pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Neke tipicne fraze, neke tipicne predrasude i neka tipicna vjerovanja isticu se u Zvininom razmisljanju u kojem reagira na kriticki post o u povodu Bushova dolaska u Zagreb. Reagiram iskljucivo na njih, na tu neupitnu tipicnost, koja je inace dosta rasirena, i kod Zvone je izgleda izraz opceg prosjecnog razmisljanja.

Evo ga ... samo što nije ... brojimo sitno ... a dok završim i objavim post, već će biti tu - stiže nam „svjetski neprijatelj broj 1“ i kolega bloger bet mu je odlučio prirediti „srdačnu dobrodošlicu“ :-) prebrojavši mu (skoro) sve grijehe. Ili preciznije rečeno, prenijevši „grijehe“ koje je identificirao jedan (od strane beta neidentificirani) „eminentni evropski socijaldemokrat“. I to njih ravno DESET !!!

„Samo deset ? Pih, toliko ih ja šiknem iz šuba, bez razmišljanja“ – reći će prosječni hrvatski internaut !

Alas, malac (kojeg ćemo nadalje adresirati kao Esdo – guess why ;-) tih deset baš i nije pogodio ! Stoga slijedi revizija Zvone Radikalnog a biti ću i toliko slobodan da uz svaki „grijeh“ dodam i svoj „koeficijent“ (0.0 – skroz promašeno, 1.0 – riječ da bih rekao/dodao). Pa ajmo redom:

Predsjednik USA George W. Bush dolazi u posjet Hrvatskoj sutra, 4. travnja 2008. Izuzimajući kratki boravak prethodnog američkog predsjednika Billa Clintona u zračnoj luci Pleso na proputovanju iz Bosne 1996. godine, ovo će biti prvi puta da samostalna Hrvatska ugošćuje tako visokog gosta iz Amerike.

Službena Hrvatska čini sve da dočeka Busha na što dostojniji način i da prikaže Hrvatsku u što boljem svijetlu – uz pompu, ceremonije i luksuz, ne osvrćući se nimalo na prilično dubiozan politički profil najmoćnijeg čovjeka na Svijetu. To je i logično, jer je u interesu Hrvatske, kao i bilo koje zemlje slične težine, biti u dobrim odnosima sa USA, bez obzira tko trenutno stoji na čelu te velike zemlje. Osim toga, Bush se je osobno založio za ubrzano približavanje Hrvatske NATO savezu i to mu ovdje u Hrvatskoj neće biti zaboravljeno.

Gotovo, riješeno, problem solved, comedia e finita, ... kako god hoćete, ali tinta koja se prolijeva na priču o hrvatskom ulasku u NATO je uzalud prolivena. Barem u onom dijelu u kojem se lamentira/priželjkuje/zahtijeva održavanje referenduma o ulasku u NATO.

It ain't gonna happen, jer narod se, po običaju, ništa neće pitati :-).

Što je u biti žalosno/jadno/neodgovorno i razlog za prosipanje mnogo žuči po svim hrvatskim portalima i forumima. Ali, koliko god razno razne inicijative (BORNA) pokušavale stvar svesti na „pravo na održavanje referenduma“ i želju za „pravom/točnom informacijom o troškovima/benefitima“, činjenica jest da sve takve inicijative idu na anti-NATO gorivo :-).

Ameri su napali Irak da bi na vrijeme zauzeli izvorišta nafte (čije rezerve nisu neograničene), a ne da bi makli Sadama (to i jesu uradili, jer kad im se netko ne sviđa (smeta im) oni naprave državni udar i ubiju koga zamisle, makar to bio i predsjednik - sjetimo se čileanskog predsjednika Alijendea).

Kao najomraženija sila na svijetu, u svaku zemlju gdje uđu ostaju za stalno i uzrokuju lošije stanje nego kad ih nije bilo. Ne donose boljitak ni blagostanje za one zbog kojih su došli, jer brane svoje (a ne tuđe) „nacionalne interese“, a uz pomoć medija žele se prikazati spasiteljima i humanitarcima (razruše zemlju, a onda daju "pomoć").

Koliko god rat koštao, jer tako funkcionira kapitalistička ekonomija, oni će iz Iraka izvući više nego što su uložili. Ako sada izgleda da je uloženo više novaca nego što su vratili, to samo znači da će širiti svoje napade na okolne države, jer, kakve li slučajnosti i Sirija i Iran također su bogate naftom. Kad budu iz Iraka "povlačili" trupe u nova osvajanja, primit će još par država u Nato, pa će in zamijeniti nove svježe vojne snage željne ubijanja.

Danas, 20 ožujka, točno je 5 godina od početka invazije koalicijskih snaga pod vodstvom USA na Irak. Sada je pravo vrijeme da se napravi ozbiljna analiza tog rata za kojega bi svi radije da nikad nije ni počeo.

Poznati profesor ekonomije, nobelovac Joseph Stiglitz i Linda Bilmes sa Harvarda nedavno su objavili knjigu The Three Trillion Dollar War (Rat za tri trilijuna dolara). U jednom novinskom komentaru, Stiglitz iznosi najvažnije činjenice i zaključke iz te knjige. Evo prijevoda.

