pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Taj se čovjek odmah na početku rata stavio na raspolaganje Hrvatskoj, ušao je u taj rat na način na kojem je mislio da će najbolje doprinjeti i iskazao se, zaradio je povjerenje svojih suboraca. Preuzimao je sve veće odgovornosti, povremeno se nije slagao sa nekim odlukama onih iznad njega u zapovjednoj strukturi koje su donošene jer ih je smatrao političkim uplitanjem, no ipak je bilo dovoljno onih iznad koji su ga cijenili da može nesmetano obavljati posao za koji je zadužen. O tome najsažetije govore promaknuća i odlikovanje, iako je to samo površna priča. Onu pravu znaju samo oni koji su bili tada tamo.

Heroj ili zločinac?

Svakako, oni kojima je iz ovog ili onog razloga smetao govorili su o njegovoj umješanosti u neke kriminalne aktivnosti, oni koji su ga branili su to pokazivali kao namještaljke određenih interesnih sfera. Bilo je i tekstova po novinama, zaredaju pa se prorijede, kako protiv njega tako i njemu u prilog.

Heroj ili zločinac?

Iako je za sročiti odgovor na moje zastupničko pitanje tko sve od državnih dužnosnika i ostalih službenika izvršne vlasti ima pravo na korištenje službenih poslovnih kartica te koliko novaca je za to utrošeno u 2007. godini ministru financija Ivanu Šukeru bilo potrebno gotovo mjesec dana, odgovor je u najmanju ruku manjkav. No, ako želimo biti u potpunosti iskreni, dobiveni odgovor je i protuposlovnički, a iz njega se može iščitati i da ministar Šuker ili ne zna koliko novaca su dužnosnici i službenici potrošili peglajući službene kartice ili pak, možda, te podatke, iz tko zna kojih razloga, taji.

Kako smatram ovo pitanje ključnim pitanjem budućnosti BORNA-e kao organizacije, posvetiti ću ponešto vremena kako bih pokušao ukloniti određene predrasude koje po mome sudu ozbiljno ugrožavaju inicijativu na strateškom planu.

Zato mi nemojte zamjeriti sto ću biti pomalo i uporan u ovome području, a možda cak i samu raspravu preselim na javno dostupan blog. Zapravo, upravo je to i jedino konzistentno rješenje - pokrećem novu temu.

Unaprijed se ispričavam ako neke od privatno iznesenih misli po pitanju transparentnosti niste namijenili za javnost, no dojma sam kako te misli ne ugrožavaju vašu osobnu poziciju na bilo koji način, dok se istovremeno u opće dobro daje možebitno korisne informacije. Ako sam pogriješio, molim vas za oprost. Jednostavno smatram da je ovo ispravno i povodim se za tim osjećajem.

Dakle. Jučer je dio inicijative odlučio da se sama akcija vodi na zatvorenom forumu, nevidljivom polliticarima, kao niti cjelokupnoj javnosti.

U Utorak , 24/07/2007 u 10:39 sam na ovom blog-portalu objavio dnevnik pod naslovom „Veselje u Brabantu“ . Dakle bilo je to vrijeme, u kojem se nazirala „institucionalna kriza“ u Belgiji, a sve to se dogodilo davno prije naših izbora, i rezultata koji nas zbunjuju. Ako imate vremena pročitajte taj post, jer ovaj sada se naslanja više na njega, nego na druge tekstove u kojima se spominju naši institucionalni problemi.

Nakon svega, vraćam se vama, dragim čitateljima 45 Linesa i svima drugima dobronamjernima koji mi pružate podršku. Da se bumerang balkanske represije obije o glavu pošiljateljima (inicijatorima progona autora 45 linesa) bila je presudna žustra reakcija javnosti (svih vas). HVALA VAM!

