Hrvatski politički establishment, zaslijepljen nacional-šovinizmom i proglašenim istinama, pokazujući zavidni diletantizam, pred svijetom i silnu neodgovornost prema vlastitom narodu, uporno sramoti jednako hrvatski narod kao i državu.
Prvo je sramoti neprekidnim guranjem na optuženičku klupu Haaškog suda, a potom je, upornim ispričavanjem za zločine koje je počinio ustaški režim, usprkos činjenicama i njenom ustavu, nastoji prikazati kao pravnu sljednicu tzv. NDH.
Kao građani Hrvatske rijetko osjećamo ponos kada je riječ o našim političarima – tako su, nažalost, ozloglašeni kroz proteklu 21 godinu
da je zamalo nemoguće naći osobnost koja bi se izdigla iz prosjeka ili pak odskočila iz stereotipa da su svi oni isti. Bez obzira na poneku kritičku primjedbu ipak dr. Ivo Josipović, gotovo točno nakon dvije godine od inauguracije, pokazuje znakove da prerasta od političara u državnika. Govoreći pred izraelskim Knessetom (parlamentom), ispričavši se zbog počinjenih zločina ustaša, u ime hrvatskog naroda, pokazao je još jednom da mu govore na temu holokausta i hrvatsko – izraelskih odnosa ne mora pisati nitko iz Ureda predsjednika - izgovorene riječi su tekle spontano, ali i promišljeno, odgovorno je pristupio osjetljivim temama i našao mjeru te iskazao pravničku osjetljivost za pravdu (što nije čest slučaj u pravnika koji se drže prije svega zakona) i što držim najvažnijim, pokazao da ima dušu mirotvorca.
OBOSTRANO PRIZNANJE DRŽAVA
Prijetvorni ljudi koji u ovoj državi obnašaju većinu poluga vlasti, kad god zaglibe u aktualnim političkim temema, aktualiziraju ustaše i partizane.
Najčešće kada čitamo ili slušamo o svađama i to putem medija nekih u vrhu hrvatske politike skloni smo pojednostaviti zaključak: dok narod muku muči sa svakodnevicom, oni - političari, se svađaju.! Trebalo bi to značiti otprilike da su obje strane svađalice i da su podjednako odgovorne za svađu. Da li je baš tako pogledajmo na primjeru svađe (javne polemike) između bivšeg i sadašnjeg predsjednika RH – Stjepana Mesića i dr. Ive Josipovića. I dok je ovaj drugi na Jahorini i pregovara i dogovara ozbiljna pitanja daljnjeg kažnjavanja srpskih, ali i hrvatskih ratnih zločinaca, isto tako i onih u BiH (nadležnost sudova da se ne bi ponovio slučaj Purda), razgovara o statusu Hrvata u Bosni i Hercegovini, dakle obavlja delikatan državnički posao, umirovljeni predsjednik RH Stipe Mesić ne prestaje s odapinjanjem strelica spram dr. Josipovića.
JEDAN RADI, DRUGI PROZIVA
Dakle postoji gomila građana ove sirote banana državice koja uporno traži svog majmuna kojima su:
• Ograničavanje proizvodnje vinove loze, maslina, šećera, ribe itd
• Nastavak još luđe uvozne politike kojom će se uništiti ostatak proizvodnje
• Rasprodaja Jadrana u svakom mogućem smislu
• Obavezni harač od 650mil EURa godišnje (koji će nam srušit budžet već 2013) za superbirokraciju koja se neće javljati na tel
• Vanjska kontrola strateških projekata i industrije (za čiju korist?)
• Sotoniziranje i relativiziranje dom. rata
• Ubrzano kreditno ropstvo slijedom fin. krize
• Uvlačenje RH u kriminalnu geopolitiku
• Jasno povećanje cijena osnovnih prehrambenih proizvoda
• Nastavak masakriranja od Italije, Slovenije i Mađarske
progresivno razvlaštenje, ograničavanje najosnovnijih osobnih sloboda, slobode govora, mikroregulacija i najmanjeg privatnog vlasništva
nevažni u odnosu na prednosti kao:
• „Pripadanje kulturnom i civilizacijskom krugu“
• Putovanje bez putovnica
• Masovnu emigraciju naše djece i svakog tko zna ikakav jezik i znanje
• „Sjedenje za stolom sa razvijenim državama“ i glasanje u EU parlamentu
Grupa građana okupljena oko Facebook stranice pod naslovom "Građanska Akcija" izvela je dva medijski popraćena događaja. S velikim transparentom na kojem je pisalo „Bajiću tu su milijarde!“ prošetali su ispred Pavićevog EPH i Todorićevog Agrokora.
