NB.
Da ljubitelji velikosrpstva ne bi mislili da sam zaspao i da sam ih pustio na miru da sanjaju o njihovim mitovima, evo jednog novog priloga na tu temu. Naravno, ne preporučam srčanim bolesnicima, jednostavno preskočite ovaj dnevnik, ali za svaki slučaj mu dajte minus. To jedino znate.
Zahlađeni odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije koji su nastupili nakon što su ultranacionalnisti na čelu s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem pobijedili na posljednjim izborima ušli su u novu fazu posjetom potpredsjednika srbijanske vlade i ministra obrane Aleksandra Vučića Zagrebu. Visoki srbijanski dužnosnik sastao se s hrvatskim državnim vrhom kako bi se udarili temelji za poboljšanje odnosa opterećenih nerioješenim problemima iz Srpsko-hrvatskog rata koji se u Hrvatskoj naziva Domovinski rat, a u Srbiji se praktički svodi na građanski rat u bivšoj Jugoslaviji.
Napomena:
Evo teksta kojim će osobito biti oduševljeni drugovi Jugoslaveni na ovom portalu. Oni koji imaju slabije srce preporučam da ga jednostavno preskoče.
Jedan od najvećih paradoksa hrvatske politike u ova dva desetljeća postojanja Republike Hrvatske leži u činjenici da je politička elita još uvijek opterećena recidivima prošlosti posebice prošlog stoljeća kad je hrvatski narod proživio sedamdesetak godina pod nedemokratskim režimima jugoslavenskog eksperimenta, prvo pod monarhističkom a potom komunističkom diktaturom. U oba ta režima hrvatski je narod bio podjarmljen u prvom slučaju žandarskoj velikosrpskoj politici, a u drugom slučaju pod parolom tzv. „bratstva i jedinstva“ prikrivenoj prevlasti većinskog naroda u komunističkoj Hrvatskoj.
Pišući svoje dnevnike http://pollitika.com/ivo-josipovic-politicar-ili-drzavnik i http://pollitika.com/linic-zna nisam ni sanjao koliko sam blizu istine o radu politički najjačeg dvojca u vlasti RH: prof.dr.sc. Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske i Slavka Linića, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske. Rukovodila me pri pisanju samo moja logika i pažljivo promatranje onog što taj dvojac zapravo radi. Tada je jedan oštro progovorio o lihvarskim kamatama a drugi o deložacijama silom ovrha.
Danas je očito da Slavko Linić niti bude niti će odustati od kroćenja lihvarskih bankara/banaka, nerazumno visokih kamata te uvođenja poreza na imovinu. I jedno i drugo je neminovno, ekonomski opravdano i potpuno logično.
Predsjednik Republike, prof.dr.sc. Ivo Josipović, ma koliko neki mislili o njemu loše ili dobro, očito ima i snage i utjecaja mijenjeti/promjeniti/obuzdati sve veći zamah učestalosti deložacija cijelih obitelji snagom Ovršnog zakona. Upitna je i sama ustavnost tog zakona na temelju kojeg možete, u konačnici, deložirati obitelj zbog početnog duga od par tisuća kuna ili čak i manje.
(Napisano 01. 03. 2013.)
Hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, znan i kao “ZAMPORION s Pantovčaka”, koji je tri četvtine svojeg mandata proćerdao na nečinjenje ili dodvoravanje “našem ponosu”, fašizmu i klerofašizmu, izjavio je na dodjeli priznanja HGK, “Zlatna kuna”, da “bijeda kuca na naša vrata”, ne primijećujući da je bijeda zakucala na naša vrata onog trena kad je “naš ponos” predvođen svojim guruom Franjom Tuđmanom krenuo u rušilački pohod i ratom nam “stvarati državu”, koju smo ionako već imali.
Da, to je bio početak kraja države blagostanja za sve, kakvu smo dotad bar pokušavali graditi.
I naš ZAMPORION, nakon svih godina Tuđmanove i isto takve post Tuđmanove nepodnošljive lakoće vladanja, obilježene nepotizmom, korupcijom, kriminalom i bujanjem fašizma, obilno potpomognute “pregalaštvom” “Svete matere Crkve”, odjednom osjeća potrebu za svenarodnim konsenzusom, koji bi, valjda pod njegovim vodstvom, uz svesrdni angažman Nikice Gabrića, trebao dovesti do svojevrsnog narodnog preporoda, i pokrenuti narod i promijeniti raspoloženje u njemu iz duboke letargije prema stvaralaštvu.
