Prije par dana započela je najduža predsjednička kampanja u hrvata, ali je predkampanja poslužila anketarima, piarovcima, interesnim lobijima i ostalim obmanjivačima da pozicioniraju tzv. favorite izbora. Kao posmatrač sa strane u ovoj uzavreloj političkoj situaciji vidim da se sva društvena energija usmjerava na pojedince, a opće stanje i briga za društvo padaju u drugi plan. No, već kad je tako, pogledajmo malo što pojedinac u hrvatskoj može, dali je jednakopravan i dali je ovakav istup poželjan, neobičan za ovo društvo koje je naviklo da apsorbira sve što mu mediji serviraju. Dali se tu radi samo o dobroj probavi, zaglupljenosti i totalnom apatijom pokazat će rezultati izbora.
Ovaj OSVRT NA IZBORE je vrlo poučan i širi obzore, poziva na razmišljanje, ali i na AKCIJU.
Kakvi mediji takva javnost, kakva javnost takva politika
Kad se u radijski program kojeg vodi novinarka Marija Gerbec Njavro javi slušatelj/slušateljica i pokuša kritički govoriti o bilo kojoj javnoj osobi, novinarka ga/ju prekine ovim riječima: moram vas prekinuti jer taj i taj nije ovdje da bi odgovorio na vašu kritiku ili se obranio od vaših uvreda ili objeda. Tako počinje i završava sloboda govora na radiju. Na javnoj televiziji je situacija malo drugačija. S jedne strane imamo redovnu pojavu ograničenog broja uvijek istih glava koje govore, a s druge strane imamo neformalni običaj da se za pojavljivanje plaća određenim iznosom kuna ili usluga. Postoji velika sličnost između javne televizije i privatnih novina u kojima se također pojavljuju uvijek isti opinion makers (vrlo često iste one govoreće glave s javne televizije) ili se prostor za ob(po)javljivanje plaća po nekoj bog-te-pita-kakvoj tarifi. Sve to govori u prilog zaključku da javni prostor operira na principu numerus clausus, a da se svako dodatno mjesto u njemu mora i dodatno platiti. Treba napomenuti da je u javnosti koja operira na principu ograničenog broja mjesta za sudjelovanje ukalkulirana i određena doza kritičkog govora, ali je ona strogo kontrolirana radi stvaranja privida otvorenosti uz istovremeno održavanje statusa quo odnosa moći u društvu. Sloboda govora se tako iz univerzalnog i neotuđivog građanskog prava pretvara u privilegiju bogatih i utjecajnih tj. jakih. Rezultat svega je da jaki i utjecajni igrači putem mjesta koje su si na ovaj ili onaj način rezervirali u javnosti (onom njezinom dijelu koje pokrivaju klasični mediji) postaju još jači i još utjecajniji, a oni koji to mjesto nemaju ostaju nevidljivi i bez glasa.
PUPAG - Partnerski ugovor politički aktivnog građanstva.
Prvi korak do novog društvenog ugovora, do novog Ustava RH.
Zastupnici naroda dobivaju odriješene ruke, ali su ujedno pod stalnim nadzorom. Zastupnici nisu viša, nedodirljiva klasa, nego samo (i privremeno, vrlo kratko) prvi među jednakima.
Iako imam određene simpatije prema deliberativnoj demokraciji, komunizmu, projektu Venus, anarhizmu, participativnoj ekonomiji i sličnim teorijama i ideologijama, smatram da nas takvi družtveni sistemi možda čekaju u dalekoj budućnosti. Njima možemo težiti, ali današnje društvo nije spremno za tako velike korake. To bi bilo kao da od vozača amatera očekujemo da pobijedi u utrci F1.
lojalan,-lna,-lno franc. (loyal - čestit, častan, zakonski) koji se pokorava zakonima; koji ispunjava obveze; vjeran; iskren, pošten, odan; izv. lojalnost, -osti, - odanost, vjernost, (političko) poštenje (Krleža).
Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1988.
Pojam lojalnost je svoju prvu upotrebu očito imao u sferi prava, odnosno, u sferi ugovornih odnosa, a kako su pravo i politika usko povezani društveni pod-sistemi, korištenje tog pojma udomaćilo se i u govoru o političkom. Štoviše, danas je prvobitna upotreba gotovo iščezla iz govorne prakse (barem tamo gdje je lojalnost tuđa riječ), a kad se kaže lojalnost, u pravilu se misli na političku lojalnost, specifično na partijsku lojalnost. To je i logično, budući da su partije temeljne društvene organizacije političkog sistema predstavničke demokracije. Predstavnička demokracija organizirana kroz političke partije operira pak u binarnom kodu izabrani/neizabrani. U tom kontekstu lojalnost prvenstveno znači odanost partijskoj ideologiji/programu i, ne manje važno, izabranim partijskim liderima/lidericama. U zatvorenim hijerarhijskim organizacijama kao što su stranke, lojalnost članova/članica je nužna pretpostavka funkcioniranja s ciljem da se bude izabran odnosno da se dođe na vlast. Totalna lojalnost je duboko ukorijenjeno obilježje odnosa u svim zatvorenim organizacijama, ali u praksi se često i ne radi o lojalnosti, nego o pukoj poslušnosti (ili vjernosti lišenoj sadržaja). Dok god funkcionira (ostvaruje svoje ciljeve), zatvorena organizacija nije zainteresirana razlikovati lojalnost od poslušnosti. Općenito se može reći da će lojalnost to više kliziti prema poslušnosti što je organizacija zatvorenija, čvršće hijerarhijski strukturirana, a članstvo u njoj ili nedobrovoljno ili teško raskidivo.
