Posljednja zbivanja u vodećoj oporbenoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici ukazuju ne samo da HDZ prolazi kroz ozbiljnu unutarstranačku krizu, nego štoviše na proces koji ugrožava samu opstojnost stranke koja je bez obzira na greške najzaslužnija za stvaranje slobodne i demokratske Republike Hrvatske. Ako je stranka u posljednje tri godine njihovim isključenjem ostala bez dva predsjednika HDZ-a koji su zauzimali i premijerske položaje, te da je jedan od njih na optuženičkoj klupi zbog optužbi o korupciji velikih razmjera, onda je očigledno da je Hrvatska demokratska zajednica zapala u krizu iz koje se ne vidi realan izlaz.
Jadranka Kosor je od ostalih članova HDZ-a, među kojima su bili i njeni prijatelji i kolege koje je dovela u stranku i Vladu, prvo zgurana na brisani prostor da bi u drugom činu tragikomedije njenu političku karijeru ekspresno ugasio Visoki sud časti HDZ-a
Kad se pomisli da HDZ ne može dublje zaglibiti po bespućima moralne iskvarenosti, on uvijek zaore još malo dublje i još malo grotesknije kako bi izobličio i ogadio i ono malo što je ostalo od hrvatske politike. Nije ovdje bitno što se bivšim predsjednicima HDZ-a po matrici „odrubljuje glava“, kako je to trijumfalno rekao neki hadezeovac u jeku naručenih kritika i javnih prokazivanja Jadranke Kosor, već je bitno da i dalje nisu potrebna nikakva suvisla objašnjenja zašto se nekoga izbacuje iz stranke.
Stalna na ovom svijetu samo mijena jest. I u našem političkom mikrosvijetu također. Tko je doli, svrgnut će podmuklo onog tko je gori. Tako bi se ukratko moglo opisati odluku koju s različitim emocijama već neko vrijeme očekujemo: izbacivanje Jadranke Kosor iz HDZ-a. Sukob taština, osobni animozitet između bivše premijerke i predsjednice stranke i aktualnog predsjednika, a povrh svega sukob koncepcija mogli su dovesti do jedinog mogućeg epiloga: onaj (tj. ona) tko se ne uklapa, ispada iz igre.
„Što bude, bit će“ mudro je izjavila Jadranka Kosor povodom najave da bi stvarno mogla dobiti cipelu. I točno je, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Preživjet ćemo i ovu smjenu. Jadranku Kosor ne treba žaliti. Izgubila je unutarstranačke izbore, nije prihvatila pravila igre novog vodstva i logično je da to vodstvo ima legitimno pravo voditi politiku stranke onako kako misli da je za stranku najbolje.
S druge strane, razumijem i njenu frustraciju. Ponizio ju je upravo onaj kojeg je sama pompozno vratila u HDZ.
Pobjedom na saborskim izborima prije godinu dana, porazivši hametice HDZ, SDP je na čelu Kukuriku koalicije formirao novu Vladu s neiskusnim čelnikom SDP-a Zoranom Milanovićem na položaju premijera. Poslije 2003. godine SDP je tako u ovih dvadesetak godina hrvatske neovisnosti i mlade demokracije drugi put osvojio većinu u Hrvatskome saboru. S bivšim premijerom i predsjednikom HDZ-a Ivom Sanaderom koji je u međuvremenu optužen zbog korupcije, a kasnije s njegovom imenovanom nasljednicom Jadrankom Kosor, vodeća hrvatska stranka nije imala nikakve šanse na izborima, jer je biračko tijelo zahtijevalo promjene
Mnogima se u Hrvatskoj čini da je jedno zlo zamijenilo drugo, istina nešto manje ali ipak zlo. Povećanje PDV-a, veliko povećanje cijena struje, plina pa i mnogih maloprodajnih, rezanje dodataka na plaće u javnom sektoru, najave novih odricanja u idućoj godini i sve drugo do najavljenog poreza na nekretnine izaziva zabrinutost građana kako za njihovu, tako i za budućnost njihove djece. U tako tmurnoj atmosferi, dobre se vijesti gube u masi loših, teško je očekivati optimizam. No ipak, nije sve crno kako se na prvi pogled čini i nije baš svako zlo za zlo.
Dogodilo se to prije oko četiri godine - u primljenoj e-pošti našla se jedna „ljubazna“ poruka: „Zašto vi Weiss pišete negativno o predsjedniku HDZ-a i premijeru Ivi Sanaderu!? Kako vas nije sram što to radite?“ Poruka je bila potpisana sa „Petar Preradović“ i bilo je jasno da mi se nije javio pjesnik i austro-ugarski časnik i da se radi o anonimnom prosvjedu zbog mojih kritičkih kolumni o Sanaderu, objavljenih na lokalnom portalu. Poruku je imala i elemente prijetnje, ali nisam je prijavio policiji. Ovih dana čuli smo: KRIV JE! Nepravomoćna kazna: 10 godina zatvora.
ZA LJUDE DOBRIH NERAVA
Napisao sam već u prethodnom dnevnkiku („Kome Čačić i Milanović prodaju maglu??II, 15.11. 2012.), komentirajući prijenos ostavke na sve državne dužnosti PPVRH-a Radimira Čačića:
NAPOMENA::Evo nešto za dežurne jugonostalgičare, komunjare i zapadnoBalkance, posebice za one koji se po zadatku javljaju iz inostranstva. Svima želim ugodno čitanje i zabavu, a svi skupa stojte mi dobro.
Rejugoslavizacija i rekomunizacija hrvatske političke stvarnosti doživjele su svoj crescendo izborom Gorana Radmana za Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, čime je zatvorena posljednja faza ideološkog vraćanja na staro koju provodi Kukuriku koalicija predvođena SDP-om.
Koliko će članstvu SDP-a biti potrebno da shvati da su na čelo stranke izabrali osobu koja je potpuno nesposobna da bude premijer ne samo u normalnim okolnostima nego štoviše u kriznoj situaciji kroz koju prolazi Hrvatska. Zoran Milanović jednostavno je prerastao u „Slučaj Milanović“, što se osobito potvrdilo i potenciralo u nekoliko njegovih posljednjih izjava koje su zaprepastile javnost, ali očito ne i Stranku demokratskih promjena.
NB. Evo teksta koji će oduševiti razne jugonostalgičare, komunjare, velikosrbe, pa i četnike na ovom portalu, pa gospodo drugovi požurite s minusima da ga što prije izbrišete. Ugodno čitanje.
Gledajmo to sa vedrije strane. Možda dobijemo zastupnicu Zelenih u Saboru. O, svjesna je ona itekako kako bi takav potez nečiji ego mogao osobno shvatiti, no i ona ima svoj ego. Kojem godi pomisao o statusu ujediniteljice.
If I should fall from grace with God
Where no doctor can relieve me
If I'm buried 'neath the sod
But the angels won't receive me
Tepaju joj da je dobro radila svoj posao, iz svih frakcija, bez obzira na nijansu zelene kojom se kite. To je razumljivo jer dominira jeftini populizam i propaganda, nešto što je postala dominatna osobina "dobrog posla" u politici.
Let me go, boys
Let me go, boys
Let me go down in the mud
Where the rivers all run dry
Jeftini populizam diktira da samo tajni agenti mogu naći pisani trag nečije gluposti. Urota postaje logičnije objašnjenje od grča kojim se foteljaši drže da im dupe ne odleti na neko ne tako meko mjesto. A mediji to vole, kaznene prijave i sakrivene lobije.
This land was always ours
Was the proud land of our fathers
It belongs to us and them
Not to any of the others