Cijela priča oko uvođenja ćirilice u Vukovaru nije nimalo bezazlena, jer je ona samo dio nove velikosrpske agresije n Hrvatsku koja je uobličena u Memorandumu2 Srpske akademija znanosti i umetnosti. O tom Memorandumu usvojenom u tajnosti prije godinu i po dana u Hrvatskoj uopće nije bilo riječi u strogo kontroliranim medijima koji zagovaraju jednaku krivnju za strahote koje su Hrvatska i hrvatski narod pretrpjeli u velikosrpskoj agresiji početkom 90- godina prošlog stoljeća. O tome nije bilo riječi ni na Hrvatskoj televiziji, na kojoj se pak pokušava, prije svega se to odnosi na Zorana Šprajca, ali i na Aleksandra Stankovića koji su obojica etnički Srbi, minimizirati nove prijetnje koje dolaze od istočnog susjeda.
Noćas, bolje rečeno, pred jutro, Kaptol je donio svoju konačnu odluku: Idemo do kraja!
Natjerani su na to, preskačući primitivne uvrede koje su primili, ovim neviđenim napadima upravo na ono što su dužni štiti do smrti: Dušu čovjeka i (vjerničku) obitelj. Za Crkvu je i jedno i drugo svetinja koju nikada neće zapostaviti niti će otrpjeti uništavanje tih svetinja. Ni po cijenu vlastitih života!
Poučak: Alojzije Stepinac!
Jovanović, natjeran da provede sotonsku ideju dolazećih vladara svijeta, čovjeka i njegove duše, svojom „ruski traktor“ uljuđenom „diplomacijom“ i prezentiranjem danog mu zadatka digao je na noge cijelu hrvatsku javnost baš kao i Miloševićev govor na Gazimestanu ili još prije toga u Kosovskoj Mitrovici.
Posljednji događaji oko Hrvatske televizije i u njoj samoj ukazuju da je na najvažnijem javnom mediju u državi prevladao boljševički mentalitet i totalitarna isključivost. To je posljedica nadzora mješavine neoboljševičke i neoliberalne politike koju provodi Kukuriku koalicija na čelu sa SDP-om još uvijek ideološkim zatočenikom svoje komunističke prošlosti. U doba stvaranja hrvatske države Hrvatska radiotelevizija bila je jedan od važnih stožera u borbi za slobodu, demokraciju i neovisnost hrvatskoga naroda. Tada je njezin prvi ravnatelj Tonći Vrdoljak možda pretenciozno lansirao krilaticu o HRT-u kao „katedrali hrvatskog duha“.
Kada sam prije nekoliko dana vidio najavu da će gost Nedjeljom u dva biti Nadan Vidošević (rođ. 1960.), predsjednik Hrvatske gospodarske komore, pomislio sam pisati Aci Stankoviću i protestirati zbog poziva ovom političaru i poduzetnika kojeg doživljavam kao jednog od najodgovornijih za stanje u gospodarstvu Hrvatske, ali i za dramatično socijalno stanje u kojem se Hrvatska danas nalazi. Doživljavam ga kao jednu vrstu simbola, kao prototip onih beskrupuloznih osoba koje su se vinule u visoko društvo, i koje čine ono što uporno ponavljam - hrvatsku pseudo odnosno kvazi, odnosno lažnu elitu.
Onda sam pomislio da bar pišem Stankoviću molbu da ga pritisne delikatnim, oštrim pitanjima što je Stanković i učinio. Razgovor bi trebalo pogledati još jednom i analizirati zapravo ključne stavove gospodina Nadana Vidoševića koji, ne zanemarimo, mogu u velikom dijelu gledališta pobrati i veliki pljesak.
U pradavna vremena su svi u SFRJ znali bolje sastaviti nogometnu reprezentaciju nego li selektor Miljan Miljanić. Danas opet svi bolje znaju sastaviti nogometnu reprezentaciju RH nego li izbornik Štimac. Čudan neki narod(i) – svi uvijek znaju bolje tuđi posao nego li svoj vlastiti. Zato smo valjda tako i prošli i zato nam valjda tako „dobro“ i ide.
Koliko puta ste čuli: „... da je meni pet minuta vlasti – sve bi ja to sredio...“ Znači, političara imamo koliko i stanovnika baš kao i izbornika (selektora) u nogometu. Svi sve znaju o politici a istovremeno nam je i država i politika u općem rasulu a ono o čemu politika neizravno odlučuje, a to je skoro pa sve, nam je iz gorega u gore. Političarima ne oskudijevamo, pa gdje je problem?
Za ustrojiti državu, još k tome demokratsku državu, uopće nisu ni važni ni presudni političari već trebamo državnika! I nema države na svijetu koju su ustrojili političari već su to činili državnici. Ja mislim da postoji baš takav upravo sada te pažljiv promatrač vidi jednog jedinog (jer više ih i nema) – prof.dr.sc. Ivu Josipovića.
