Ovaj je tekst motiviran je s nekoliko indiskrecija. Crtice o kojima neki nešto znaju, o kojima neki drugi nešto naslućuju ali o kojima zapravo najveća većina čak i onih zainteresiranih nema ni najmanjeg pojma govore više hrvatskoj stvarnosti i 'pravnoj državi' od bilo kakvih zazivanja pravne države kojima nas danomice zasiplju naši politički odličnici. Iz onoga što slijedi mogu se izvlačiti svakojaki zaključci; sve jedan porazniji od drugoga. Politika (sa svojim protagonistima) koja nas okružuje se u svjetlu činjenica koje slijede pretvara u smrdljivu kaljužu kroz koju pristojni ljudi kroče jedino u čizmama. Na žalost, protagonisti hrvatske političke scene uživaju u tome svinjcu poput divlje prasadi istovremeno uvjeravajući sve nas u gledalištu da je sve ono što vidimo pred sobom samo priviđenje. Očito je da na nejasnu granicu između kriminala i politike i opće srozavanje bilo kakvog javnog morala na najnižu moguću granicu treba gledati kao na kroničnu bolest hrvatskog društva.
Cijela država prati šta se događa s otkrivanjem ubojica Ivane Hodak, Ive Pukanića te još nekolicine ubijenih u zadnjih mjesec dana. Predsjednik i premijer govore o velikom obračunu sa mafijom. Govori se o prestanku toleriranja mafijaša, te se formiraju posebne policijske jedinice kojima će jedini posao biti obračun sa svim oblicima organiziranog kriminala. Smjenjuju se i postavljaju novi ministri, i svima je jasno da je organizirani kriminal ušao duboko u pore društva.
Naši lokalni političari, i to mahom oni koji iza sebe imaju nekoliko u najmanju ruku spornih sukoba interesa, braniteljskih statusa, kupovina stanova i automobila, uzurpiranja i prodaje zemljišta govore kako u našem malom mistu organizirani kriminal ne postoji. Možda i ne, onakav kakav je u Zagrebu, ali neki manji oblici sigurno postoje. Toga su svjesni svi građani, samo šta se o tome šuti. Da li iz straha ili ignorancije, tko li će ga znati.
Neovisni, ali ne i neutralni