pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Makar potpora javnosti Gotovini ne posustaje, a mnogi građani nastavljaju negirati da je hrvatski narod u ratu bio išta osim žrtve, najveće i najočekivanije suđenje vjerojatno će pomoći zemlji da se suoči sa svojom ulogom u ratu i prihvati sliku rata u boji umjesto crno-bijele simplificirane perspektive te shvati da su zločinci postojali na svim stranama. HTV je najavio javno prenošenje rasprava, što je kopernikanski obrat u odnosu na pažnju koja je posvećivana drugim postupcima (uz iznimku onog Miloševiću) koji bi jedva zaslužili koji izvještaj, čak i kad se sudilo radi zločina nad Hrvatima (npr. Tužitelj protiv Milana Martića, Tužitelj protiv Milana Babića, Tužitelj protiv Rasima Delića, itd). Javni prijenosi pomoći će u suočavanju s prošlošću ali i prvi puta pružiti pravu priliku javnosti da vidi kako uopće izgleda postupak pred međunarodnim sudom. Opterećen pravilima, složenošću materije i obujmom, pravni postupak pred UN-ovim tribunalom nije predstava za javnost u kojoj zamaskirani protagonisti plešu ples prema očekivanjima javnosti nego pravni postupak u kojem je potrebno dokazati svaki navod optužnice van razumne sumnje rigorozno slijedeći detaljna pravila.

Predmet Gotovina i drugi najveći je i jedini predmet za zločine koje su počinili etnički Hrvati u Hrvatskoj koji će provesti Haški tribunal. Dok su zločini srpskih optuženika nad Hrvatima u Hrvatskoj procesuirani u nekoliko postupaka (Martić, Babić, Milošević, Mrkšić i drugi), a u nekima će tek biti (Šešelj, Simatović), jedini drugi postupak protiv etničkih Hrvata prepušten je hrvatskom pravosuđu i odvija se na Županijskom sudu u Zagrebu. Kritike na rad suda koje se temelje na navodnoj disproporcionalnosti etničkog optuživanja i "izjednačavanju krivnje" bivaju nemilosrdno poražene u sukobu sa statistikom i zdravim razumom jer etničkim sastavom optuženika dominiraju osobe srpske nacionalnosti, što i odgovara povijesnoj istini o etničkoj atribuciji ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Makar Srbija još nije dožvjela dostatnu razinu otriježnjenja glede njene uloge u ratovima i stradanjima, Hrvatska se nalazi na sličnom putu katarze koji je počeo postupkom tzv. Gospićkoj skupini (Norac i drugi), nastavio se postupkom protiv Branimira Glavaša i kulminirao onim protiv Ademija i Norca.

Je li javnost spremna za novi val triježnjenja od ratne propagande 90-tih postupkom Gotovina i drugi?

Možda će neki ovu temu smatrati potrošenom, no ja sam drugačijeg uvjerenja. Stvar je jednostavno preozbiljna da bi završila na jednom malom tekstiću u Jutarnjem listu i još jednom takvom tekstiću u Slobodnoj Dalmaciji. Doduše, tu su i blogovi, u jednom se oglasio SDPov zastupnik Nenad Stazić, a u drugom Davorko Vidović, iliti po "naški" David. Koliko su se tom temom bavili «mainstream» mediji dovoljno govori činjenica da o Sinju i Jarnjakovoj "nemoralnoj ponudi" na televiziji nisam čuo ništa (no doduše, možda mi je nešto i promalko – ipak ne sjedim 24 sata ispred TV-a, pa ukoliko je tome tako, molio bih da me ispravite), ili da je kao glavnu političku temu prošloga tjedna urednik izdanja javnog sektora EPH, Davor Butković, izdvojio "manjkavu komunikacijsku strategiju nove vlade", defacto žaleći za Ratkom Mačekom. It takes one to know one, I guess... Svemu tome sada dodajem i svoj doprinos, u kojem sam naumio ući u tematiku malo detaljnije. Zašto? Zato jer čitava akcija glavnoga tajnika HDZa, Ivana Jarnjaka u potpunosti otkriva i demistificira razinu koruptivne politike vladajuće stranke.

Ivo Sanader ponovno je upao u kontradikciju između riječi i djela. Dok je u Virovitici poručio da desnici omiljeno (ali nikad definirano) "zlo" leži na strani onih koji bi dekriminalizirali lake droge, istovremeno je postavio Ivana Jarnjaka, od strane međunarodne institucije označenog člana zajedničkog plana protjerivanja Srba iz Hrvatske, kao nositelja treće izborne jedinice HDZ-a. S jedne strane dakle, joint je toliko zlo da one koji njegovu dekriminalizaciju (a ne legalizaciju!) traže treba na izborima ignorirati. Umjesto njih, s druge strane, treba zaokružiti broj pored imena osobe koja je pod indiciranom sumnjom za doprinos najtežim zločinima protiv čovječnosti koji zgražavaju međunarodnu zajednicu. Bravo!

