Centar političkog eksponiranja svih važnijih političkih faca u Hrvata bio je zadnjih dana u Dubrovniku. U kulturnom pogledu Dubrovnik je najljepše lice Hrvatske okrenuto k svijetu, a skoro u potpunosti je djelo hrvatskih ruku. U državotvornom smislu, Dubrovnik je od raspada srednjevjekovne hrvatske države bio jedinim kontinuitetom hrvatske državotvorne misli. U civilizacijskom smislu Dubrovnik predstavlja kontinuitet kršćanstva kao hrvatskog svjetonazorskog opredjeljenja ka univerzalnosti - jer su dubrovačkim zaštitnikom prije više od tisuću godina odabrali armenskog biskupa iz Anadolije. Ova proslava možda jest religijska po ishodištu, ali u praksi je to ponajmanje. Jučer su ovdje formalno završene tradicionalne. tisuću i trideset osme svetkovine Svetog Vlaha (Saint Blasiusa ili svetog Blaža) koje predstavljaju premoštavanje vremenski, plemenskih i civilizacijskih razlika među ljudima.
Dr. Ivo Josipović tek će l8.veljače ove godine, po tradiciji, na Markovu trgu, biti ustoličen za trećeg predsjednika RH. Očekivao sam još neke analize poslije izborne pobjede (ne samo rasprave o izboru tjelohranitelja i savjetnika), pogotovo stoga što je počeo proces čerečenja dr. Josipovića u koji se uključilo ono što je desno (što je razumljivo), ali i ono što je blizu centra ili pak onoga što se zove «hrvatski intelektualci» ili pak borci za ljudska prava (što je manje razumljivo). I zaista mi nije namjera biti advocatus diaboli i popeti se i sebi i drugima na glavu, temom dr. Ivo Josipović, ali kako nema reagiranja, evo, i ovaj puta nekoliko napomena koje će, nadam se, izazvati konstruktivnu raspravu.
Na reagiranja me ponukao najnoviji broj «Hrvatskog lista» (4.2.20l0), TV razgovor Branimira Bilića s Ivanom Zvonimirom Čičkom i dr. Slavenom Leticom te analiza koju je Mladen Schwartz uputio na veći broj mail - adresa, tekst koji će vjerojatno biti objavljen u Glasniku Hrvatskog uljudbenog pokreta.
Što kažu Hrvatski list i dr. Lang?
Ono što posljednjih dana i tjedana zastrašuje i grozi jest činjenica da je cijela Hrvatska uvučena u „nekrofilske igre bez granica“, u čemu svjesno ili nesvjesno, učestvuju mnogi ljudi i institucije. Bilo bi pametno se priupitati koji i kakvi sve ciljevi i interesi stoje iza takvih nehumanih i neciviliziranih aktivnosti. I radi prevencije istražiti tu pojavu prije nego stvari izmaknu kontroli, a to bi se moglo dogoditi jer je gospodarska kriza već strahovito nagrizla društvenu strukturu i infrastrukturu, kvaliteta življenja se spustila ispod kritičnih razina, a ulazimo u završni dio izbornih aktivnosti (istina na lokalnim razinama) čiji bi se rezultati sigurno mogli reflektirati na nacionalnu razinu. Očito je da kod nekih ovakve perspektive šire neviđenu paniku, budući da ne prežu od nekrofilskih perverzija koje podižu na nacionalnu razinu. Erich Fromm je u svom poznatom djelu „Autoritet i porodica“ opisao pojavu nekrofilskog karaktera sljedećim riječima:)
Cijeli članak Čička je ovdje
a najvažniji dio prenosim:
Gledajući jučerašnje vijesto o konačnom oslobađanju kapetana Laptala prva misao koja mi 
je pala na pamet:"Koju li će paradigmu za svoje ničim izazvane javno izrečene/napisane prejudicirane optužbe kapetana Laptala sada izmisliti poznati hrvatski bard IZ Čičak?"
Dobih odgovor u današnjem izdanju Jutarnjeg lista, a koji je plemeniti Čičak sveo na :"Znam kako je biti u zatvoru kada nisi kriv!"
