pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Moja priča počinje onda kad je tata odlučia da mojoj seki fali društvo, pa je negdje u cik proljeću odlučio "zaskočiti "nju, moju mamu i napraviti mene... To mu je i uspilo... Na svijet je došla mala, rumena okruglica, ni manje ni više nego ja, slatko dite babe i dide, mame i tate i velika želja svoje sestre...

Život je teka polako i sigurno, jemalo se čo za poist i popit, iz rođendana u rođendan rasle su zidne police plišanim igračkama... Onda je došla i "prva" škola na red...

Mala okruglica već stasala u pristojnu vitku djevojčicu i krenula u prvi razred. Sićan se one plave kapice i pionira, crkvenog i školskog zvona a i zbora, školske rukometne karijere, zgodnih frajerčića u školskoj klupi, prve ljubavi, sićan se svega a najviše sritnih lica mojih "uličnih prijatelja". Bili smo prava "ulična banda", složna ekipa, prava mišanca. di mujo tu i mi, šta ima mujo imamo i mi!

Sad kad je eto napokon prošlo ovo tzv. mučenje ( č ili ć?) javnosti i mene same, sidin u fotelji, pomalo nervozno okrećen televizijske programe, grizen fetu crnog kruva i mislin se kako dalje...

I prije četiri godine, napravila san istu stvar, dala svoj glas za istu stranku kao i ove godine i puf... Moji ipak nisu pobjedili!
Nisu ni onda, a ko zna i kad će i oće li ikad?!
Mislin, svaki poraz me nebi triba obeshrabit nego mi dat nade da idem dalje, al ko i svaki drugi ćovik, tia on to priznat ili ne, ne volin poraze i ne volin gubit... Oću da se nalazin među pobjednike i točka. Uh, koja štete šta HNR nije stranka...

I onda, pošto eto već se dobro zna ko vuće sve konce u ovoj državi, u mojoj općini, u mom gradu i skoro u mom domu (oću brzi internet), najbolje bi bilo da lipo i ja glasan za te naše, dobro znane, pobjednike i onda se neću osjećat ko gubitnik kad na svakoj internetskoj stranici, na svakoj naslovnici novina, na svakom televizijskom programu ugledam pobjedničke postotke.