pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ivu Pukanića i mene, veže za novinare neobična situacija. Umjesto da smo mi oni koji izvještavaju, obojica smo postali hodajuće vijesti. Naravno, u mnogo čemu se razlikujemo, pa i u sitnici da se Puki šepiri u pratnji policijskog osiguranja, a ja se svaki put štrecnem kad osjetim murju u blizini.

Istina, prvi SDP-ovci na koje sam u subotu naletio bili su povezani s policijom, a susret s njima bio je ugodan. Najprije me srdačno pozdravio Ranko Ostojić, bivši ravnatelj policije, a potom za zdravlje pitao Šime Lučin, bivši policijski ministar. Dakako, nisam mogao mimoići ni Zinku Bardić, bivšu glasnogovornicu MUP-a koja me smjestila na novinarskom pultu uz samo oznaku imena i prezimena dok su drugi novinari sjedili na mjestima gdje su stajali natpisi njihovih redakcija.

Nakon 60-godišnjeg diktatorskog desničarenja u Paraguayu, negdašnji paraguayski katolički biskup Fernando Lugo , prebacio se u Socijalističku internacionalnu - i upravo postao novi ljevičarski predsjednik Paraguaya. Nama bliže, u Europi, sadašnji muenchenski biskup Reinhardt Marx piše novi „Kapital“, po uzoru na poznati Marxov ali s podnaslovom "Socijalno-etička rasprava“. Nama najbliže, u neviđenoj zbrci idejnog i pragmatičnog djelovanja na duhovnom planu hrvatski nadbiskup i rimski kardinal Josip Bozanić poziva državno tužilaštvo na progon „verbalnog delikta“. Stvari su samo naoko paradoksalne – jer iza svega postoji neko logično objašnjenje!

Dva mjeseca u godini, travanj i svibanj, predstavljaju tradicionalno neurotično hrvatsko razdoblje, u kojem iracionalno nadvisuje racionalno, irealno nadvladava realno, a odgovorni i autoritativni čimbenici javnog života se počnu intenzivno vraćati u povijest, u nastojanju kreiranja što bolje (osobne, obiteljske, grupne ili ideološke) prošlosti. Radi preciznijeg opisa fenomena nacionalna neurotike, sve započinje početkom travnja kad jedni komemoriraju nastanak NDH; krajem travnja se nastavlja s komemoriranjima Jasenovačkih žrtava; početkom svibnja se evociraju uspomene na pobjedu antifašizma nad fašizmom (9 svibnja), da bi stvari kulminirale obilježavanjem „rata poslije rata“ i Bleiburške tragedije (17 svibnja) . Na kraju se svi možemo vratiti u manje-više normalni život s 30-tim svibnja tj. spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990 tj. kada je nekima „mrski“ Stipe Mesića, evidentno zvijezda ovogodišnjeg hrvatskog PMS-a postao povijesni prvi premijer nove hrvatske države. No zbrka koja se svake godine proizvede unutar ta dva mjeseca je prevelika i svaki puta ostavlja duboke brazgotine.

U principu ne volim povijesne teme i prihvaćam onaj stari argument da nam takve rasprave danas ne trebaju niti su jako važne u današnje vrijeme. Ipak, moram napisat nešto o ponašanju predsjednika Mesića vezano uz te rasprave potaknute prijedlozima promjene trga kod HNK u Zagrebu i nekim istragama poslijeratnih zločina koje su krenule. Inače, predsjednik RH daje toliko materijala da moj opus vezan uz njegov opoziv već poprima obrise moguće knjige.

Prvo bih vas uputio na odličan tekst poznatog povjesničara Ive Banca u subotnjem Jutarnjem listu u kojem je predsjedniku Mesiću održao pravu lekciju o shvaćanju antifašizma i komunizma te zločina koji su činjeni pod tim okriljem. Ovdje pročitajte tekst: Ivo Banac u Jutarnjem

Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnog sna ustanovio je da se u svome krevetu pretvorio u golemog kukca. Franz Kafka: The_Metamorphosis

I. Sastanak kod Bage!

Prvu večer po izborima Bago je okupio u „Otvorenom“ (ovih dana centralnoj pozornici političkog teatra) nekoliko političkih „značajnika“, među kojima su najvažnije role igrali Gosp. Ivo Banac i gospođa Željka Antunović.

