Uvijek kada je posrijedi neslaganje između institucionalne Crkve i vladajuće političke elite, najčešće se i vrlo rado povlači argument „svjetonazora većine“. Nakon brojnih drugih, posljednji je primjer uvođenja u škole spolnog odgoja. Kako to vide predstavnici Crkve, „u demokratskom je društvu nezamislivo da se škola koristi za nametanje ikoje ideologije i da se vjerničkoj većini koja prelazi 92% hrvatskih građana nameće svjetonazor manjine. Njihova je logika jasna, ogromna većina građana se izjasnila da su vjernici pa je s toga razumljivo i samo po sebi jasno da zato dijele i svjetonazor institucije koja ih okuplja. Nedovoljno obrazovanima i onima koji su navikli nekritički prihvaćati sve što čelnici te institucije govore, takva se logika može učiniti ispravnom i s jednakim će žarom u raspravama koje vode koristiti argument svjetonazora većine. Koji razmišljaju (i) svojom glavom, razmislit će o tome je li takva logika baš ispravna i može li se doista govoriti o tome da svi deklarirani vjernici ili barem većina njih dijeli isti svjetonazor.
Dogodilo se to prije oko četiri godine - u primljenoj e-pošti našla se jedna „ljubazna“ poruka: „Zašto vi Weiss pišete negativno o predsjedniku HDZ-a i premijeru Ivi Sanaderu!? Kako vas nije sram što to radite?“ Poruka je bila potpisana sa „Petar Preradović“ i bilo je jasno da mi se nije javio pjesnik i austro-ugarski časnik i da se radi o anonimnom prosvjedu zbog mojih kritičkih kolumni o Sanaderu, objavljenih na lokalnom portalu. Poruku je imala i elemente prijetnje, ali nisam je prijavio policiji. Ovih dana čuli smo: KRIV JE! Nepravomoćna kazna: 10 godina zatvora.
ZA LJUDE DOBRIH NERAVA
Napisao sam već u prethodnom dnevnkiku („Kome Čačić i Milanović prodaju maglu??II, 15.11. 2012.), komentirajući prijenos ostavke na sve državne dužnosti PPVRH-a Radimira Čačića:
Ovo ide za ekipu koja nije zadovoljna Josipovićem, naravno. Aktivističku scenu koja je ljuta na establishment, koja vidi snagu u narodu. I mudrost isto tako.
Pitanje za ekipu: Možemo li mi pronaći kandidata koji će biti toliko dobar, da bismo bili toliko motivirani da glasamo za njega, umjesto za Josipovića. I da ga otfuramo u drugi krug.
Na prošlim izborima imali smo tako samo kandidate establishmenta. Možda pokoji padobranac, ali bez šire političke podrške, znači nebitan lik.
E sad. Kada bismo hipotetski mogli pronaći svog kandidata, taj ne bi bio iz establishmenta, a imao bio širu podršku. Znači nešto što još nismo vidjeli.
No, vjeruje li netko od vas da mi možemo naći takvog kandidata koji će biti bolji od kandidata establishemnta? Od Ive Josipovića?
Ivo Josipović je čisto usputno govoreći, dobio 32,4% od 44% izašlih na izbore u prvom krugu. Iliti 14,3% ukupne glasačke populacije. Ne zvuči toliko puno.
Kako otvoren sustav može biti zatvoren? I jeli onda taj sustav zapravo zatvoren?
Možemo to reći, no logika otvorenosti ipak ostaje.
Poveznica je jednostavna logika liberalizma, a to je netolerantnost prema netolerantnom. Ili pak osnovna logika slobodnog softvera – nemješivost slobodnog i zatvorenog koda.
Preciznije, tek distanciranjem od svojeg suštinskoga antipoda, liberalizam postaje politička opcija, a slobodni softver održiv projekt.
Dok procesi nisu jasno distancirani od svojih antiteza, isti nemaju razlučenu suštinu i de facto ne postoje. Ista stvar je i sa jotom. Tek distanciranjem od zatvorenog ideološkog sustava, JOT postaje živa politička opcija.
Što JOT politički definira, osim medija javnog, otvorenog, transparentnog komuniciranja? Preciznije, koje su posljedice takvog javnog, otvorenog i transparentnog komuniciranja?
Zbog medija koji osigurava jednakost sudionika političke rasprave, svako postavljanje malog pijedestala osobne uzvišenosti i nejednakosti, praktično se pokazalo neodrživim u sustavu JOTa. Princip komunikacije kroz sustav nejednakosti predstavlja kontraindikaciju za slobodni komunikacijski sustav kakav je JOT.
Današnji Novi list donosi zanimljiv tekst u kojem smo mogli saznati što ministar Jandroković misli o predstojećoj kampanji – no ovoga puta, ne o kampanji za parlamentarne izbore, već o kampanji vezanoj uz referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju:
No, drugi blok – euroskeptični – teško da će dobiti novac iz javnih izvora za financiranje kontra-kampanje. Ministar vanjskih poslova i europskih integracija Gordan Jandroković jučer je odbacio takvu mogućnost, odgovarajući na pitanje hoće li Vlada financirati i anti-EU spotove.
- Tko vam kaže da su njihovi spotovi objektivni? Mi smo imali informativnu kampanju o EU i ne želimo davati lažne, nego objektivne informacije, kazao je Jandroković, te na novinarsku konstataciju kako će, znači, Vlada procjenjivati koje su informacije objektivne, kazao kako je Vlada izabrana na izborima i kako onaj tko misli da Hrvatska ne pripada Europskoj uniji to smije slobodno formulirati kao svoj politički stav.
