pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U zadnje vrijeme sam na Vi sa slobodnim vremenom pa se dugo nisam javljao. Nisam baš previše ni čitao što drugi pišu. Ali ovo što se sada događa sa javnim pozivom na linč Ive Banca jednostavno traži komentar.

Da vidimo što je čovjek učinio?

1. Kao samostalni saborski zastupnik imao je pravo na ured koji mu je i ponuđen u Saboru (n.b. ponuđeno mu je da dijeli ured sa drugim zastupnikom). Pošto nije bio zadovoljan ponuđenim iskoristio je pravo da si iznajmi ured van Sabora, te sam sebi iznajmio svoj privatni ured. To nije ništa drugo nego isto ono što čine i tisuće drugih (poduzetnika) u Hrvatskoj i u Europi. Samo što o tome u Europi novine ne pišu jer to nije ni vijest ni senzacija pa samim tim ni snajper za odstrijel političkog protivnika.

Ovdje se neću baviti krivnjom ili nevinošću kapetana Kriste Laptala. Pokušat ću objasniti kako je Jutarnji list u slučaju Laptalo uspio da "vuk bude sit, a koza cijela", odnosno kako se dogodilo da te novine ne demantiraju informaciju svog novinara Ivana Zvonimira Čička da su hrvatski političari imali informaciju da je Laptalo znao za drogu na svome brodu i da bi bio uhićen u Hrvatskoj da nije u Grčkoj, ali da objavom "isprike" u kojoj se žali što je Čičkov tekst "shvaćen kao sugeriranje Laptalove krivnje" dobiju od osuđenika interview.

Gledam malo emisiju "Drugi format" na HTV-u prije spavanja, a tema studentska pasivnost u društvenim i političkim zbivanjima, odnosno odsutnost bilo kakvih demonstracija i prosvjeda studenata, makar i zbog svojih partikularnih interesa, ako već ne zbog onih općih, društvenih, svjetskih i nacionalnih. Povod emisiji bila je 40. obljetnica raznolikih studentskih demonstracija 1968. u svijetu i tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Međutim, kako se zagrebački studenti u tim zbivanjima baš i nisu proslavili, jer su ih u tome vješto zaustavili komunisti na čelu s Markom Veselicom i Šimom Đodanom, za razliku od beogradskih koji su svoje demonstracije šaljivo na hrvatskom zvali "lipanjska gibanja", kao usporedba s današnjom jadnom studentskom neaktivnošću, ponovno je uzeto Hrvatsko proljeće 1971. i poznati studentski štrajk krajem te godine.

Ova nepotpuna fotoreportaža o Masovnom pokretu 1971.god. nastala je sasvim slučajno. Slike sam našao u mojoj pismohrani a poslao mi ih je, danas nažalost već pokojni, fotograf i snimatelj Ranko Karabelj. Još negdje 1988. dakle kao politički emigrant želio sam napisati knjižicu o Masovnom pokretu pa mi je Ranko poslao po književniku Dubravku Horvatiću ove slike.

Ranka Karabelja i mene život je nekoliko puta doveo zajedno. Prvo smo bili u istoj školi i istom godištu u Osmogodišnjoj školi u Krajiškoj ulici. ubrzo smo ustanovili da i stanujemo vrlo blizu jedan drugoga. Ponovo smo se našli u Hrvatskom tjedniku. On kao fotograf a ja kao novinar.

Po treći puta smo surađivali kad sam se vratio 1990.god. u Zagreb i radio u ZF a Ranko je bio tada snimatelj HTV-a. Bio je inače, duša od čovjeka. Ono što se kaže, dobar ko kruh.

„Prizemljeno sunce“ Ivana Kožarića prvotno je u doba Maspoka postavljeno pred zgradu HNK i Sveučilišta. Kao da je nagoviještalo promjene koje smo željeli i za koje smo se borili. Jer ako možemo prizemljiti sunce, onda možemo i sve drugo.