Sjećate se Matije Gupca? A kad je Zvone Boban usred utakmice navalio na milicajca zato jer je za sve bio kriv Beograd? Danas je krivica na Zagrebu - poziv na pobunu je dospio do mnogih ljudi:
"U subotu 26 veljače 2011 novi prosvjedi! Ljudi sutra je novi prosvjed protiv ove nesposobne, neodgovorne, ... korumpirane bande, koja nas pljačka i hebe već godinama, bande koja je utopila većinu ljudi u neviđena govnna/sranja, ...! Nema posla, nema plaća, što je najgore nema perspektive - ali baš ništa se ne nazire na vidiku! Mislim/o da bi moralna obaveza svih nas bila pružit potporu hrabrim ljudima koji imaju muda i trude se nešto promjeniti!"
Prosvjedu u milionskom gradu Zagrebu, prisustvovalo je nekih 10-15 tisuća ljudi. Povici, parole, i razbijene glave.
Što su jadni, gladni, nezaposleni, potlačeni, invalidi, radnici, roditelji i djeca, učenici i studenti, samohrane majke, mladi i stari; time dobili?
Stoljećima bježimo od korijena problema, spas nalazimo u izmišljanju novih naziva za jednu te istu muku.
Nešto mi nije jasno.
Svi ljudi nisu jednaki. Naravno, neki imaju plavu kosu (zapravo, žutu), neki crnu: ali to nisu razlike koje čine neku razliku u životu. Neki i nemaju kose.
Međutim, neki ljudi imaju neki tjelesni nedostatak. Recimo, neki ljudi loše vide. Neki ljudi uopće ne vide, neki uopće ne čuju, a neki slabo čuju. Neki ljudi nemaju ruke ili noge. Neki ljudi imaju bolesti od kojih trpe cijeli život, kao što je šećerna bolest.
Nekad davno su takvi ljudi jednostavno bili prepušteni milosti i nemilosti, prošnji i samilosti crkava i samostana.
Danas se smatra da društvo — zapravo, država, ali i svi ostali — moraju pokušati "poništiti" probleme koji tim osobama proizlaze iz nedostataka koje posjeduju.
Recimo, loše vidite, i država vam plati naočale s kojima vidite više-manje normalno.
Uopće ne vidite, i država vam plati psa vodiča i dodatne troškove koje imate radi svojeg stanja.
Stop diskriminaciji!
STOP DISKRIMINACIJI! – parola je koja upada u oči na jumbo plakatima diljem zemlje. Centar za mirovne studije zajedno s Uredom za ljudska prava RH i Uredom pučkog pravobranitelja u sklopu projekta ‘Podrška implementaciji Zakona o suzbijanju diskriminacije’ provodi javnu nacionalnu kampanju o diskriminaciji. Vrlo često su žrtve diskriminacije invalidi koje se, između ostalog ˝štiti˝ spomenutim Zakonom. Međutim slova na papiru su jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Na žalost!
Eto, kako je ovih dana počelo prebrojavanje tzv. braniteljskih mirovina, kako se iste nazivaju u gotovo svim medijima, red je da i o tome napišemo koju riječ. Naime, dugogodišnjom medijskom hajkom na određena prava koja ostvaruju određene skupine sudionika Domovinskog rata javnosti su nametnuto pogrešno mišljenje, te su stvoreni određeni stereotipi, koji se ukratko mogu sublimirati u nekoliko pogrešno percipiranih sinonima, a to su: povlaštene mirovine = braniteljske mirovine, braniteljske mirovine = lažne mirovine, branitelji = lažni branitelji itd.
Lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku,
stih koji slušam stalno na radiu,
Neki su lupili i puno više,
zato demokracija kod nas spada u mrtvi" klišej,
Igramo se stalno nekih demokrata,
a nečije djete već 18 godina viče: "Gdje mi je tata?"
Neke su fronte još pune kostiju,
dok Velikani bezbrižno primaju Hostiju!
Nerazminirana područja uzimaju živote,
dok se lažni branitelji kod nas kote.
Nikad ratišta ni crtu prve bojišnice vidjeli,
al' očito su se Nekome od Gore jako svijdjeli,
danas voze aute, grade vile,
20-godina mlađe im žene hodaju u haljama od svile.
Ne plaćaju struju, ne plaćaju vodu,
i nemo'š se zajebat, prepoznaješ ih po hodu:
Prolaze pored branitelja pravog,
žena ga gura u kolicima, na krilo je stavio malog.
A oni jure, zdravoga tijela,
5 000 eura u đep psihijatra,
i invalidska mirovina je sijela.
Danas u štampi vijest još jedna:
branitelj si raznio glavu,
ubila ga nemoć i bijeda.
ostavio ženu i 2-godišnje djete,
što u suzama se pita: "Mama, gdje to anđeli lete?"
Ulice odavno prepune krvi,
"mladost" se kod nas odavno mrvi.
Sve je pusto, čuje se samo "klik"
nebo propara bolan krik.