Prije svega, naglašavam da ovaj tekst pišem kao izraziti eurofil, kao veliki podržavatelj ulaska Hrvatske u Europsku uniju (ali i kao zagovaratelj daljnjih integracijskih procesa u EU), te pored svega i kao veliki zagovaratelj aktivne upotrebe instrumenata direktne demokracije, poput referenduma.
Ono što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.
Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.
Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.
Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.
U ponedeljak je Ustavni sud održao savjetodavnu sjednicu na kojoj je tema bila propitivanje ustavnosti Zakona o izboru zastupnika (tj. točnije, Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona) te Ustavnog zakona o pravima manjina. Ta sjednica je najavljena još prije mjesec dana (kada sam na svom blogu uputio i kritiku što je uopće trebalo toliko vremena da taj zahtjev za ocjenom ustavnosti ugleda svjetlo dana), a jučer smo imali priliku čuti što razne strane u ovom ustavno-pravnom konfliktu misle o temi, te na koji način argumentiraju svoje pozicije. Moram priznati da sam ostao razočaran upravo razinom argumentacije (što, u retrospektivi, zapravo i nije čudno). Pogotovo zato što se radi o temi koja će u bitnome utjecati na naredni izborni ciklus, i to na više razina – ukidanjem promjena izbornog zakona izgubio bi se i velik dio opravdanja za namjeru promjene izbornih jedinica. To je zbog toga što se posljednjim izmjenama izbobornog zakona glasači svih manjina uklapaju u izborno tijelo (više nema 12. izborne jedinice), te se pored "fantomskih" birača, biračima manjina potencira nejednolik raspored birača po izbornim jedinicama.
Prije nego li pređem na vlastite dojmove i komentare, naveo bih medijske izvore u kojima više ili manje detaljno možete pročitati što se na Ustavnom sudu govorilo. Po mom mišljenju, najiscrpniji je tekst Andreje Žapčić na t-portalu, Novi list donosi standardno dobar tekst Nataše Božić, a izdvojio bih još i tekst sa HRT-a, prvenstveno radi video priloga iz emisije Hrvatska uživo, u kojoj možemo čuti desetminutni razgovor sa Miloradom Pupovcem (a koji sadrži elemente spina na koje ću se posebno osvrnuti).
Jedna od tema u kojima rijetko sudjelujem na pollitika.com jesu dnevnici koji se bave upravo sa pollitika.com. "Kamo idemo?" "Organizirajmo se!" "Dokle smo došli?" "Koji je smisao?" i slično... Tu smo gdje jesmo, i to mi koji jesmo. 
I biti ćemo tu, svaki za sebe, dok sami nalazimo svoj razlog i smisao u tome. A kad i to prođe, jednostavno će, baš to - proći. Utoliko iznimno cijenim dosljednost i integritet vlastitih stavova koje je svojim tihim odlaskom potvrdio @opinioiuris. No daleko od toga da je zato svaka samoreferirajuća tema na pollitika.com nepotrebna. Dapače, danas baš mislim pisati o jednoj.
Već je nekoliko puta u komentarima ne nekoliko različitih dnevnika spomenut novitet koji se navodno priprema portalu - mogućnost autora dnevnika da moderiraju komentare na svojim dnevnicima.
Nedavno sam pročitao tekst koji je kvalitetno obradio temu aktualnu zadnjih desetak godina – „što je politička identifikacija SDP-a u 21. stoljeću“? To je pitanje neposredno vezano i uz pitanje „što SDP razlikuje od HDZ-a“? Smatram da je to važna tema budući predstavlja dugoročnu i stratešku identifikaciju čiji se nedostatak može maskirati u kraćim razdobljima, ali ne i na duže staze. Politička opcija – ako želi dugoročno pozitivno utjecati na stanje u društvu, mora tom društvu ponuditi temeljni sadržaj, tendenciju kojoj (uz oscilacije, ovisne o stvarnom životu) teži i prema kojoj se ravna. Upravo je Josipovićeva kampanja dobar primjer. Javnosti ponuđena „pravda“ kao cilj, i ta je javnost taj cilj prepoznala kao bitan i značajan. Drugo je pak pitanje u kojoj mjeri je „pravda“ dobar PR slogan, a u kojoj istinsko dugoročno opredjeljenje – ja sam sklon vjerovati da se radi o potonjem, no taj proces dokazivanja pred javnošću Josipoviću tek predstoji. Dugoročne ciljevi i tendencije političkog djelovanja ne mogu se analizirati na temelju individualnih poteza, već je potreban holistički politički pregled u dužem razdoblju. OK. Ne želim sada detaljnije ulaziti u analizu Josipovićevog dosadašnjeg predsjednikovanja – želim na ovom mjestu samo istaknuti značaj temeljne političke poruke koju politički akteri moraju ponuditi javnosti.
Osnovno (meni interesantno) pitanje jest – što je temeljna politička poruka današnjeg SDP-a? I tu na pollitika.com imali smo dobar dnevnik koji se kritički osvrnuo baš na taj problem: Štefanov „Što nije politika?” – poruka na kojoj SDP trenutno gradi svoj rating “oni su lopovi a mi nismo” jednostavno nije autentični politički sadržaj – i sa time se slažem.