Mili Bože, tko bi rek'o lani,
Da će Božić slavit' partizani?
bila mi je prva asocijacija kad sam na ponoćki u katedrali vidio naš socijaldemokratski, antifašistički i ateističko-agnostički dvojac iz snova, Zorana Milanovića i Ivu Josipovića, što je otprilike jednako kao kad bi članovi HBK dolazili na službene skupove ateista.
Niti se radilo o protoklarnim obavezama, niti o neformalnom druženju, a bogami nije bilo ni u znanstvene svrhe.
Pada mi na pamet da se ta dvojica, trebalo bi biti najodgovornijih ljudi u državi, uopće ne pitaju čiji su ih glasovi doveli na vlast i žele li ti njihovi glasači da se oni nekritički odnose prema Crkvi i to crkvi koja je impregnirana ustaštvom, tom hrvatskom inačicom fašizma, crkvi, koja se, za razliku od njemačke crkve, nikad nije ispričala za svoju najprilježniju suradnju s najmonstruoznijim režimom ikad i crkvi koja se kao institucija najustrajnije bori protiv antifašizma, te neupitne vrijednosti civiliziranog svijeta, proglašavajući antifašizam zločinom?
Ima li sistema u ludilu?
Zanimljivo je kako ljudi, koji u periodu kad nisu toliko izloženi javnosti ili ne obnašaju nekakve javne funkcije, dolaskom na vlast ili pod lupu javnosti, odjednom mijenjaju retoriku i ponašanje usudio bih se reći uvijek nagore, odričući se, radi stava većine ili iz čistog oportunizma, stavova koje su prije zastupali.
Najzorniji primjerje Predsjednik RH, kojega se ne može uhvatiti niti za glavu niti za rep.
Posebno su ubitačna ova njegova najnovija buncanja o tome da imamo "budućnost, ako se ugledamoa na branitelje Vukovara" ili izjava kako je Hrvatska "mala sila Evrope", koju se može ravnopravno staviti uz bok onoj o Hrvatskoj kao "regionalnoj vojnoj sili" "stvoritelja" hrvatske države.
Istini za volju Josipović je već i tokom predizborne kampanje pomalo zbunjivao i svojom retorikom i svojim ponašanjem:
http://pollitika.com/go-josipovic-go
ali je prvim svojim potezima nakon inauguracije ipak budio nadu:
http://pollitika.com/go-josipovic-go-ii
Nažalost nije trebalo dugo čekati da Ivo Josipović, skačući sam sebi u usta i želudac, osvane i na Bleiburškom polju:
http://pollitika.com/sto-predsjednik-rh-ima-traziti-na-bleiburgu
Predsjednik je najzad odlikovao Glavaševića i još neke i time pokušava odvući glasove kukuriku koaliciji jer eto i oni poštuju branitelje.
Svake godine u ovo doba sve puno,svi mediji a naročito televizije pune Vukovara.
Kao Srbi,počeli smo slaviti i veličati izgubljenu bitku.
Kosovska bitka,Jug Bogdan i devet Jugovića,Vuk Branković i druga sranja.
O čemu mi ovdje pričamo. Jastreb jedan Jastreb drugi,a prvi pobjegli i sada su heroji.
Kako to da onio nisu zarobljeni i završili u Stajićevu (Logor u Srbiji) ili kako to da oni ne mirišu ljubičice odozdo na Ovčari.
Što se to veliča. Poraz i izgubljena bitka i mediji,kojima ne vjerujem,u tome prednjače-.
Naime,moji dečki i ja,malo mjesto između Siska i Petrinje. Napad četnika (tada) pukovnika Tarbuka,jedno popodne mjeseca listopada 91. gine naših devet (9) DEVET.Uništavamo tenk tromblonskim minama a pred BVP (za one koji ne znaju "borbeno vozilo pješadije) navlačimo plinske boce i ježeve od šina,oštetimo ga,pješadija napušta vozilo i uglavnom u razmjeni vatre izgine.
Do dolaska UNPROFORA 92 svakodnevno trpimo napade avijacije (spale nam crkvu),haubica,minobacača,pješadije ali manje jer nisu imali muda.