E, pa ljudi do kud seže licemjerje i amoralnost ovog lika!!! On je tipičan primjer kako se licemjerje pratvara iz sramotne karakteristike osobe u društveno prihvatljivu osobinu. Zar njegovo robijanje može biti opravdanje za sve lopovluke, pogodovanja, malverzacije i sl. koja je činio i čini i činiti će nadalje skupa sa Puhovskim i Bancem???!!!
Nagradno pitanje glasi:"Koja je profesija, zanimanje, zvanje IZČ?"
U zadnje vrijeme sam na Vi sa slobodnim vremenom pa se dugo nisam javljao. Nisam baš previše ni čitao što drugi pišu. Ali ovo što se sada događa sa javnim pozivom na linč Ive Banca jednostavno traži komentar.
Da vidimo što je čovjek učinio?
1. Kao samostalni saborski zastupnik imao je pravo na ured koji mu je i ponuđen u Saboru (n.b. ponuđeno mu je da dijeli ured sa drugim zastupnikom). Pošto nije bio zadovoljan ponuđenim iskoristio je pravo da si iznajmi ured van Sabora, te sam sebi iznajmio svoj privatni ured. To nije ništa drugo nego isto ono što čine i tisuće drugih (poduzetnika) u Hrvatskoj i u Europi. Samo što o tome u Europi novine ne pišu jer to nije ni vijest ni senzacija pa samim tim ni snajper za odstrijel političkog protivnika.
Ovdje se neću baviti krivnjom ili nevinošću kapetana Kriste Laptala. Pokušat ću objasniti kako je Jutarnji list u slučaju Laptalo uspio da "vuk bude sit, a koza cijela", odnosno kako se dogodilo da te novine ne demantiraju informaciju svog novinara Ivana Zvonimira Čička da su hrvatski političari imali informaciju da je Laptalo znao za drogu na svome brodu i da bi bio uhićen u Hrvatskoj da nije u Grčkoj, ali da objavom "isprike" u kojoj se žali što je Čičkov tekst "shvaćen kao sugeriranje Laptalove krivnje" dobiju od osuđenika interview.
Gledam malo emisiju "Drugi format" na HTV-u prije spavanja, a tema studentska pasivnost u društvenim i političkim zbivanjima, odnosno odsutnost bilo kakvih demonstracija i prosvjeda studenata, makar i zbog svojih partikularnih interesa, ako već ne zbog onih općih, društvenih, svjetskih i nacionalnih. Povod emisiji bila je 40. obljetnica raznolikih studentskih demonstracija 1968. u svijetu i tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Međutim, kako se zagrebački studenti u tim zbivanjima baš i nisu proslavili, jer su ih u tome vješto zaustavili komunisti na čelu s Markom Veselicom i Šimom Đodanom, za razliku od beogradskih koji su svoje demonstracije šaljivo na hrvatskom zvali "lipanjska gibanja", kao usporedba s današnjom jadnom studentskom neaktivnošću, ponovno je uzeto Hrvatsko proljeće 1971. i poznati studentski štrajk krajem te godine.
Ova nepotpuna fotoreportaža o Masovnom pokretu 1971.god. nastala je sasvim slučajno. Slike sam našao u mojoj pismohrani a poslao mi ih je, danas nažalost već pokojni, fotograf i snimatelj Ranko Karabelj. Još negdje 1988. dakle kao politički emigrant želio sam napisati knjižicu o Masovnom pokretu pa mi je Ranko poslao po književniku Dubravku Horvatiću ove slike.
Ranka Karabelja i mene život je nekoliko puta doveo zajedno. Prvo smo bili u istoj školi i istom godištu u Osmogodišnjoj školi u Krajiškoj ulici. ubrzo smo ustanovili da i stanujemo vrlo blizu jedan drugoga. Ponovo smo se našli u Hrvatskom tjedniku. On kao fotograf a ja kao novinar.
Po treći puta smo surađivali kad sam se vratio 1990.god. u Zagreb i radio u ZF a Ranko je bio tada snimatelj HTV-a. Bio je inače, duša od čovjeka. Ono što se kaže, dobar ko kruh.
„Prizemljeno sunce“ Ivana Kožarića prvotno je u doba Maspoka postavljeno pred zgradu HNK i Sveučilišta. Kao da je nagoviještalo promjene koje smo željeli i za koje smo se borili. Jer ako možemo prizemljiti sunce, onda možemo i sve drugo.
Neovisni, ali ne i neutralni