pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Kakvi novinarsko-politološki fakulteti, kakvo desetogodišnje uspinjanje po novinarskoj hijerarhijskoj ljestvici, kakvo nosanje kahve uredniku, kakvi bakrači ... ni štrc ni brc, nit' luk jeo nit' luk mirisao, već direkcijone u Narodni list, u rubriku „aktualno“.

Kažem vam ja, pravi MALAC KAPITALAC taj Zvone Radikalni :-).

Ako ne vjerujete, kliknite ovdje i uvjerite se svojim očima .

Iako, ahm, ahm, mene oko cijele te priče s objavljivanjem mog posta u Narodnom listu nitko ništa nije pitao, pa sam se osjetio ponukanim javiti se redakciji sljedećim mailom:

Već neko vrijeme ljudima oko sebe prodajem jednu priču, a sad sam je odlučio ponuditi i posjetiteljima pollitike. Naime, kod nas se često govori da su nam političari lažljivi, nemoralni, pokvareni, neodgovorni , sebični, a ja kažem da nije problem u tome, već je problem u tome što su naši političari najobičnije tupave, arogantne, umišljene, djetinjaste budaletine.Glupi su i ne znaju tko im glavu nosi.

Uzmimo za primjer Ivića Pašalića. Čovjek koji se u svojim političkim istupima oštro protivi rasprodaji Hrvatske strancima je digao kredit i odlučio u Istri graditi vile koje je namjenio za prodaju bogatim strancima.
I sad bi netko rekao da je on dvolični gad koji jedno priča a drugo radi, da je nedosljadan. U stvari on je jedan običan glupan. Jadni Pašalić je vidio da se mnogi uspješni ljudi bave biznisom pa je i on udlučio ući u biznis. Vidio je da je biznis s prodajom nekretnina strancima vrlo unosan pa se i on odlučio na to.
To što on prodaje nekretnine strancima, to ne znači da on voli prodavanje naše zemlje strancima, to jednostavno znači da je on toliko glup da ne zna drugi način na koji bi postao uspješan biznismen.

Znanstvenici tvrde da je za sve kriva seksualna frustracija. Dakle, to je razlog zašto se na svake izbore u Hrvatskoj jave tisuće kandidata, željnih slave / I na ovim izborima pojavile su se i manje ili više egzotične pojedinačne figure koje priželjkuju sjesti na taj mračni predmet želja, kako bismo mogli nazvati zastupnički stolac / Sudimo li prema rezultatima prošlih izbora, otpadničke liste nastale na frustraciji bivših članova velikih stranaka (poglavito HDZ-a) nisu uspjele ostvariti zamjetan uspjeh na izborima / Osim odbojnosti koju većina birača osjeća prema otpadnicima od stranaka, njihov je najveći problem rasipanje glasova među desecima sličnih i sitnih političkih grupacija / Činjenica je da i na kraju desnice i na kraju ljevice postoji određena količina biračkih glasova koja, najčešće zbog stranačke usitnjenosti, ostaje nezastupljena u Saboru.

Z1, 4. studeni 2007. U Noćnoj Mori gostovao je Ivić Pašalić. Emisija je započela na kontroverzan način - “zabranjenim” spotom Vatrogasaca o Euniji. Nakon toga - puno razgovora o prošlosti i (ne)potrebnim objašnjavanjima već viđenog.

Do prestavljanja programa i pogleda u budućnost trebalo je čekati. Te odlučih nazvati (skupo čekanje) a i drugi su gledatelji “navalili” sa pitanjima - koja su postajala sve zanimljivija.

Htio bih prokomentirati pitanja koje sam postavio Dr Pašaliću, a nisam siguran da li je u cijelosti išlo u eter.
Prvo pitanje (na koje nisam dobio odgovor) je pitanje da li Jedino Hrvatska prihvaća kao alternativu ulaska u EU ulazak u EEP (Europski Ekonomski Prostor).

Doša stric Mile na par tjedana iz Australije, i što će ti bit, namjerio on na kući koju je u Sukošanu započeo prije par godina dograditi praonicu rublja. Jerbo, u Australiji nije običaj imati mašinu za pranje rublja u kupaonici već postoji posebna prostorija za tu namjenu. Pa se tako uvatismo ćaća, stric Andrija i ja (a i stric Mile je, sa svojih skoro 70 godina, malo pomoga) lopate i zidarske žlice i krenusmo na posao. Posao nam je išao prilično dobro, ukoliko se uzme u obzir da su „majstori zidari“ (inače po profesiji obojica učitelji razredne nastave, ali sa sveukupno 4 (četiri !) od temelja izgrađene kuće u „paralelnoj zidarskoj karijeri“) obojica u kategoriji 65+ a da je manual na mješalici za beton bio doktor računarskih znanosti :-).

Kasno proljetne visoke temperature učinile su da se osjećamo umorno, smanjene koncentracije. Mislima smo sve češće na odmoru ili u planovima kako odmor ostvariti, od kuda za njega novac namaknuti. Nažalost, nismo svi Zagrebački holding pa da nedostatak novca na maknemo povećanjem cijena komunalija ili zabijanjem automata za naplatu parkiranja ispred kuće.

Zamoru pridonosi agresivnost političara inicirana jesenskim parlamentarnim izborima. Iz svih medija ispaljuju se parole, obećanja od političara koji su još jučer bili debeli i prepuni bora. Kao čudom kile su se istopile, bore izgubile. Netko ih je očito “nategnuo”. Sudeći prema onome što političari pričaju i oni bi birače, kao što je netko njihove bore. Ili ipak nisam u pravu, političari su to već napravili. Svoje su birače izigrali, prevarili, dozvolili su pljačku i bezakonje. Izbori su samo primirje u kojem misle izvršiti smjenu generala i pucaj dalje. Za ilustraciju evo nekoliko primjera od mnogih koji se nude.