Kamo plovi Državni odvjetnik? Pitanje je umjesno, jer htjeli mi ili ne, ta funkcija je uvijek i svugdje visoko politizirana, jer u krajnjoj liniji barem kod imenovanja ovisi od politike, a samostalna je onoliko koliko nositelji tih visokih i časnih dužnosti žele i imaju hrabrosti uzeti u ruke sve one ovlasti koje im se pružaju, koje se od njih traže, i to ne samo na unutarnjem nego na međunarodnom planu. Naime, pravila i običaji takvim institucijama i nositeljima funkcija osiguravaju veliku autonomiju, pa ako postoji hrabrost se nositi s „moćnicima“ koji stalno rastežu zakone po svojem nahođenju, korektni i dosljedni Državni odvjetnik će uvijek odnijeti pobjedu nad prljavcima u politici.

Poučan je recentni primjer iz Bushove administracije povodom ostavke Ministra pravde Alberta Gonzalesa (vidi Večernji: Bush nezadovoljan ostavkom ministra pravosuđa! .

Nancy Pelosi, predsjednica Predstavničkog doma Kongresa je povodom ostavke Alberta Gonzalesa radi afere otpuštanja saveznih tužitelja izjavila nešto vrlo znakovito:

Nakon početka afere "Maestro" imali smo mnoštvo izjava, optužbi i prepucavanja svih mogućih strana u svim mogućim medijima. Ipak, jedna izjava našeg premijera ostala je bez osvrta, što je upravo primjer kako se uvijek raspravlja radi neposrednog političkog probitka i samoreklame, a razumijevanje funkcioniranja pravne države i trodiobe vlasti stoji tek negdje daleko, duboko u "drugom planu".

No, što je grijeh našeg premijera? On je najavio da se ovakav kriminal više neće tolerirati, te da će vlada hitno ukinuti Hrvatski fond za privatizaciju. E pa sad, što god da se događalo prošlih godina u Fondu, takva najava njegovog ukidanja nema smisla, niti je zakonski osnovana, već je tipičan primjer političkog voluntarizma. Niti vlada niti premijer ne mogu Fond ukinut, pozicija Fonda i njegova uloga u privatizaciji definirana je zakonima, prvenstveno zakonom o privatizaciji, te ostalima, kao što je navedno na stranici Fonda, "Pravni okvir": http://www.hfp.hr/default.asp?ID=61 . Dakle, ako se želi rasformirati Fond, potrebna je promjena određenih zakona i podzakonskih akata (a pored toga i rješavanje pitanja sada zaposlenih u Fondu, pitanje sljednika njegove imovine i slično). S obzirom da (još uvijek) vrijede pravila parlamentarne demokracije, za promjenu zakona nadležan je Sabor, a ne Vlada. Vlada nije ta koja može prekrajati zakone kako joj je volja i kako premijer (ili kancelar?) odredi.

Tri posta u manje od 24 sata, ako je i od mene previše je! Ali molim za razumijevanje: stvari su se tako posložile, nezgodno i neugodno, pak nisam odolio ne pridodati još i ovaj post (obećavam da ću se jedno vrijeme povući u „ilegalu“).

"Materijal političkog stvaranja je ljudska narav, njezini motivi jednako časni kao i niski, njezin apetit za vlast i za korištenje, njezine strasti i predrasude, njezina sjećanja i težnje"! Stanley Baldwin

U ratu je sve jednostavno, ali i najjednostavnija stvar postaje najteža; a sve te teškoće se gomilaju i proizvode trenja koja ne može zamisliti nitko tko zaista nije doživio rat. Karl Von Clausewitz

U komentarima teksta “Kako je počeo štrajk na mom otoku”, pročitala sam i ovaj:

Ako je štrajkačka kultura u Hrvatskoj na niskim granama, to ne znači da ne treba podržati štrajk. Smatrati štrajk proizvodom koji se kupuje samo ako ima lijepu ambalažu je neozbiljno i nezrelo. Pozivati na reforme u Hrvatskoj danas ne znači ništa drugo nego podržati status quo. Apsurdno i potpuno točno.

Anonimni korisniče, nije u tekstu naglasak na ambalaži i na štrajkačkoj kulturi. Ono što je pisac želio reći jest - ne mogu podržati nešto što ne razumijem a niti se mogu praviti da razumijem nešto što ne razumijem. Toliko neozbiljna i nezrela nisam.