Što je politička opcija? To je doktrina rješavanja političkog sukoba.
Imamo i Oštrićevu definiciju:
Po široko uvriježenoj definiciji, opcija je usko povezana sa svjetonazorom. No, čini mi se da je danas ideju svjetonazora kod definiranja opcije pregazilo vrijeme. Ljudi se ne dijele u 6 svjetonazora, više manje svatko nosi neke svoje vrednote koje je prepoznao u životu.
Ako pogledamo bilo koju grupaciju slobodnomislećih ljudi, recimo na ovoj stranici, možemo lako primijetiti da realno postoji upravo onoliko opcija koliko ima i slobodnomislećih ljudi. Oko nekih stvari se slažemo s nekima, u drugim stvarima se slažemo s drugima, svjetonazorski smo kao slobodni ljudi svi slobodno isklesani.
Nije da nismo u mogućnosti stvoriti bolje sutra.
Nedavno nam je društvo radio Petar Macut. Opći napadi na Vladu, kritika i blaćenje. Rješenja niodkuda.
Mala korekcija. Rješenja postoje. Ili recimo ovo.
OK. Jeli vama bitno što piše u programu SDPa? Meni zapravo i nije. Jednostavno ne vjerujem SDPu. Neki dan su dizali kaznene prijave protiv niza SDPovaca. Argument SDPa je bio da se radi o političkom obračunu. Možda se i radi. Ali to je irelevantno ukoliko priznaješ postojeće institucije.
Jućer je Hebrang branio Rončevića, govorio kako se radi o političkom obračunu, prekjučer je Šišljagić branio Glavaša. Kada se ne napada tvoj, radi se o pravnoj državi, kada se napada tvoj, radi se o očitom primjeru nepostojanja pravne države.
Neka se više odluče.
Pred nekih 8 godina imao sam viziju koja će promijeniti svijet. Radilo se o ideji Internet demokracije. Uspostavi novog političkog poretka, stvarnog demokratskog.
U Internet demokraciji naime sve počiva na javnosti. Javnost je alfa i omega političkog procesa. Politički akteri, slobodni pojedinci-građani široko su promreženi, preko dvije tri osobe, svatko je sa svakim povezan. Odluke donose kroz delegiranje i javnu raspravu najvjerodostojniji pojedinci (mjerenjem mreža stvar je postala relativno lako izvediva) uz oko zainteresirane kritičke javnosti.
Tko se počne "čudno" ponašati, javnost zahvaljujući JOTu stvar vrlo brzo uočava i sanira tako da praktički nema mjesta za muljanja, jer prebrzo dođu na naplatu.. Objektivni stavovi, maksimalno ogoljeni od skrivenih agendi postaju nositelj javnoga mnijenja i same političke volje koja upravo počiva na snažnoj javnosti.
Otišao nam je Sanader, nacija je u deliriju. Pobijediti će Josipović, čekaju nas bolja vremena.
Da.
Hajmo biti malo realni. HDZ nije Sanader, već je cijela korupcijska mreža koja prekriva sve institucije unutar Države. Odlazak jednog čovjeka je priča o Pedru, ne o rješenjima. Isto tako, SDP nije Josipović, niti njegovi snovi. Već je struktura koja savršeno dobro funkcionira godinama u suživotu sa korupcijskom mrežom. Razlog zašto je Bandić napustio ovaj brod nije zato što je Bandić korumpiran, već zato što je previše uzimao, bez rukavica, primitivno, pa je postao trn u oku javnosti. SDP više voli birokrate koji će mjesecima prodavati priču da bi si nešto maznuli, namjestili natječaj i slično. No, to je u modusu operandi naših partija. Iskoristi poziciju, ne budi lud.
Svaka država ima tijelo sastavljeno od ljevice i desnice.
Tu odmah da se razumijemo, ljevicu ću proglasiti otvorenijom ekipom manje sklonu tradicionalnim vrijednostima, desnicu ču proglasiti konzervativnom ekipom koja traži čvrsta društvena uporišta i koja će sigurnost pretpostaviti slobodi.
Nije moguće ukloniti niti ljevicu, niti desnicu. Oba elementa nose vrijednosti koje osiguraju opstanak društva. Svaki sukob između ljevice i desnice, izmišljen je sukob, jer govorimo o komplementarnim dijelovima društvenog tkiva.
OK. Moram se ipak korigirati. Sukobi definitivno postoje u domeni otvaranja, odnosno zatvaranja društva spram novih vrijednosti. No, društvo je u nekom trenutku ili spremno na korak prema otvaranju ili nije spremno na korak prema otvaranju.
I tu sukob između ideologa ljevice ili desnice ne igra nikakvu suvislu ulogu. Ukoliko je društvo u krizi, ukoliko je ranjeno, nekonsolidirano, oslabljeno, prirodna je pojava da ljudi teže ka zatvaranju. Ukoliko društvo prepoznaje da je upravo sama čahura razlog slabljenja zajednice, jača potreba za otvaranjem i ljevica preuzima dominaciju.