Koji su ? Di su ? Zašto su ?

Koji su – Jarnjak, Markač, Norac, Laušić, ...

Di su – U Hrvatskoj (uz izuzetak jednog koji je u Haagu, i u kontekstu najnovijeg razvoja situacije, nadam se da će tamo duuuuuugo ostati)

Zašto su – Zato jer su govna koja spašavaju svoju guzicu lažima (ili, u najboljem slučaju licemjernim „Ne sjećam se“), uvaljujući Rahimu Ademiju odgovornost za zločine u Medačkom džepu.

GADOVI, GADOVI, GADOVI.

Već desetak dana sam planirao pisati o ovome, ali konačni trigger je bila kolumna Denisa Kuljiša u novom Globusu, u kojem piše:

Suđenje Rahimu Ademiju je počelo, i kako stvari stoje, negdje u političkom vrhu ove naše države odluka je pala. Odlučeno je da krivac za Medački džep bude general Rahim Ademi. Ne bih želio pomisliti kako je razlog tome šta Ademi nije Hrvat, ali sve miriše na to. Norca nitko ni ne spominje. Valjda je vladajuća politička krema odučila kako je Norac svoje već platio, a Ademi nije ništa, pa ajmo malo i njega cijepiti.
Ovom mom stavu u prilog idu svjedočenja od koji je izgleda samo Sačić rekao pravu istinu. Nasuprot njemu Jarnjak je patio od totalne amnezije. Markač je u svakoj svojoj rečenici spomenuo nadležnost i odgovornost generala Ademija, dok je Norca spomenuo u kontekstu posjećivanja i prijateljstva. Sve to poprilično ima neopisiv smrad. Smrad političke namještaljke kojom se pokušava svaliti odgovornost samo na jednu osobu. U ovom slučaju to je general Ademi.

Čermak, Jarnjak i Markač, Photo by Jutarnji list

HDZ-ova ofenziva neznanja nastavlja se i dalje. Ovog puta glavni akter je nekadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak u ulozi svjedoka na suđenju Ademiju, Markaču i Norcu za zločine počinjene u akciji „Medački džep“. U svojem svjedočenju Jarnjak je tvrdo branio svoj stav da nema pojma o ničemu i da se ne sjeća skoro pa ničega. Čitajući članak iz Jutarnjeg lista ispada da se Jarnjak ne sjeća puno toga te da je u to doba informiranija bila čak i tajnica, a o novinarima da i ne govorimo.

Zahvaljujući pokojnom Milanu Levaru, u posjedu sam snimke emisije pobunjeničkog Radija Korenice iz 1994. sa svjedočantstvom zarobljenog poručnika HV-a Johana Tildera o ratnim zločinima u Medačkom džepu.

Namučio sam se skidajući buku Adobe Auditionom 2.0. Jedan dio te izjave spojio sam sa amaterskim video uratcima Tilderovog ratnog druga Raymonda Van Der Lindena. Snimke Prve nizozemske dragovoljačke bojne nisu načinjene u Medačkom džepu već u Čanku. Tko slabije čuje, ili ne može razumjeti Tilderov hrvatski neka pogleda kako je Nacional prepričao dio svjedočenja iz 45 lines video mixa:

Kolega bloger Nenad Stazić, odjeven u JuBiTu majicu priskrbio nam je danas u Saboru, zasigurno, još jedan video uradak s ministrom policije Ivicom Kirinom u glavnoj ulozi. Pitao ga je kad će podnijeti ostavku zbog nezakonita nadzora interneta. Kirio se ovaj put nije istaknuo u mentalnoj akrobaciji, verbalno začudno smiješnom, nego je nastupio kao da iz njega govori zagorski mudrijaš Ivan Jarnjak.

- U zakonu jasno piše da ministar nije ovlašten izdavati naloge za nadzor interneta već da to rade nadležni policijski odjeli na nalog suda, rekao je otprilike Kirin Staziću.

- Pa problem i je u tome što ste vi izjavili da ste to radili, neovlašteno, poantirao je Stazić.

Kirinov uzor Ivan Jarnjak stručnjak je za HDZ-ovu demagogiju. On je kreator pitijskih odgovora koje Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost daje podnosiocima predstavki protiv maltretiranja tajnih službi:

- Prekršena su vam ljudska prava, ali SOA (POA) nije prekršila zakon.