Naš virtualni prijatelj G-news je aktualni „irreality show“ u Hrvata usporedio s pomalo zaboravljenim Muppetima, gdje se lutke trude glumiti život, dok se par cinika ruga s balkona. Od svih tih Muppeta-Puppeta uvijek su mi najdraža bila ta dva stara mudraca– jer se s njihove pozicije najljepše vidi cijela glumačka družina, svi „glumatelji“, gledatelji ili redatelji u kafkijanskom "Puppet teatru". I čovjek tako može bezbrižno zavalliti u stolicu i uživati dok mu se brzinom Ivine rođendanske kamere pred očima readaju metamorfoze lutaka, lutkara i režisera.

Dakle, Zvone Radikalni je službeno proglašen „političkim analitičarem“ na blog.hr servisu :-))))). Doduše, prijelazak s Cool liste na listu blogova koji se bave Izborima 2007 će vjerojatno uzrokovati određeni pad posjećenosti :-(, ali ruku na srce sljedećih 30-ak dana će se ovdje tako i tako pričati (uglavnom) o politici (a tako je većinom bilo i prethodnih godinu i par mjeseci) pa je to u neku ruku i pošteno prema posjetiteljima blog.hr naslovnice.

A u ovom postu ću obraditi temu koja mi stoji na TODO listi već 15-ak dana. Naime, u komentarima na moj post „Napisao sam mail prof. Ivu Bancu“ kolega bloger tragicnamisao mi je postavio nekoliko pitanja koja svakako zaslužuju odgovor.

Pa idemo redom ...

1. Koji je to stav na TV-u zastupljen ako ne liberalni?

Prekjučer sam poslao mail prof. Ivu Bancu, potaknut njegovim gostovanjem kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2. A danas me (već !) iznenadio odgovor u kojem prof. Banac, odgovarajući na moja dva pitanja, kaže ovako:

Postovani profesore ...,

Velika Vam hvala na Vasem sadrzajnom pismu. Odgovorio bih Vam ovako:

(1) Po Tudjmanu se doista ne bi trebali nazivati javni prostori, ulice i trgovi. Zasto? Za razliku od Tita, cija vlast nikada nije prosla demokratsku provjeru, Tudjman je dva puta izabran za predsjednika RH na demokratskim izborima. Unatoc tomu, njegov ucinak na nerazvijenu hrvatsku demokraciju bio je izuzetno negativan (zagrebacka gradska kriza, totalitarna kontrola elektronicnih medija, poticanje etnicizma), a ucinci njegove politike prema BiH bili su razorni i zlocinacki. Stoga on ne moze biti uzor za nasljedovanje, jer bi to samo poticalo protudemokratske tendencije u hrvatskom drustvu. Drzim da ovdje ne smije biti nikakvih kompromisa unatoc poznate cinjenice da je Tudjman zasluzan za hrvatsku nezavisnost i drzavnost.

Poštovani prof. Banac

Kao prvo, moram reći da sam s velikim užitkom danas odgledao emisiju Nedjeljom u dva, u kojoj ste bili gost Aleksandra Stankovića. Liberalni pogled na svijet je danas (pre)rijetko zastupljen na hrvatskoj televiziji (Denis Kuljiš je po meni bio „u sridu“) i bio je pravi užitak slušati Vaša izlaganja i (kad je trebalo ;-) kontriranja voditelju Stankoviću.

Doduše, moram reći da ipak niste dostigli svoj prijašnji vrhunac, kad ste prije desetak godina tom istom voditelju na pitanje o tome da li je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, na kojem su tada lomili zube svi predstavnici oporbe vrteći se oko odgovora k'o mačak oko vruće kaše, mrtvi hladni odgovorili sa „Da“. Respekt koji sam tada stekao u pogledu Vašeg intelektualnog integriteta (izvrsnost je, vjerujem, neupitna !) se u meni očuvao do danas, što Vas je, zbrojeno s kompatibilnošću naših liberalnih pogleda na svijet učinilo, ako smijem tako kazati, mojim političkim idolom.
Činjenica da se u hrvatskoj „kaljuži“ niste snašli je definitivno samo učvrstila takav moj stav, koliko god žalio za propuštenim mogućnostima da se nešto više poduzme i napravi „in liberal cause“.