I u ovogodišnjoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja u Kninu nastavljen je trend relativiziranja Domovinskog rata, što se očitovalo u programu proslave, ali i u govorima najviših državnih dužnosnika. Prvi put u obilježavanju proslave sudjelovao je i predstavnik srpske nacionalne manjine Veljko Džakula, što je cijeloj proslavi dalo poseban pečat, prije svega jer je on upitni predstavnik cjelokupne srpske manjine u Hrvatskoj, a potom i po tretmanu koji je dao Domovinskom ratu.
Zarada na poreznom dugu
Da, mogućno je zarađivati i na poreznom i drugim dugovima poduzeća . Prije nekoliko godina upao mi je u oko jedan oglas u nekim novinama gdje čovjek kupuje poduzeća u dugovima. Nije mi bilo jasno u čemu je prevara pa sam nazvao taj telefon i jednostavno pitao. Čovjek „kupuje“ firme s blokiranim računima i dugovima za cijenu od 30.000,00 kuna. Ja naivno mislio da on plaća 30.000,00 kuna za firmu u dugovima , međutim on naplaćuje 30.000,00 kuna da preuzme firmu s dugovima na sebe tj. on postaje dužnik a stvarni dužnik izlazi čist.
Kad preuzme firmu novi vlasnik i direktor prvo očisti bilance a najčešće odmah pokrene stečajni postupak. Trgovački sud koji pokreće stečajni postupak najčešće donese Rješenje o pokretanju stečaja tek po uplati 12.000,00 kuna za troškove stečaja. Ovi maheri su smislili nekoliko načina da pokrenu besplatno stečaj
- uposliš jednog radnika i ne platiš ga te on pokrene stečaj a po našim propisima troškovi stečaja idu na teret RH ako radnici pokrenu stečaj.
Ovo ide za ekipu koja nije zadovoljna Josipovićem, naravno. Aktivističku scenu koja je ljuta na establishment, koja vidi snagu u narodu. I mudrost isto tako.
Pitanje za ekipu: Možemo li mi pronaći kandidata koji će biti toliko dobar, da bismo bili toliko motivirani da glasamo za njega, umjesto za Josipovića. I da ga otfuramo u drugi krug.
Na prošlim izborima imali smo tako samo kandidate establishmenta. Možda pokoji padobranac, ali bez šire političke podrške, znači nebitan lik.
E sad. Kada bismo hipotetski mogli pronaći svog kandidata, taj ne bi bio iz establishmenta, a imao bio širu podršku. Znači nešto što još nismo vidjeli.
No, vjeruje li netko od vas da mi možemo naći takvog kandidata koji će biti bolji od kandidata establishemnta? Od Ive Josipovića?
Ivo Josipović je čisto usputno govoreći, dobio 32,4% od 44% izašlih na izbore u prvom krugu. Iliti 14,3% ukupne glasačke populacije. Ne zvuči toliko puno.
NB. Evo teksta koji će oduševiti razne jugonostalgičare, komunjare, velikosrbe, pa i četnike na ovom portalu, pa gospodo drugovi požurite s minusima da ga što prije izbrišete. Ugodno čitanje.
Shimon Peres (1923.) je danas vjerojatno najstariji predsjednik jedne države, u ovom slučaju Izraela. Državnik je to izuzetno poštovan u svijetu, dobitnik Nobelove nagrade za mir (zajedno s Itzakom Rabinom i Jasserom Arafatom, 1994.), čovjek koji je obilježio zadnjih tridesetak godina političku scenu Izraela, stalno nastojeći pronaći rješenje za komplicirani arapsko-izraelski sukob. Shimom Perez mogao bi zadnje godine života posvetiti memoarima, jer buran život vrijedilo bi opisati, ali njega kao predsjednika jedne male države zanima nešto drugo: kako dio političara, gospodarstvenika, znanstvenika, umjetnika, svećenika… gleda na budućnost. I stoga je sazvao, već četvrti put savjetovanje, ovaj put s lajt-motivom „Facing tomorrov“ (Die Zukunft angehen) ili „Suočavanje sa sutrašnjicom“.
U proteklih šest mjeseci otkako je na vlasti SDP na čelu Kukuriku koalicije nizom poteza dokazao je da je koalicija nesposobna uhvatiti se u koštac s vrlo ozbiljnim političkim, gospodarskim, financijskim i uopće društvenim izazovima pred kojima se našla. Promašaji i pogrješke su se toliko nagomilali da se već sad postavlja pitanje treba li ova Vlada odstupiti, jer je nemoćna da riješi probleme od nacionalnog značaja. Njihov „Plan 21“ bio je najobičnija prijevara na koju su nasjeli birači glasajući više protiv HDZ-a nego za SDP i koaliciju.
