Naravno, legalno ukradeni. Krajnje jednostavno, ukraden je svaki onaj mandat, svaki glas koji nije eksplicitno dan nekoj političkoj opciji koja je izašla na izbore. I dok se za one koji su u tim "izborima" sudjelovali može i imputirati da su time i prihvatili ta pravila koja su kradljvci glasova sami sebi donjeli, svatko tko na izbore nije izišao može glasno tvrditi da je njegov glas (očekivano) ukraden.
Nikada dosad nisam bio toliko zadovoljan nakon parlamentarnih izbora. Za vrijeme rata nisam imao vremena razmišljati o tom a najzadovoljniji sam bio 2000-te godine nakon što su HDZ-u fakturirani ali nažalost, samo djelomice naplaćeni privatizacijski i neki drugi grijesi. Što se tiče HDZ-a, opet je u istoj situaciji, fakturirano im je puno toga a koliko će im se naplatiti, vidjet ćemo.
Moje zadovoljstvo se ovaj puta temelji na sasvim drugom što se događalo na izborima. Nitko naime nije dvojio u pobjedu Kukuriku koalicije i HDZ-ov poraz, siguran sam da ni unutar samog HDZ-a. Zbog toga je sraz dvije najjače političke stranke praćen bez iščekivanja koje inače daje draž svakim izborima. Mandat više ili manje na bilo kojoj strani nije niti jednog trenutka pobudio neizvjesnost, osim naravno kod onih na listama čija su mjesta bila granična za mandat. Predstava koju se i tek kako isplatilo pogledati se odvijala na ostatku političke scene. Bila je riječ o drami, pravom političkom trileru, srazu između ostalih starih parlamentarnih stranaka i novih političkih snaga. Tek tu neizvjesnosti i zanimljivosti nije nedostajalo.
Predizborna kampanja je praktički gotova, neki čak kažu da je završila i prije nego je započela. Mogao bih se mirne duše složiti s njima, barem kada se radi o dvije vodeće političke opcije. Već od dolaska Jadranke Kosor na čelo Vlade i stranke je bilo jasno kamo sve vodi. Premijer i tada neupitni politički lider je pobjegao ostavljajući zemlju i stranku u rasulu. Nenavikli da sami bilo o čemu odlučuju i, još više, nenavikli da podnesu odgovornost za ono što rade, oni koji su ostali nisu ni radili ništa drugo osim što su se snalazili kako su znali i umjeli. Rezultat toga što je svako od njih vukao na svoju stranu, misleći jedino na to kako se što bolje pozicionirati u vlasti i posebice u stranci, nije ni mogao biti drugačiji. Stanje na gospodarskom planu niti je koga posebno zanimalo niti je itko barem pokušao uraditi da bude bolje. Posljedice dvogodišnjeg odgađanja da se poduzme ono što je potrebno za izlazak iz krize se već duže vrijeme vide ali svu pogubnost toga ćemo osjetiti tek nakon izbora.
Naprezanje i još više upornost kojom je nekada ugledna seljačka stranka držala na vlasti HDZ i Jadranku Kosor, izgleda im je došla glave. Iako oni i dalje sanjaju otvorenih očiju, ponajviše Josip Friščić i oni koji su imali saborske ili fotelje u vladi, najnovija istraživanja popularnosti političkih stranaka im daju svega jedan saborski mandat i to u "domicilnoj" II izbornoj jedinici. Budući tu izbornu jedinicu koprivničko-križevački župan Darko Koren naziva ishodištem i srcem HSS-a, možemo reći da bi toliko mršav izborni rezultat predstavljao infarkt s fatalnim ishodom. Jedan saborski zastupnik na toliko zainteresiranih iz nekada jake i cijenjene političke stranke teško da ju može održati na životu.
http://www.izbori2011.hr/anketa.html
Šta iz ovih anketa zaključiti? Točnije šta sam ja zaključio.
Jeste li se nedavno uvrijedili? Možda je netko bešćutan bio grub ili neobazriv, možda je iskorištavao vašu osobnu slabost, zloupotrijebio društvenu nejednakost. Možda je to bilo na mah, možda je bilo smišljeno. Problem je što vrijeđanje uglavnom nije univerzalno, često je i vrlo osobna reakcija koja ovisi o procjeni što je taj netko zapravo želio reći, realnosti odnosno ozbiljnosti rečenog i kontekstu u kojem je rečeno. Rečenica iz naslova bi mogla uvrijediti žene koje smatraju da je valjan stereotip kuhinje kao sramotnog mjesta za modernu osobu a i mačo korisnike iUređaja koji bi se mogli osjetiti naglo i nadasve stereotipno feminiziranima. Ako napravimo reality check, jasno je kako je tvrdnja dovoljno odmaknuta od ikakve realnosti da predstavlja, ovisno o slušatelju, više ili manje duhovitu pošalicu upravo iskorištavajući stereotipe. Tu bi čak mogli raspravljati nije li taj možebitni uvredljivi element u fuknciji šale te bi za nekog tko se zaista i uvrijedi mogli reći kako ne samo da nije shvatio šalu nego i predstavlja dio problema jer ismijani stereotip proglašava realnim.
U raspravi koju su posredstvom Slobodne Dalmacije pokrenuli Hrvatski laburisti – stranka rada, a odnosi se na Hrvatsku radioteleviziju, nametnula se dilema o tome što zapravo plaćamo putem RTV pristojbe ili kolokvijalno, RTV pretplate. Zakonski je stvar jasna, RTV pristojbu plaćamo s osnova vlasništva nad RTV prijemnicima putem kojih imamo mogućnost praćenja RTV programa i namijenjena je pokriću dijela troškova proizvodnje RTV programa mada nije potpuno jasno zašto se ona onda ne razdijeli svima koji nude programe umjesto da u cijelosti pripadne HRT-u.
