.
Ljudi u suvremenom (zapadnom) svijetu vole „misliti“ (misliti je kurac znati) kako je jedan od najvećih dosega suvremene „demokracije“ i „pravno uređenih“ društava jedan (doboko nenormalan) postulat koji glasi: „svi su pred zakonom jednaki“. I ministar, i premijer, i sudac, i klošar koji pije pivo u parkiću, i kamiondžija, i ribar, i vojnik i policajac – svi smo „mi“ jednaki pred zakonom. Ako običan šljaker pregazi pješaka vozeći pijan, i ako to napravi i premijer – i jedan i drugi idu na sud, i oba će vjerovatno završiti u zatvoru zbog svog zločina.
To se smatra velikim civilizacijskim dosegom, velikim uspjehom, i vrlinom tzv. zapadnih demokracija.
Pustimo pritom u stranu što je ta izjava, tj. ta formula: jednakost pred zakonom“ utopija, tj. idealtip, fantazija koja je neostvariva u potpunosti.
Štoviše, pođimo od radne hipoteze da svi zaista jesu jednaki pred zakonom, i da svi zaista imaju „isti tretman“. Formalno dakle, to je tako - svi smo jednaki u očima zakona.
Postoji velika mogućnost da svi oni koji misle kako je „jednakost“ pred zakonom normalna i poželjna pate od retardacije.
Kako otvoren sustav može biti zatvoren? I jeli onda taj sustav zapravo zatvoren?
Možemo to reći, no logika otvorenosti ipak ostaje.
Poveznica je jednostavna logika liberalizma, a to je netolerantnost prema netolerantnom. Ili pak osnovna logika slobodnog softvera – nemješivost slobodnog i zatvorenog koda.
Preciznije, tek distanciranjem od svojeg suštinskoga antipoda, liberalizam postaje politička opcija, a slobodni softver održiv projekt.
Dok procesi nisu jasno distancirani od svojih antiteza, isti nemaju razlučenu suštinu i de facto ne postoje. Ista stvar je i sa jotom. Tek distanciranjem od zatvorenog ideološkog sustava, JOT postaje živa politička opcija.
Što JOT politički definira, osim medija javnog, otvorenog, transparentnog komuniciranja? Preciznije, koje su posljedice takvog javnog, otvorenog i transparentnog komuniciranja?
Zbog medija koji osigurava jednakost sudionika političke rasprave, svako postavljanje malog pijedestala osobne uzvišenosti i nejednakosti, praktično se pokazalo neodrživim u sustavu JOTa. Princip komunikacije kroz sustav nejednakosti predstavlja kontraindikaciju za slobodni komunikacijski sustav kakav je JOT.
Zanimljiva je kroz povijest gotovo opća sklonost proglašavanja kraja povijesti. Dominantna društvena praksa nekog povijesnog trenutka živi se kao ono napokon dostignuto apsolutno Dobro, a njena deskripcija (teorija) štuje kao konačno spoznata Istina. Teoretičari kraja povijesti naše epohe uprli su, svom silom opravdati dva glavna modela sadašnje društvene prakse – kapitalizam i predstavničku demokraciju. (Namjerno ne želim reći „suvremene društvene prakse“, jer suvremeno nije ono naprosto sada, nego ono sada inspirirano iz budućnosti)
Kritički pristup onom praktičnom i teorijskom „sada i ovdje“, međutim, u svakoj epohi, pa tako i našoj, Dobro raskrinkava kao „korist jačega“, a Istinu kao puku apologiju.
Pravednost je temeljna društvena vrijednost – conditio sine qua non dobra života u zajednici.
Ono što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.
Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.
Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.
Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.
Papin posjet Ujedinjenom kraljevstvu umjesto euforije i narodnih nosnji docekuje jedino rastuci gnjev i opca apatija.
Prodaja ulaznica za evente s papom toliko je niska da izjave nadbiskupa Nicholsa o tome kako se katolici “izrazito“ vesele dolasku velikog vodje ne djeluju nimalo uvjerljivo. Aktivisti su upozorili pontifa da ce ga na njegovoj “povijesnoj“ posjeti docekati prosvjedi. Ono sto je u Hrvatskoj nezamslivo – jer ona docekuje papu iskljucivo s enormnom kolicinom opce patetike i idolopoklonstva, kao hodajuce bozanstvo, bez rijeci kritike i opozicije – potpuno je ocekivano i normalno u drustvu koje od malena djecu uci da razmisljaju za i protiv, kriticki misle i ne prihvacaju zdravo za gotovo propagandu medija, vlasti, religije ili nekog treceg. Na dan smrti Ivana Pavla II, BBC je prenosio niz emisija u kojima se raspravljala ostavstina dugovjecnog pape, ukljucujuci ostru kritiku politike prema kontracepciji koja pogoduje sirenju HIVa u Africi ili pravima homoseksualnih osoba. Kritika crkve u Velikoj Britaniji je prirodna refleksija sekularnog drustva sklonog javnoj raspravi.