Jarnjak je, i po mišljenju raznih poznavatelja stanja u policiji i tajnim službama, i dalje jedan od glavnih kreatora kadrovskih rješenja i strateških planova u tom sustavu. Nakon analiza javno dostupnih informacija i mišljenja nekako mi se trenutno nameće zaključak da su u HDZ-u, bez obzira na trenutno odbijanje da žrtvuju Kirina, spremni na taj korak, e kako bi jednim udarcem ubili tri muhe: prividno popustili SDP-u, na čelo policije postavili Jarnjakovog odanog sposobnog policajca Marijana Benka, koji bi se potom izletio u javnost s informacijom da je MUP pri kraju obrada vezanih uz ratni zločin partizana na Kočevskom rogu. Time bi se zatvorio proces pripremnih lustracijskih radnji koje je Sanader navodno dogovorio s Katoličkom Crkvom (što je najavio i kardinal Bozanić na Bleiburgu).

Na simboličkoj razini to bi bila tema preko koje bi se upućivale žaoke SDP-u i HNS-u. Predsjednika SDP-a već su preko JuBiTua-a označili kao titoistu, dakle podržavatelja partizanskih zločina, bez obzira što je Milanković izrijekom osudio te zločine, odnosno zbog njih nema lijepo mišljenje o Titu. Svejedno. HDZ računa da je za nametnuti mišljenje biračima važno samo o nekome ili nečemu stvoriti predodžbu.

U sklopu istrage o zločinima na Kočevskom rogu ići će se posredno na predsjednicu HNS-a Vesnu Pusić temeljem njenih izjava u kojima nije baš izričito osudila zločin i podatkom da joj je jedan predak bio pripadnik specijalnog odreda 11. dalmatinske brigade na Kočevskom rogu. Preko takvih napada na SDP i HNS, HDZ će prije svega jačati svoju uzdrmanu poziciju na desnom centru. Optužnica protiv Sime Dubajića, koji je u Beogradu, ali i protiv nekih partizana koji žive u Splitu i Zagrebu, bila bi nekovrsna kompenzacija za nagomilane frustracije kod "desnog biračkog tijela" jer nitko do sada nije odgovarao za partizanske i zločine UDBA-e, te zbog činjenica da je u Sanaderovom mandatu Ante Gotovina isporučen Haagu, započela suđenja Branimiru Glavašu, Ademiju i Norcu...

Najveću opasnost takvom HDZ-ovu planu kojim se želi pridobiti desne birače, predstavljaju one skupine koje nemaju ništa protiv lustracije partizanskih zločina, ali smatraju da su oni udbaški, obzirom na još aktivnu ulogu udbaša u političkom životu zemlje, ovoga trenutka, prioritet.

Takvim skupinama pripadaju i blogeri s hobotnice koju često u zadnje vrijeme citiram. Oni naime smatraju da je Ivan Jarnjak jedan od važnih unutarnjih organa udbaške hobotnice koja je imala udjela u zločinima za domoviskog rata. Tamo se naime propituju predratni odnosi Ivana Jarnjaka s udbašem Mišom Deverićem, rasvjetljava se Jarnjakova uloga u potezima vlasti spram obrana Gotovine, Markača i Čermaka, raspravlja se o Jarnjakovim vezama s Josipom Perkovićem, piše se o Perkovićevim vezama s osobama koje su činile ratne zločine u Domovinskom ratu, aktualnoj ulozi Jarnjaka i Perkovića u kadrovskoj špijunsko-policijskoh shemi u RH i BiH... Ta ekipa ne želi HDZ opet na vlasti i nije spremna podržati ga protiv SDP-a. Najavljuju i podatke o HDZ-ovim "crnim" predizbornim fondovima. Dakle, Kiro neće odletjeti zbog pritiska SDP-a već da bi se efikasnije ušutkali "mangupi s desnice" koji traže lustraciju HDZ-a.

Ivo Sanader poruči iz Strasbourga: Mi se nismo željeli niti ćemo se miješati u unutarnje stvari BiH. Uvijek sam zagovarao i dalje ću zagovarati to da se Hrvati ujedine oko interesa kako bi osigurali status ravnopravna naroda u BiH.

Stvari međutim stoje posve drukčije.

Da podsjetimo: Sanader je proljetos htio zamijeniti neposlušnog predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića poslušnim Božom Ljubićem i reformirati tu stranku po uzoru na hrvatski HDZ. Kada mu to, ni uz angažman Europske pučke stranke, nije pošlo za rukom, Sanader nije bacio koplje u trnje. Osnovao je svomu miljeniku novi - HDZ 1990. I pružio mu vrlo izdašnu potporu. Ta se potpora, osim u novcu, očitovala u predizbornoj agitaciji članova najužeg vodstva hrvatskoga HDZ-a - Ivana Jarnjaka, Luke Bebića i Andrije Hebranga – u Ljubićevu korist.