Ovih dana i noći svjedoci smo kako maršira brigada koja tjera strah u kosti: jednoj pripadnici brigade, saborskoj zastupnici Ruži Tomašić smetaju gosti u Hrvatskoj, drugom brigadisti Zdravku Mamiću, nogometnom djelatniku, smetaju oni s miješanim krvnim zrncima odnosno oni koji vrijeđaju hrvatski um i hrvatski mozak!
Prve izjave pale su na proslavi obljetnice HDZ-a u Slatini, samo četrdesetak kilometara od Virovitice, u Virovitičko-podravskoj županiji, druge javno, preko radio stanice Soundset. Eh, Ruža i Zdravko, krasan su par… mogu uhvatiti jedno drugo ispod ruke i na čelo kolone! To su naši borci za pravednu hrvatsku stvar, to su naši dični domoljubi, kakvih nije bilo ni 1991.!
Prije četiri-pet dana, sudeći po vijestima koje su pristizale iz svijeta, činilo se kao da cijeli svijet ovisi o jednoj rezoluciji Opće skupštine UN-a, a nakon što su svjetla reflektora usmjerila ka novim izazovima međunarodnih odnosa, ispred poslanstva delegacije Palestinske autonomije postavljena je nova pločica kojom je područje u Izraelu tj. Zapadna obala i Gaza označeno kao „Palestina – promatračica, država nečlanica“, cijeli događaj brzo pada u zaborav. Stizale su i snimke o velikom slavlju u Palestinskoj autonomiji, zamalo da su svi pomislili - nezavisna država Palestina je rođena! Kao i obično u nas, kada se radi o izraelsko-palestinskim odnosima, razbuktala se rasprava da li je Hrvatska svojim suzdržanim držanjem promašila metu, tj. dio medija i analitičara se zgrozio neutralnim držanjem Vesne Pusić i MVP-a te predsjednika dr. Ive Josipovića, kao važnog kreatora vanjske politike RH, koji su presudno utjecali na zauzimanje našeg stava. Mišljenja sam, koliko god bili kritični prema institucijama hrvatske države da je odluka o suzdržanosti odnosno neopredjeljivanje za Hrvatsku solomonsko i realno rješenje.
ZAŠTO SOLUMUNSKO I REALNO RJEŠENJE?
Zašto?
Svaki put kada gledajući TV izvještaje začujem eksploziju u Gazi ili u nekom naselju južnog Izraela grč gorčine obuzima me poput meduze koja svojim krakovima obuzima žrtvu. Možda to vama nije bitno, ali pišem vam kao sin preživjelog s tetoviranim brojem 121 729, Auschwitz – Birkenau. Stojim pred vama sa slikama sudnice Haaga, a starina Theodor Meron podsjetio me ovih dana na lice pokojnog oca, u glavi mi se prepliću raznolike slike i obuzima me mješavina straha, stida i nemoći. Što napisati i reći, a da to već ne znate??
Koga se prisjetiti: Davida Ben Guriona, Golde Meir, Jasera Arafata, Menahema Begina, Itzaka Rabina, Gamala Abdela Nasera, Anvara el Sadata, Hosnija Mubaraka, Muamera Gadafija, Theodora Herzla, rabija Schneersona - njih nema, problemi su ostali: nerazmrsivo klupko interesa, političkih strasti, jakih i blagih riječi, krikova i tišine, glasnih i tihih molitvi…
................................................................................................................
................................................................................................................
TOTALNI FIJASKO „MINI NEW DEALA“
Barnumsko najavljeni „mini new deal“ doživljava teški fijasko što su i građani Hrvatske registrirali, percipirajući Čačića kao glavnog kreatora neuspješne gospodarske politike hrvatske vlade. Osobito se neuspješnim pokazao u kadroviranju hrvatskih gospodarskih institucija protežirajući kadrove HNS-a, bez obzira na visoke profesionalne i političke kriterije koje je inaugirala nova vlada, u namjeri da se pokaže bitno drugačijom od vlade HDZ-a. Posebno se to odnosi na HEP, pa i još neka državna poduzeća, odakle dolaze najalarmantnije vijesti… Što su najavljivali, a što se dogodilo: Pad BDP-a za 2,1 % trebao bi biti poziv, posebno nakon sramotnog aktualnog sata u Saboru, da se posvjednicima napuni konačno Markov trg!
Kada slušam i gledam izvještaje o suhoj zemlji i uvenulim stabljikama kukuruza, rajčica, šećerne repe… sjetim se izraelske mudre glave prvog premijera Davida Ben Guriona i njegove davnašnje izjave: „Nama, Izraelcima, voda je jednako važna kao krv!“ Odbacimo li malo patetike u toj izjavi, i zaronimo li u dostignuća izraelske tehnologije navodnjavanja koja je u biti razrađen sustav gospodarenja vodom, kao izuzetno važnim prirodnim resursom, postaje jasno koliko je David Ben Gurion bio dalekovidan.