Nezadovoljni smo sa sadašnjim stanjem. Kriminalci su na vlasti i sumnjam da postoji više od 20% građana koji imaju vjeru da cijeli ovaj proces nekamo vodi. No, idemo dalje.
Vlast. Kakvu vlast želimo? Realno govoreći.
Znači, podrazumijevamo da ta vlast neće ići isključivo nama u korist, već će ovisiti o političkoj volji i drugih sugrađana.
Jeste li razmišljali o takvoj vlasti koja se ne bi postavila kroz vojni udar, već kroz politički proces?
Ovo kažem, čisto iz potrebe da uvažite političku realnost koja je malo kome danas prihvatljiva i gdje svakom iza ćoška vreba neka tamna pojava. U tom hajmo reći realnom kontekstu, kakva je vlast koju smatrate da je moguće stvoriti i koja osigurava prosperitet?
Razmišljajući malo o toj temi, a kroz nastavak na prošli dnevnik o ideji demokratske opcije, zamislio sam još davno jedan mali model. Za svaki politički problem postoji posrednik, netko uvažen s obje sukobljene strane, mudar, pravedan, pošten. Netko čiji glas ima težinu s obje strane i tko može biti arbitar u nekom sporu.
Koliko mogu primjeriti, malo ljudi s kojima sam raspravljao o politici ima i intuitivan pojam o samoj suštini ideje demokracije. Dok je to relativno prihvatljivo kod političkih ovaca, čini mi se da je stvar apsolutno neprihvatljiva kada govorimo o osobama koje se žele politički osvijestiti.
Suština ideje demokracije naime nije vladavina većine, već vladavina jednakih.
Ljudi s jednakim pravima, jednakim mogućnostima, jednakim opcijama, jednakim slobodama.
I tu već nastaje problem, s obzirom da se radi o temeljnim ideološkim postavkama koje svi ne dijelimo. Dapače, većina ljudi u Saboru nemaju nikakve veze sa razumijevanjem ideje demokracije.
Većina pollitičara isto tako nema veze s idejom demokracije. Sama pak APSOLUTNA uvjerenost u ispravnost svojih političkih stavova i pozicioniranje u poziciju nejednakog (docirajući) je u suštini nedemokratska.
Neću ulaziti u uzroke zbog kojih smo tamo gdje jesmo u ovome trenutku. Ono što je jedino bitno je da si ne spočitavamo za ono što je bilo prije. Da sami sebe što kaže Nemesis suvišno ne kastriramo. Umjesto da tražimo razloge zbog čega se nismo trgnuli, možda trebamo tražiti razloge zbog kojih bismo se trgnuli. Današnja emisija Nedjeljom u 2 podsjetila me je na nekoliko primjera koji su mene a vjerujem i sve nas zadužili. Ako nećemo radi sebe, onda radi njih. A mogli bismo i radi sebe. Da osjećamo dobre emocije, ne da se dodatno otuđujemo u društvu gdje prijateljstvo izumire.
Ono što trebamo je zapravo vrlo jednostavno. Početi gledati ljude, tražiti čovjeka što bi rekao Igor, Mr.Jaks, a i ja im se pridružujem.
Zbog čega nismo došli na nivo da se ovo podrazumijeva? Zbog straha, zbog nepovjerenja, zbog forsiranja onog našeg životinjskog instinkta ubij il ćeš biti ubijen. Oni koji drže konce procesa, kroz podjelu i zavađenje uspješno baštine ovu priču dva desetljača i duže.
No, postoji način da nadiđemo i ovu priču, no to zahtjeva i određenu disciplinu svakog od nas. Hajmo pogledati svakodnevnicu.
Do nedavno sam se prvenstveno orijentirao na jačanje javne političke mreže. No, čini mi se da cijela ta priča ne polučuje praktički nikakav interes.
Vizija ove priče je bila prilično jednostavna. Politički osviješteni pojedinci koji razumiju značaj i važnost JAVNOG političkog angažmana, JAVNE rasprave, JAVNOG udruživanja i djelovanja, trebaju raditi na širenju svojih veza i poznanstava, te dotična koristiti poradi podrške raznim inicijativama s kojima se pojedinci slažu.
Širenje takve mreže, jačanje odnosa, snažno promrežavanje imaju direktni rezultat u jačanju same javnosti kao političkog elementa. A bez javnosti snažno uključene u politički proces, nema niti mogućnosti zaštite općeg društvenog interesa.
Pa tako, gledajući današnje stranke, udruge i slično, imamo uvijek istu priču gdje se ekipa oslanja na sitne prostore namijenjene za politički oportunizam s obzirom da iza svih tih razjedinjenih inicijativa nema nikakve političke snage, već se sve svodi na postojeću političku konstelaciju, kontekst i nemogućnost izlaska iz takvog konteksta koji je nužan.