Razvojačeni branitelj ubio suprugu, pa djecu na spavanju, pa potom sebe; U Bjelovaru se ubio branitelj; Branitelj se ubio zapalivši se; branitelj se ubio nakon odbijenice za mirovinu; ubio se još jedan hrvatski branitelj, branitelj se raznio bombom; branitelj se ubio motornom pilom.... Samo su neki od mnogobrojnih naslova koji su od završetka Domovinskog rata zatrpali naše medije. Nakon svih tih silnih samoubojstava, čovjek ne može a da se ne zapita: Tko su bili branitelji nekada, a tko su sad?!
1991-1995. pripisuje se trajanju Domovinskoga rata. Tada sam bila djete i unaprijed se ispričavam na lajičkom komentiranju, ali želim reći kako stvari vidim danas. Vjerujem da su branitelji 1991 g. stali u obranu Hrvatske zbog svojih ideala. Mnogo je mladih ljudi na bojištima ostavilo živote, mnogima se ni danas neznaju grobnice, mnogi se još uvijek smatraju nestalima. Ma ne samlo mladi, ljudi različitih dobnih skupina odlaze u rat vjerujući u san slobodne države Hrvatske.Nažalost, mnogi se iz tog "sna" nikad nisu probudili.
Pisala sam o slučaju 25-godišnje Antona Živkovića, 100 postotnog invalida i načinu na koji se je zahvalio za pruženu humanitarnu pomoć. Humanitarac Marijo Herman zbog nemogućnosti da sazove tiskovnu konferenciju u kojoj bi iznio pravu istinu o slučaju Živković koristi ovaj način da ju iznese.
Kako se blog smatra medijem prenosim priopćenje Marija Hermana u cijelosti.
Na to me je navela činjenica da se u nekim slučajevima humanitarnost zloupotrebljava bilo sa strane onih koji se njome bave bilo sa strane onih kojima je pomoć potrebna. Zbog toga mogu nastradati i oni koji se njome bave i oni kojima je pomoć potrebna
PRIPOĆENJE ZA JAVNOST POVODOM SLUČAJA ANTUN ŽIVKOVIĆ
Poštovani
S obzirom na nemogućnost sazivanja moje tiskovne konferencije pošto živim i radim u Nizozemskoj smatrajte ovaj dopis pravovaljanim i istim kao i da sam sazvao tiskovnu konferenciju.
Majka sam sam 100 postotnog invalida. Znam s kojim se sve problemima susreću invalidi kod nas. Znam koliko se putem medija može pomoći invalidima - bilo u ostvarivanju njihovih prava bilo humanitarnom akcijom kojoj je cilj sakupljanje novaca za liječenje Sve ovisi što tražite od medija i na sreću oni su vam spremni pomoći. Zato je loše za invalide kad netko od njih upotrebljava u prozivanju onih koji su mu pomogli ali nisu mu pomogli u ostvarivanju vlastite materijalne koristi pri tom se upotrebljavaju mediji koji su im bili skloni.
Nedavno sam potpisala peticiju kojom dajem podršku studentima u njihovim zahtjevima za besplatnim školovanjem. Tim potpisom sam dala i podršku njihovom buntu protiv licemjerja koje je u potpunosti zahvatilo naše društvo i udaljio nas eonima od onoga o čemu smo maštali sve ove godine. Kako drugačije objasniti činjenicu da oni koji su tijekom svojeg školovanja debelo iskoristili mogućnost besplatnog školovanja, besplatnog studiranja, besplatnog magisterija, besplatnog doktorata – da se ti isti intelektualci zalažu za plaćanje studiranja, magisterija, doktorata. Licemjerno je reći kako naše društvo nema novaca za besplatno studiranje jer se u isto vrijeme nekoliko stotina tisuća kuna, pa čak i milijuna kuna na projekte i stvari koje nisu od neophodne važnosti kao što su znanje i zdravlje. Hrvatski građani popriličnu svotu odvajaju i za školstvo odnosno prosvjetu i za zdravlje Možda bi pristali da odvoje i koju kunu više kad bi znali da novac ide za prosvjetu, odnosno besplatno školovanje i za zdravlje. Bilo bi zgodno provjeriti s čijim se novcem otvaraju privatne škole, fakulteti, poliklinike.
Ovo nije moj dnevnik. Ovako ja čitam vijesti. Ovo je meni važno.Ovo nije pohvala ni lijevih ni desnih. Ovo je moja želja da se stvari počnu mijenjati. Vjerujem da je svaki roditelj ove djece na stepenicama ponosan na svoju djecu. Hoće li djeca imati razloga da postanu ponosni na svoje roditelje?
Kad ova Vlada bude postigla da se osobe sa poteškoćama tj. osobe sa posebnim potrebama osjećaju jako dobro kao ravnopravni građani, bit će nade i za sve nas.
1. DOLJE ZDRAVSTVENA REFORMA!!!
Prosvjednici sjede na stepenicama Ministarstva (Izvor: HRT)
Povlačenje novih participacija te očuvanje besplatnih zdravstvenih usluga za sve građane na osnovi solidarnosti zahtjevi su 20-ak mladih koji prosvjeduju pred Ministarstvom zdravstva.
Skupina mladih zaposjela je ulazne stepenice u Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, gdje prosvjeduju pjevajući uz gitaru rock-pjesme, te su odbili razgovarati s državnim tajnikom Zvonimirom Antom Golemom, koji im se obratio umjesto odsutnog ministra zdravstva.
2. KRUHA I IGARA!!!
