog sustava, JOT postaje živa politička opcija.
Što JOT politički definira, osim medija javnog, otvorenog, transparentnog komuniciranja? Preciznije, koje su posljedice takvog javnog, otvorenog i transparentnog komuniciranja?
Zbog medija koji osigurava jednakost sudionika političke rasprave, svako postavljanje malog pijedestala osobne uzvišenosti i nejednakosti, praktično se pokazalo neodrživim u sustavu JOTa. Princip komunikacije kroz sustav nejednakosti predstavlja kontraindikaciju za slobodni komunikacijski sustav kakav je JOT.
Kultno djelo Erica Raymonda predstavlja svojevrsni manifest organizacijske paradigme programiranja u open source-u.
Mada se djelo bavi više trikovima i savjetima uspješnog vođenja open source projekata, ključna opaska usporedbe katedrale i bazara kao razlike između zatvorenog i otvorenog koda predstavlja dobru paralelu razlikovanja između JOT ideologije i ideologija predinformacijskog doba.
Katedrala i bazar.
Katedrale u programiranju predstavljaju velebne zatvorene projekte koji dobro funkcioniraju, ali bi ih svako otvaranje ili pak hakiranje ozbiljno ugrozilo zbog jednostavnog fenomena koji Linus Torvalds (tvorac Linuxa) definira ovako.
"Given enough eyeballs all the bugs are shallow" (slobodan prijevod - uz dovoljno očiju svi problemi postaju plitki)
Pred koji tjedan osvanuo je članak na CNNu, valjda najreferenciraniji u zadnjih godinu dana.
Članak je pogodio srca mnogih, dijeljen je i komentiran svuda naokolo.
Odlična prilika da provjerim stav o antikapitalističkoj ideji i da izanaliziram probleme potrebne riješiti na putu dobre komunikacijske prakse.
S obzirom da tema nije nova, da imamo kolegu Štefana koji redovno promovira Marxa, ali i na naše socijalističko nasljeđe, mogu reći da imamo jednu dobru podlogu za dodatnu iteraciju mišljenja.
Pitanja su bila sljedeća.
1. što je to kapitalizam?
2. ako se ukine kapitalizam, što se to točno ukida?
3. kako bi izgledala zakonska regulativa kojom bi se ukinuo kapitalizam?
Na prvo pitanje dobivam relativno uniforman odgovor.
"Privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje"
Često ekipa kaže kako je JOT jako lijep kao ideja, ali da jednostavno nije učinkovit, te samim time niti primjenjiv. Ono što primjećujem u zadnje vrijeme jeste da JOT polako i sve tvrđe poprima svoje snažnije konture i postaje moćan.
Ljudi koji djeluju u JOTu, koji su dozvolili potpunu otvorenost svojim idejama i političkim razmišljanjima postaju politički utjecajni.
Do nedavno su ti isti ljudi bili neshvaćeni pojedinci izolirani zbog svojeg slobodnoga stila i slobodnoga razmišljanja.
Otkrivali su kontekst. Širili su kontekst. Prilično su se mučili da uspostave uspješne kanale komunikacije, tražili kvalitetna zajednička uporišta.
U zadnje vrijeme tako, mogu primijetiti kako je širenje konteksta uspješno otkrilo "slona". I kako se polako i sve čvršće kreira zajedničko, široko afirmirano gledanje na društvene procese, neovisno o indoktrinacijama industrijske ere.
Iz zajedničkog gledanja, nameću se samim time i zajednička rješenja. A otvoreni kontekst u kojem JOT funkcionira, postao je sasvim stabilna tvorevina.
Ono što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.
Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.
Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.
Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.
"Postoji jedna stara indijska priča koje kaže kako je nekada davno jedan kralj naredio da mu dovedu pet ljudi koji su od rođenja bili slijepi. Kada su ih našli i doveli u njegov dvorac, kralj ih je skupio i rekao im kako će sada imati priliku da opipaju nešto što se zove - slon, a nakon toga će morati podrobno da mu opišu kako taj slon izgleda.
Međutim, kralj je udesio tako da se svakom od ovih pet slijepaca dozvoli da opipa samo jedan dio slona, tako da je prvi opipao surlu, drugi - glavu i kljove, treći - noge, četvrti - lijevu stranu slonovog tijela a peti - rep.
Onda ih je kralj opet okupio i zamolio da mu opišu kako slon izgleda. Nije prošlo dugo, ovih pet slijepaca su se počeli već toliko da svađaju da umalo nije došlo i do tuče. Prvi je tvrdio da je slon sličan zmiji sa veoma hrapavom kožom, drugi se odmah usprotivio tvrdeći kako slon nema nikakve veze sa zmijom nego je to nešto zaobljeno i veliko sa dva povinuta koplja koja iz toga vire, treći je tvrdio kako ova dvojica nemaju pojma, jer slon izgleda kao četiri debela kolca zabijena u zemlju itd. itd…