Taj se čovjek odmah na početku rata stavio na raspolaganje Hrvatskoj, ušao je u taj rat na način na kojem je mislio da će najbolje doprinjeti i iskazao se, zaradio je povjerenje svojih suboraca. Preuzimao je sve veće odgovornosti, povremeno se nije slagao sa nekim odlukama onih iznad njega u zapovjednoj strukturi koje su donošene jer ih je smatrao političkim uplitanjem, no ipak je bilo dovoljno onih iznad koji su ga cijenili da može nesmetano obavljati posao za koji je zadužen. O tome najsažetije govore promaknuća i odlikovanje, iako je to samo površna priča. Onu pravu znaju samo oni koji su bili tada tamo.
Heroj ili zločinac?
Svakako, oni kojima je iz ovog ili onog razloga smetao govorili su o njegovoj umješanosti u neke kriminalne aktivnosti, oni koji su ga branili su to pokazivali kao namještaljke određenih interesnih sfera. Bilo je i tekstova po novinama, zaredaju pa se prorijede, kako protiv njega tako i njemu u prilog.
Heroj ili zločinac?
Iako je za sročiti odgovor na moje zastupničko pitanje tko sve od državnih dužnosnika i ostalih službenika izvršne vlasti ima pravo na korištenje službenih poslovnih kartica te koliko novaca je za to utrošeno u 2007. godini ministru financija Ivanu Šukeru bilo potrebno gotovo mjesec dana, odgovor je u najmanju ruku manjkav. No, ako želimo biti u potpunosti iskreni, dobiveni odgovor je i protuposlovnički, a iz njega se može iščitati i da ministar Šuker ili ne zna koliko novaca su dužnosnici i službenici potrošili peglajući službene kartice ili pak, možda, te podatke, iz tko zna kojih razloga, taji.
Kako smatram ovo pitanje ključnim pitanjem budućnosti BORNA-e kao organizacije, posvetiti ću ponešto vremena kako bih pokušao ukloniti određene predrasude koje po mome sudu ozbiljno ugrožavaju inicijativu na strateškom planu.
Zato mi nemojte zamjeriti sto ću biti pomalo i uporan u ovome području, a možda cak i samu raspravu preselim na javno dostupan blog. Zapravo, upravo je to i jedino konzistentno rješenje - pokrećem novu temu.
Unaprijed se ispričavam ako neke od privatno iznesenih misli po pitanju transparentnosti niste namijenili za javnost, no dojma sam kako te misli ne ugrožavaju vašu osobnu poziciju na bilo koji način, dok se istovremeno u opće dobro daje možebitno korisne informacije. Ako sam pogriješio, molim vas za oprost. Jednostavno smatram da je ovo ispravno i povodim se za tim osjećajem.
Dakle. Jučer je dio inicijative odlučio da se sama akcija vodi na zatvorenom forumu, nevidljivom polliticarima, kao niti cjelokupnoj javnosti.
U Utorak , 24/07/2007 u 10:39 sam na ovom blog-portalu objavio dnevnik pod naslovom „Veselje u Brabantu“ . Dakle bilo je to vrijeme, u kojem se nazirala „institucionalna kriza“ u Belgiji, a sve to se dogodilo davno prije naših izbora, i rezultata koji nas zbunjuju. Ako imate vremena pročitajte taj post, jer ovaj sada se naslanja više na njega, nego na druge tekstove u kojima se spominju naši institucionalni problemi.
Nakon svega, vraćam se vama, dragim čitateljima 45 Linesa i svima drugima dobronamjernima koji mi pružate podršku. Da se bumerang balkanske represije obije o glavu pošiljateljima (inicijatorima progona autora 45 linesa) bila je presudna žustra reakcija javnosti (svih vas). HVALA VAM!
Kamo plovi Državni odvjetnik? Pitanje je umjesno, jer htjeli mi ili ne, ta funkcija je uvijek i svugdje visoko politizirana, jer u krajnjoj liniji barem kod imenovanja ovisi od politike, a samostalna je onoliko koliko nositelji tih visokih i časnih dužnosti žele i imaju hrabrosti uzeti u ruke sve one ovlasti koje im se pružaju, koje se od njih traže, i to ne samo na unutarnjem nego na međunarodnom planu. Naime, pravila i običaji takvim institucijama i nositeljima funkcija osiguravaju veliku autonomiju, pa ako postoji hrabrost se nositi s „moćnicima“ koji stalno rastežu zakone po svojem nahođenju, korektni i dosljedni Državni odvjetnik će uvijek odnijeti pobjedu nad prljavcima u politici.
Poučan je recentni primjer iz Bushove administracije povodom ostavke Ministra pravde Alberta Gonzalesa (vidi Večernji: Bush nezadovoljan ostavkom ministra pravosuđa! .
Nancy Pelosi, predsjednica Predstavničkog doma Kongresa je povodom ostavke Alberta Gonzalesa radi afere otpuštanja saveznih tužitelja izjavila nešto vrlo znakovito:
Neovisni, ali ne i neutralni