Hrvatski se laburisti u sklopu svog predizbornog programa zalažu za potpuno ukidanje reklama na HRT-u jer drže da javne televizije putem njih postaju ovisne o oglašivačima koji su mahom vlasnici krupnog kapitala. Smatraju da prijetnjom uskrate prihoda od oglašavanja krupni poduzetnici i politika, direktno ili putem javnih poduzeća, vrše nedozvoljeni utjecaj na uređivačku politiku tog javnog medija. Svako tko imalo prati zbivanja oko HRT-a ne može se ne složiti s tvrdnjom da je ista sve samo ne neovisni javni servis. Oni smatraju da je ključni uvjet za postizanje neovisnosti HRT-a stabilno financiranje, odnosno ukidanje sadašnje financijske ovisnosti. Postoje dakako i drugi uvjeti ali je onemogućavanje ucjena uskratom novca glavni.
Osim zastupnika Memedija koji je valjda htio još saborovati, ostali zastupnici su se smilovali i sebi i nama i izglasali raspuštanje ovog po svemu drukčijeg saziva Sabora. Premda je kampanja već odavno u započela, ovih dana će predsjednici stranaka, velikih i malih uživati u svojih pet minuta, demonstrirajući alat kojim svoje članove drže u pokornosti. Potencijalni kandidati će obigravat oko predsjednika (i predsjednica), laskati im da su vizionari i da dobro vode stranku, i kako su upravo Bogu zahvalni na providnosti, ili će jednostavno plakati kako je situacija sa švicarcima grozna, a oni još uvijek imaju veliki kredit i da bez još jedne saborske plaće jednostavno ne znaju što bi…
Samo bi otvorene liste za Sabor promijenile ovakvu situaciju, no nekako mi se čini da svi zajedno moramo pojesti još puno špinata dok se to ne dogodi. Predsjednici i uska kamarila kojom su se okružili potrudit će se da se to ne dogodi…
Naše izborne liste imaju „nositelja“. Neka mi netko objasni što je to nositelj liste, ako nije ujedno i prvi na listi? Junak koji na svojim nejakim plećima nosi cijelu stranku ili tek 14 ljudi navedenih na glasačkom listiću? Nositelj liste svojim autoritetom i moralnim integritetom jamči za sve koji su navedeni na toj listi? Sjetimo se da je Sanader bio nositelj svih HDZ-ovih lista? Jesu li svi zastupnici iz redova HDZ-a isti kao i on?
Predizborno vrijeme je period u kojem se stranke žele ne samo prikazati u što boljem svijetlu već i osigurati si što bolje uvjete za poslije izbornu suradnju. Kako je svima cilj biti na vlasti ili barem uz vlast, mada nijedna stranka to neće otvoreno priznati, u pravilu nastoje otvoriti vrata novim ali i potpuno ih ne zatvoriti starim partnerima. Predvodnici takvog ponašanja su sadašnji HDZ-ovi partneri, poglavito HSS i SDSS, ali ni drugi puno ne zaostaju. Koliko mi je poznato, jedini koji su HDZ unaprijed isključili s liste potencijalnih koalicijskih partnera su Hrvatski laburisti – stranka rada i HSLS Darinka Kosora, Kukuriku se podrazumijeva, dok drugi ostavljaju mogućnost "programske suradnje". Kako znamo, to je strankama omiljeni naziv za koaliranje samo što se u tom slučaju ne potpisuje koalicijski ugovor.
Isti je izraz danas upotrijebio i Danijel Srb odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića da kako mogu kao partnera isključivati SDSS dok istovremeno s njima koaliraju na lokalnoj razini. Dodatno je pojasnio da se na lokalnoj i regionalnoj razini ne donose strateške, odnosno svjetonazorske odluke zbog čega je onda moguće surađivati i s onima od kojih se po takvim pitanjima razlikuju. Kako se radi o strankama koje su ujedno najudaljenije na suprotnim polovima političkog spektra, vrijedno je pozabaviti se fenomenom "programske suradnje", odnosno pokušati doći do odgovora na pitanje može li ona doista biti prihvatljivo opravdanje za suradnju svakoga sa svakim.
Dugo sam se kolebao, dragi Ratko, da li ti pisati ili ne otvoreno pismo – naime, sumnjam u efekte takvog načina obraćanja našim političarima, jer uz časne izuzetke oni do otvorenih pisama, glasa javnosti, poruka građana lijepe naše… drže upravo kao do lanjskog snijega. Istina tebi taj lanjski snijeg, kiša, magla, „vodeni oblaci“, slaba vidljivost kao i oni zloslutni zvuci razaranja, ostaju u pamćenju, vjerujem, do kraja života. Kao što, ukoliko imaš trunke savjesti, pomišljaš da si nehajem, iznenada i za tebe i za unesrećene, pokosio dva ljudska života. Osim toga, i sam si izjavljivao da te se nesreća duboko dojmila, i sada naglašavaš da osjećaš odgovornost, da ti je žao, da si voljan pomoći u obeštećenju ukoliko nije dovoljan novac od osiguranja… Vidjelo se na tvom licu u sudnici u Kapošvaru i ponešto emocija, kombinacija straha i neizvjesnosti, što te u konačnici, uz pomoć čak četiri odvjetnika, dovelo do skrušenosti, zamalo bez traga one tvoje poslovične bahatosti.