Prema opreznoj procjeni, ukupni ekonomski troškovi dosadašnjeg rata koštati će USA 3000 mlrd. dolara, a isto toliko i ostatak Svijeta. To je daleko više od procjene koju je dala Bushova administracije prije rata. Proteklih godina oni su ne samo krivo informirali Svijet o tim troškovima nego su i svjesno pokušavali sakriti pravu istinu.

To i nije iznenadjujuće, budući da se zna da su Bush i njegova ekipa lagali o svemu: o Saddamovom oružju za masovno uništenje i o vezi s terorističkom mrežom Al Qaeda. Oružja nije bilo, a teroristi su došli u Irak tek nakon invazije.

U svom članku "Anti-NATO TRKELJARIJE – ima li im kraja ???" (http://pollitika.com/anti-nato-trkeljarije-ima-li-im-kraja), član se pollitike.com Z. R. osvrće na moj članak "Zablude o zabludama o NATOu" (http://pollitika.com/zablude-o-zabludama-o-nato-u). Red je stoga da na njegove primjedbe i odgovorim.

Prvo o troškovima. Ja sam iznio činjenice da će se naši troškovi kada uđemo u NATO bitno povećati i da nečlanice NATO-a u pravilu izdvajaju manje novaca iz proračuna za vojsku. Zvone na to odgovara da mi ionako već imamo izdvajanja od 1,9% BDP-a za obranu tj. da smo već dostigli NATO-ove standarde što se toga tiče. To nije nikakav argument, osim što nam govori da već sad trošimo previše na vojsku i da se to treba smanjiti (bar kao dugoročni cilj).

Kada je Peter Galbraith ( kao gost kod Stankovića u „Nedjeljom u dva“ povodom izlaska njegove knjige „Kraj Iraka!“ ) pričao o stanju u Iraku iznenadila me spoznaja da je formiranje Kurdske države na sjeveru Iraka već gotova činjenica, što predstavlja kraj Iraka kakvog smo donedavno poznavali. Činjenica da Amerikanci (barem oni koji su organizirali svrgavanje Sadama) nisu poznavali temelje na kojima je povijesno bila zasnovana i realno se održavala ta država, nije neki bitan podatak. Uostalom, pitanje je, da li je američko neznanje doista presuđivalo u slijedu događaja, ili jednostavno američki politički pragmatizam (poslije kolapsa Sadamove vlasti, Amerika tj. Busha juniora i saveznike je interesirala samo naftu, koju su jedinu stavili pod kontrolu, dok su sve drugo prepustili stihiji, u kojoj je definitivno izgorio nama poznati Irak).

Ima dva-tri dana otkako sam se vratio s puta i kad god ne radim ništa važnije razmišljam o čemu ću prvo pisati. Tema imam da ne znam kud ću s njima. Bio sam na putu, nosio sam kameru, pa imam i slikica koje bih vam mogao pokazati (uz sve one koje obecavam od lani).

A onda upalim TV dok čekam da se kompjuter rasani i poveže me s ostatkom svijeta.

I, tema se sama nametne.

Sastala se "osovina zla".

Neki bi rekli da su se Ameri sastali sa "osovinom zla", neki bi rekli da se svjetsko zlo sastalo sa Iranom i Sirijom . Mene u svemu zanima samo što će se iz toga izroditi, a nadam se da će to biti nešto dobro...

Čita Zvone Radikalni neki dan blog (toplo preporučam) i naleti na post My Black Mark on Irak (a svakako pročitajte i komentare). Pravda se tamo čovjek koji je prije nekoliko godina bio među onima koji su podržavali napad na Irak. A to je zanimljivo štivo, jer je i Zvone Radikalni pripadao među takve.
U to vrijeme nisam pisao blog, pa nema „pisanih“ tragova, ali neću kriti da sam tada vehementno podržavao uklanjanje Saddama Husseina s vlasti. I bio sam prilično uvjerljiv i s dobrim argumentim (o tome ćemo još kasnije :-) tako da sam i neke prijatelje uvjerio u ispravnost američke akcije. A nedavno mi reče jedan od njih da je predložio Matiji Babiću (kojeg je poznavao po nekoj liniji) da mi dadne da pišem za index.hr - sa svoje točke gledišta. A što bi tu bilo rusvaja i komentara. Elem, od toga nije ništa bilo (srećom :-), ali tako su stvari stajale tada.

Procjene da će Sadam biti mrtav do Božića u članku "Vješanje umjesto koktela s Bin-Ladenom na tajnom CIA otočiću" iz studenog bile su pogrešne! To će desiti prije Nove godine, točnije prije muslimanskog praznika Eid ul-Adha koji pada na ovu nedjelju, javlja EarthTimes.org. Sadam će biti usmrćen vješanjem, makar je sam izrazio želju da bude strijeljan (BBC). Odluka iračkih vlasti o vješanju neodoljivo ponovno podsjeća na Nurenberški proces u kojem je tribunal namjerno uskratio egzekuciju strijeljanjem, što je preferirana metoda za egzekuciju vojnika, na koju je pristao i Goering u svom pismu.

