Zasvirao maestro. Muzika izvukla razne zvijerke (kao u čarobnoj fruli) i zvijerke zaplesale. Neke nisu vične koracima pa teturaju. Pa tako Polančec ustvrdi, u istoj rečenici, da ništa ni o čemu nije znao (što mu je za povjerovati), a da pomoćnika direktora Fonda nije otpustio jer nije htio prekidati istragu (o kojoj ništa nije znao, pa čak ni to da postoji).
Sanader se istovremeno hvali kako pravna država konačno funkcionira (jer ju je on osobno takvom funkcioniranju prispodobio), tvrdi da njemu trreba reći “Bravo!”, a u pravoj pravnoj (i ozbiljnoj) državi premijer ne rukovodi akcijama državnog odvjetništva jer su to dvije odvojene grane vlasti. U drugom trenutku se dosjeti jadu i kaže (a to potvrđuje i Mesić) da o akciji nije znao ništa, ali da njegovi ministri koji su rukovodili institucijom za muljanje sasvim sigurno ništa nisu krivi, jer ni oni ništa nisu znali. A nisu krivi ni što ništa nisu znali, jer, zaboga, tko još od ministara očekuje da nešto znaju. Tako vlast pleše na glazbu maestra i popikava se o vlastite noge. No, od vlasti se to i očekuje. I vlast se drugačije neće ni ponašati sve dok se ne ostvari talijanski scenario (sjećate se onog talijanskog premijera koji je umro negdje ne sjeveru Afrike, nakon što suz mu suradnici uglavnom završili iza rešetaka, a on utekao glavom bez obzira?)