Sanaderovu šutnju o naglom isplivavanju na površinu raznih ultradesničara koji kokodaču oko slučaja Glavaš i istovremeno nediplomatsko i drsko javno obraćanje veleposlaniku međunarodne integracije mnogi tumače kao Sanaderovo ulagivanje nacionalističkom krilu pred izbore. Dok s jedne strane ne komentira zloupotrebe Glavaševe sudbine u svrhu daljnjeg poticanja nacionalizma i okreće drugi obraz probuđenim pašalićevskim snagama, s druge strane bez ikakvog obraza poručuje Degertu da nauči Bečku konvenciju o diplomatskim i konzularnim odnosima (koju jedan diplomat vrlo vjerojatno zna daleko bolje od doktora pjesništva) kako bi se još jednom uspeo na pijedestal branitelja "nacionalnih interesa" i obranio nejako hrvatsko čedo od nasrtaja međunarodnih zvijeri.

Svugdje u svijetu, u najrazličitijim regijama i sustavima, ljudi se pozivaju na demokraciju zbog onoga što demokracija predstavlja na sam spomen te riječi stvarajući vanjske efekte kojima sebe javnosti pokušavaju prikazati bližima "vrhuncu" općeg razvoja društva svijesno zaobilazeći samu bit pojma demokracija i skrivajući svoju politiku iza imena demokracija.

Sve dok se ne ostvari šira ukupna promjena političke kulture i svijesti te postupna potpuna izgradnja ustanova demokratske vlasti, u zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, kao u Hrvatskoj, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz s diktature u demokraciju.

Cijelo desetljeće nakon masovnog okupljanja Zagrepčana na glavnom gradskom trgu i podrške slobodi medija, a 15 godina nakon rata - glavnog uništavača slobodnih medija - medijske slobode u Hrvatskoj slabo stoje: Reporteri bez granica smještaju hrvatski press freedom index na 53. mjesto uz bok Bocvani. No da je moglo biti i gore vidljivo je iz građanskog demonstrativnog masovnog okupljanja na glavnom zagrebačkom trgu 21. studenog 1996. na kojem se Zagrebu spontano "dogodila" javnost koja je nepokolebljivo stala iza svog mišljenja i ustala protiv ultradesničarskog tumačenja sintagme "sloboda medija" u poratnoj Hrvatskoj. Okupljanje građana na glavom zagrebačkom trgu je rijedak događaj u povijesti Hrvatske kakvih se u domaćoj historiografiji može pronaći tek par, ustvrdio je povjesničar Tvrtko Jakovina , a potvrdili današnji udžbenici povijesti koji taj događaj spominju prilikom obrađivanja suvremene povijesti u školama.

20. studenog 1996. Vijeće za telekomunikacije, čiji je član bio ultradesni Ivić Pašalić, tadašnji savjetnik Franje Tuđmana koji se u tom trenutku nalazio u SAD-u na liječenju od karcinoma, odbilo je prihvatiti kandidaturu Radija 101 za koncesiju na zagrebačkom području te istu odlučilo dodijeliti Radiju Globus 101 u vlasništvu vlastima lojalnog Ninoslava Pavića (EPH) . Jedinoj stanici koja se još u komunizmu uspjela izdvojiti iz sivila prosječnosti i podobnosti, što se reflektira u činjenici da je svoje prvo javno pojavljivanje u medijima 1989. Tuđman doživio upravo u studiju Stojedinice, politika je odlučila zanijekati pravo da slobodno informira svoje sugrađane u trenutku u kojem Zagreb nije imao ni gradonačelnika ni pravo nazvati svoj nogometni klub kako želi. Njegovanjem slobode riječi koja je Tuđmana i lansirala u eter, a koje se tih godina reflektiralo u puštanju nepoćudne Dinamove himne ako treba i svaki sat ili analitičkim emisijama koje su razotkrivale iskrivljenu viziju demokracije u tadašnjoj Hrvatskoj, Radio 101 se zamjerio Pašaliću kroz čiju je čvrstu ruku i još čvršći networking državom vladao Tuđman.

Da svaki teroristički čin zaslužuje osudu je neminovnost. Kada takav čin pretrpi politička ličnost, razumno i u duhu demokracije jest da takav čin osude i svi akteri političke scene, a poglavito oni koji mogu i moraju biti primjer onoga što i sami promiču i zagovaraju, to su u prvom redu državni dužnosnici, jer će se u suprotnom činiti licemjernima i nevjerodostojnima. Komentirati optužbe na svoj račun predsjednik je u prvi mah odbio, a potom je dao nesuvisli odgovor, da je riječ o terorističkom napadu na Predsjednika Hrvatskog bloka Ivića Pašalića svima je jasno.

Tak' smo nekak' arlaukali na frontu nakon popijenih preko nekoliko casica, flasica, gajbi ili demizona, sta god se naslo pri ruci. Nije bilo nekog dressing koda pa smo nosili svakojake modne dodatke uglavnom varijacije na temu slova U ili sahovnice. U trenutcima opustanja slusali smo "glumice" kako pjevaju obradu Lili Marlen.

A oni bi sad cenzurirali. Sad, kad su se nakrali i namirili sebe, svoju djecu i unuke i praunuke, sad ih je briga za mir i sklad, sad ih je pomalo strah za guze jer, zamislite uzasa da se neki branitelj u sred svojeg jada odluci baciti bombu i otjerati bandu. Uuups, gle, neko se vec sjetio.