Peter Thatchell, dugogodisnji aktivist i glas pokreta “Protestirajte protiv Pape“, elaborirao je kako smatra da je licemjerno da vlada razvije crveni tepih za dolazak poglavara ciji stavovi o svecenicima zlostavljacima, sigurnom seksu, tretmanima neplodnosti i pravima homoseksualnih osoba nisu u skladu s britanskim civilizacijskim normama. Ne samo da se s Benediktom ne slaze sekularni dio drustva – prema aktivistima, znacajni broj katolika u Britaniji ne dijeli stavove poglavara Katolicke crkve.
Jednaki
Demokracija je stanje uma i kulture društva. Društvo u kojem funkcionira dvostruki moral (stoka i vukovi), gdje je najnormalnije pognuti glavu pred moćnijim, jer ne postoji ništa što bi štitilo niti temeljne vrijednosti društva, u takvom društvu nema demokracije.
Demokracija tako deklarativno možda i postoji, baš kao što je demokracija postojala u Iraku za vrijeme (ili poslije) Saddama, no to je samo prazna riječ na papiru, baš kao i Ustav, baš kao i bilo što drugo u društvu prevare, laži i nasilja.
Hrvatska je društvo u kojem je ideja JEDNAKOSTI (okosnica demokracije) nešto realno nepostojeće. Prolazi Hrvatska kroz "tranziciju", no stvari ostaju iste. Nepisana pravila ostaju ista, politički monopol je jedino zamijenio politički oligopol, suština je ostala ista.
Kasta moćnika za koje licemjerni zakoni ne vrijede, kasta marve nad kojima se vrši svaki oblik terora (institucionalnog, parainstitucionalnog, vaninstitucionalnog) pogotovo ukoliko marva uđe u prostor koji je uzurpirala kasta moćnika.
Koliko mogu primjeriti, malo ljudi s kojima sam raspravljao o politici ima i intuitivan pojam o samoj suštini ideje demokracije. Dok je to relativno prihvatljivo kod političkih ovaca, čini mi se da je stvar apsolutno neprihvatljiva kada govorimo o osobama koje se žele politički osvijestiti.
Suština ideje demokracije naime nije vladavina većine, već vladavina jednakih.
Ljudi s jednakim pravima, jednakim mogućnostima, jednakim opcijama, jednakim slobodama.
I tu već nastaje problem, s obzirom da se radi o temeljnim ideološkim postavkama koje svi ne dijelimo. Dapače, većina ljudi u Saboru nemaju nikakve veze sa razumijevanjem ideje demokracije.
Većina pollitičara isto tako nema veze s idejom demokracije. Sama pak APSOLUTNA uvjerenost u ispravnost svojih političkih stavova i pozicioniranje u poziciju nejednakog (docirajući) je u suštini nedemokratska.
Politička opcija
Svijet nam globalno ide u katastrofu. Hrvatska je predvodnik trenda. Sve je više porobljene ekipe. Na pollitika.com-u opet neke teme koje je nužno prevaziči kako bismo mogli reagirati na potrebe društva. A to znači da određena skupina srodnomišljenika mora povući crtu.
Svako povlačenje crte u političkom kontekstu znači odricanje od onih elemenata koji nisu voljni to učiniti. A to ukratko znači kreiranje političke opcije.
Politička opcija ne znači stranka. Politička opcija znači i stranka. Ali zahtjev je daleko širi i nadilazi svaku formu. Politička opcija znači udruženo djelovanje srodnomišljenika po svim pitanjima relevantnim za podizanje moći i sprovedbu interesa te opcije.
Znači, govorimo o svim kanalima koji imaju utjecaj na odnose društvene moći. Mediji, obavještajna zajednica, Crkva, akademska zajednica, civilni sektor, gospodarstvo, nabrojite dalje.
Jednakost stanarskih prava
Mnogi gradjani (stanari, pravnici, i drugi) smatraju da je odluka Ustavnog suda RH od 31.III.1998. donesena pod pritiskom politicara, te da je nestrucna, skandalozna, i sl. (Narodne novine br. 48/1998).
Izmedju ostaloga, u toj odluci se kaze (na str. 999.), da su nositelji stanarskog prava na stanovima u vlasnistvu gradjana (tzv. privatnim stanovima) imali ista prava i duznosti kao i nositelji stanarskog prava na stanovima u drustvenom vlasnistvu, ali da se "njihova pravna pozicija od pocetka stjecanja prava razlikovala od pravne pozicije drugih nositelja stanarskog prava, upravo zbog cinjenice sto je to pravo postojalo na stanovima koji su bili u vlasnistvu gradjana. To vlasnistvo na stanu bilo je zasticeno (.....) a i sada je zasticeno odredbom clanka 48. stavka 1. Ustava, prema kojoj se jamci pravo vlasnistva, pa vec zbog te cinjenice stanarsko pravo na stanu u vlasnistvu, nikad nije bilo u svemu jednako stanarskom pravu na stanu u drustvenom vlasnistvu".
Stanari (i drugi) smatraju takvo obrazlozenje Ustavnog suda RH pogresnim, besmislenim i nelogicnim!