Ovih se dana u političkim krugovima i medijima počelo provlačiti jedno veoma bitno pitanje, treba li hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović prisustvovati svečanoj inauguraciji novoga srpskog predsjednika Tome Nikolića? Moj odgovor je – ne, a pokušat ću ga obrazložiti u ovom dnevniku. Za početak se trebamo podsjetiti da niti bivši srpski predsjednik Boris Tadić nije prisustvovao svečanoj inauguraciji dr. Ive Josipovića jer hrvatski protokol nije prihvatio njegov ultimatum da se na taj svečan čin ne pozove kosovski lider Fatmir Sejdiu. Nitko oko toga nije pravio veliku dramu, niti je došlo do pogoršanja odnosa, ali je Srbija postavila neke dosta jake i jasne političke stavove. Tadašnji predsjednik Boris Tadić, koji je usto i dobar prijatelj Ive Josipovića, naglasio je kako će se ubrzo naći s našim predsjednikom i razmotriti na miru sporna pitanja, što se nedugo potom i desilo. Prema tome, ne razumijem zašto bi se u ovom trenutku naš predsjednik drugačije ponio.
Izbor Tomislava Nikolića krajnjeg desničara i osvjedočenog četničkog vojvode za novog predsjednika Republike Srbije stavlja hrvatsku politiku prema istočnom susjedu u ozbiljna iskušenja. U posljednjih desetak godina, bez obzira tko je bio na vlasti, kako u Predsjedničkim dvorima tako i u Hrvatskome saboru, službena hrvatska politika vodila je popustljivu politiku prema Beogradu, opravdavajući to potrebom okretanja budućnosti i stabilnosti u regiji.
Prekrasni ljudi i još veći „antifašisti“, ljudi koji predstavljaju državni politički vrh, Zoran Milanović, Ivo Josipović i Boris Šprem, na čelu izaslanstva od 30-ak ljudi, među kojima su bili potpredsjednici Sabora i članovi Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, ne bilo kojeg dana, nego „slučajno“ baš na 67. godišnjicu konačnog sloma tzv. NDH (15. 05. 1945.), polažu vijence kod spomenika, paz' sad', „nevinim žrtvama Križnog puta“ u Teznom, na groblju Dobrova kod Maribora, gdje je 1945. „jugoslavenska vojska pobila između 15 i 20 tisuća pripadnika oružanih snaga NDH i civila, većinom Hrvata“.
Prije njih vijenac je na istom mjestu položio i slovenski Premijer Janez Janša, „prekleti domobranec“, kako mu „tepaju“ antifašistički raspoloženi Slovenci.
U svojem „antifašističkom“ zanosu Zoran Milanović će nas poučiti:
"To je ratni zločin jer su likvidirani bez suđenja, a sve da je suđenja i bilo riječ je o velikoj većini o nedužnim mladim ljudima koji su bili pripadnici druge vojske i zato je ovo mjesto na koje, po nama, treba dolaziti".
Na godinu će biti točno 40 godina od napisana i objavljena većeg članka – zbilo se to u Studentskom listu, u Zagrebu, 1973. kada sam pisao o likvidaciji Varšavskog geta 1943., kada su ga nacisti topovima i vatrom sravnili sa zemljom. Od tada napisao sam i objavio više od 400 tekstova, od kojih se većina odnosila na temu fašizam - antifašizam, židovstvo, Izrael, Bliski istok… Neki koji danas čitaju ovaj dnevnik, nisu bili ni rođeni godine 1973. - (ali zbog njih i mlađih posebno, valja pisati!!), početkom iduće godine moći ću napraviti inventuru napisanog i zaključit ću s tugom kako je zamalo sve pisanje i objavljivanje bilo uzaludno. Zašto ovaj pesimistički zaključak?
Dolazim do njega gledajući danas, subota, 12. svibnja 2012., TV prijenos HRT-a s blajburške komemoracije koju sam gledao čistim slučajem. Točno u podne počeo je taj politikantski, nepatriotski dernek s asocijacijama na neprežaljenu NDH, pod časnim hrvatskim imenom, manifestacija koja je najavljena kao misa vjernika, a zapravo je bila očito pripremljena kao izraz politikanstva i klerikalizma.