Bez brige, ne radi se o još jednoj epskoj pjesmi o Andriji Hebrangu koja licitira s postocima dopuštenog laganja. Ovog puta radi se o političaru koji je za razliku od Hebranga shvatio da su brkovi kao dio javnog image-a teška prošlost.

List Independent nositelj je afere oko diplomatske dokumentacije koja je skrivana kako bi se sakrile laži o Iraku. Dok Hrvatska diplomacija skriva informacije o istrazi o drogama, u UK je objavljeno svjedočenje Carne Rossa, britanskog ključnog pregovarača u UN-u, koji je otkrio kako je Tony Blair znao da Sadam nema oružje za masovno uništenje, što je naveo kao razlog za invaziju.

Pišem svoj blog već neko vrijeme i već sam se počeo zabrinjavati zašto nema više negativnih komentara, kad odjednom iz vedra neba, ne samo komentar nego sam jednog blogera uspio toliko iživcirati da mi je posvetio čak cijeli članak te ga ni manje ni više objavio na svom blogu, xportalu i Pollitici.

Istina očekivao sam da će ljudi reagirati kada sam napadao HDZ, SDP a ponajviše sam očekivao reakcije Istrana kada sam napadao Kajina i IDS, ali prvi žešći komentar je došao kada sam napao George W. Busha i SAD. Za mene pomalo iznenađujuće.

U Hrvatskoj, na inicijativu muftije Šefka Omerbašića, zagrebačka medresa šalje svoje učenike na misna slavlja u katoličkoj i kako bi učili o vjerskoj toleranciji, dok u BiH ekstremna tumačenja Islama konačno doživljavaju osudu od strane Rijaseta Islamske zajednice, dok u Iraku zbog ekstremnih tumačenja čak i prodavanje leda može biti opasno po život.

Za početak krenimo od Hrvatske kojoj je ovo rijetka prilika da se prikaže u dobrom svijetlu i to ne zahvaljujući institucijama ili vladajućim organima nego inicijativi jedne religijske institucije. Zagrebačka medresa, odnosno islamska srednja škola u Zagrebu, naime, u sklopu predmeta "Islamsko misionarstvo" šalje svoje učenike na katoličku i pravoslavnu misu. Cilj ovakve prakse, koju je uveo muftija Šefko Omerbašić, jest upoznavanje mladih muslimana s običajima drugih vjera te razvijanje međureligijskog dijaloga tim više što se Islam kao vjera našao u popriličnoj mat poziciji u javnosti zbog vjerskog nerazumijevanja i netolerancije proizašle iz različitosti tumačenja Kurana. Prvo prisustvovanje misi predstavlja manji kulturni šok djeci koja se u višim razredima medrese susreću sa raziličitom religijskom praksom, no konačni komentari u obaveznim izvještajima i dojmovima djece islamske vjeroispovjesti koja su prisustvovala katoličkoj misi odražavaju ovakvu praksu kao vrlo pozitivno iskustvo i dokazuju kako percepcija Islama u javnosti ovisi jedino o ljudima koji tu vjeru tumače i kako je tumače, kako svojim sljedbenicima tako i javnosti koja može, ali i ne mora imati vjerskih osjećaja.

Irački Visoki Tribunal (IHT) je donio svoju prvu dugo očekivanu presudu u tzv. slučaju Dujail u kojem je Sadama Huseina i njegovog polubrata te suca Revolucionarnog suda osudio na smrt vješanjem zbog zločina protiv čovječnosti koji su uključivali granatiranje šijitskog grada Dujaila u sjevernom Iraku, uništavanje kuća i zaliha vode, mučenje i smrt 50 ljudi za vrijeme ispitivanja te sumarno grupno suđenje 148 ljudi na Sudu revolucije i njihovu egzekuciju. Istovremeno, u okviru posljednje savezničke invazije u Iraku u kojoj glavnu riječ ima svjetska velesila čija se administracija protivi sudjelovanju u Stalnom međunarodnom kaznenom sudu - Busheve Sjedinjene Američke Države - poginulo je daleko više civila nego za Sadamovog režima. Dok jedni prekršitelji za svoje ratne zločine odgovaraju, postoji opravdana sumnja da drugi uživaju nekažnjivost.

Kada se pojavio u sudnici na izricanju presude Sadam je bio obučen u svoje uobičajeno tamno odijelo i bijelu košulju, noseći Kuran u ruci. Kako je sudac pročitao izricanje smrtne kazne, Sadam je uzviknuo "Allahu Akbar!" (Bog je najveći). Poglavnik Iraka koji je prije njegovog režima bio sekularna država se očito pronašao u religiji iza rešetaka. U tome mu doduše društvo čini velik broj optuženika za slična djela diljem svijeta i još veći onih koji kažnjivost za zločine za sada uspješno izbjegavaju, makar se zapravo radi o eklatantnim ateistima koji religiju zloupotrebljavaju kao simbol navodne pravednosti u ratu po načelu "u jednoj ruci sveta knjiga/drugi simbol, u drugoj mitraljez".