„OBEĆANA ZEMLJA“ - BEZ NAFTE
Inače, Izraelci - Židovi, tradicionalno skloni humoru pitaju se kamo ih je to Mojsije doveo nakon 40 godina lutanja– u „Obećanu zemlju“ ispod koje nema kapi nafte, dok oko ili u blizini Izraela su zemlje s najbogatijim izvorima nafte na svijetu! Srećom da ih nije doveo u zemlje bogate naftom, jer gdje ima nafte, ima i ratova (doduše, Izrael iako nema nafte, nekima je meta i rado bi ga vidjeli u moru), a s druge strane, naučio je Izraelce da obavljaju zahtjevni posao na lošoj zemlji - raj na Zemlji, na mjestu gdje je on nekada, po Bibliji, i postojao.
Shimon Peres (1923.) je danas vjerojatno najstariji predsjednik jedne države, u ovom slučaju Izraela. Državnik je to izuzetno poštovan u svijetu, dobitnik Nobelove nagrade za mir (zajedno s Itzakom Rabinom i Jasserom Arafatom, 1994.), čovjek koji je obilježio zadnjih tridesetak godina političku scenu Izraela, stalno nastojeći pronaći rješenje za komplicirani arapsko-izraelski sukob. Shimom Perez mogao bi zadnje godine života posvetiti memoarima, jer buran život vrijedilo bi opisati, ali njega kao predsjednika jedne male države zanima nešto drugo: kako dio političara, gospodarstvenika, znanstvenika, umjetnika, svećenika… gleda na budućnost. I stoga je sazvao, već četvrti put savjetovanje, ovaj put s lajt-motivom „Facing tomorrov“ (Die Zukunft angehen) ili „Suočavanje sa sutrašnjicom“.
Günter Grass:
Ono što se mora reći
Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama - iako potajno -
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda "antisemitizam" sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
Ovaj tekst, neznatno je promijenjena verzija komentara objavljenog na obećavajućem portalu www.tacno.net (odlični sadržaji!), tamo pod naslovom Pucnjevi u Toulousu kao mogući detonatori( I rabine ubijaju, zar ne?) (23.3.2012. u 08:04h):
Vijesti iz Toulousa, Francuska, a vezano za ubojstvo profesora religije – rabina Jonathana Sandlera (30) i dvoje njegove djece,(Gabriel – 5, i Arieh - 4), djevojčice Miryam (7) te ranjavanje 17- godišnjaka, Židova, kao i ubojstva francuskih vojnika, obišle su brzinom munje svijet. Hrvatska televizija izvještava s mjesta događaja (reporterka Jutarnjeg lista, Ana Muhar, očigledno, i pored dobre volje, neiskusna u tom poslu), čitam već i prve komentare događanja (Davor Butković komentira to na frazerski način), komentare u svjetskim medijima i Izraelu gdje kao obično, najviše analitike pokazuje Jerusalem Post.U nas biti teme, kao i obično, najviše se probližio poštovani Inoslav Bešker u člankju "Sarkozyju je laknulo što je ubojica djece musliman" (Jutarnji list, 22.03.2012.) - šteta što je vrlo dobar komentar opremljen senzacionalističkim naslovom i nadnaslovom!
NESANICA
Kada se ustaško znakovlje pojavljuje na pučkoj veselici koja se u povodu Dana pobjede odvija u Čavoglavama ili u ljetnim danaima na beliburškom polju, prigodom obilježavanja partizanskih zločina nad ustašama i domobranima , ili pak kada masa na koncertima ili utakmicama skandira ustaški pozdrav „Za dom spremni“, „U-sta-nak! U-sta-nak!“, „U boj, u boj za narod svoj“, ili kad navijači formiraju svojim tijelima kukasti križ - sramite li se i vi? Sramite li se zato jer to rade unatoč tomu što time krše odredbe zakona koji zabranjuje nositi obilježja koja pozivaju na bilo koji oblik nesnošljivosti? Ili se sramite zbog njihova neznanja o zločinima na kojima je zasnovana ideologija kojoj se klanjaju i zbog njihove zablude da su u pravu, budući da ovo ukazuje da je zakazala politička socijalizacija koje su škola i mediji glavni mehanizmi? Ili smatrate da je osuda takvog ideološkog izražavanja stavova isforsirana, jer su takvo ponašanje i stavovi dio vrijednosno-ideološkog koda pravih patriota?
Navršilo se dvije godine mandata predsjednika Republike Ive Josipovića, pa je to bio povod komentatorima da ocijene njegov rad i postignuća. Budući da je hrvatski medijski prostor, kako javnih medija, uz rijetke iznimke, a još više komercijalnih, pod kontrolom neoliberalne i zapadnobalkanske politike bilo je više komentara o uspješnom djelovanju ljevičarski usmjerenog državnog poglavara. Uistinu za razliku od svojeg prethodnika Stipe Mesića Ivo Josipović je unio novi stil i ponašanje na Pantovčak, djelujući smireno i promišljeno u provedbi svoje politike.
