pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nakon 60-godišnjeg diktatorskog desničarenja u Paraguayu, negdašnji paraguayski katolički biskup Fernando Lugo , prebacio se u Socijalističku internacionalnu - i upravo postao novi ljevičarski predsjednik Paraguaya. Nama bliže, u Europi, sadašnji muenchenski biskup Reinhardt Marx piše novi „Kapital“, po uzoru na poznati Marxov ali s podnaslovom "Socijalno-etička rasprava“. Nama najbliže, u neviđenoj zbrci idejnog i pragmatičnog djelovanja na duhovnom planu hrvatski nadbiskup i rimski kardinal Josip Bozanić poziva državno tužilaštvo na progon „verbalnog delikta“. Stvari su samo naoko paradoksalne – jer iza svega postoji neko logično objašnjenje!

Dva mjeseca u godini, travanj i svibanj, predstavljaju tradicionalno neurotično hrvatsko razdoblje, u kojem iracionalno nadvisuje racionalno, irealno nadvladava realno, a odgovorni i autoritativni čimbenici javnog života se počnu intenzivno vraćati u povijest, u nastojanju kreiranja što bolje (osobne, obiteljske, grupne ili ideološke) prošlosti. Radi preciznijeg opisa fenomena nacionalna neurotike, sve započinje početkom travnja kad jedni komemoriraju nastanak NDH; krajem travnja se nastavlja s komemoriranjima Jasenovačkih žrtava; početkom svibnja se evociraju uspomene na pobjedu antifašizma nad fašizmom (9 svibnja), da bi stvari kulminirale obilježavanjem „rata poslije rata“ i Bleiburške tragedije (17 svibnja) . Na kraju se svi možemo vratiti u manje-više normalni život s 30-tim svibnja tj. spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990 tj. kada je nekima „mrski“ Stipe Mesića, evidentno zvijezda ovogodišnjeg hrvatskog PMS-a postao povijesni prvi premijer nove hrvatske države. No zbrka koja se svake godine proizvede unutar ta dva mjeseca je prevelika i svaki puta ostavlja duboke brazgotine.

U proteklih nekoliko dana primio sam poveći broj vaših poziva i e-mailova u kojima ste me upozorili da ne možete pratiti prijenos sjednica Sabora putem interneta, točnije da postoje ozbiljne smetnje u tonu, a ponekad i u slici.

Za obrazloženje sam se obratio Službi za odnose s javnošću Hrvatskog sabora koja je u kratkom roku odgovorila slijedeće:

„U video/audio prijenosu sjednica putem Interneta nismo zabilježili probleme od početka 6. saziva. Smetnje u prijemu signala na koje se referirate stoga mogu biti uzrokovane samo greškom na klijentskom računalu i/ili nedovoljnom propusnošću internetske veze klijenta.
Bez podrobnijih informacija nismo Vam u mogućnosti dati precizniji odgovor.“

Ako i vi imate iste probleme provjerite dakle svoje računalo ili propusnost internetske veze.

Temeljem vaših povratnih informacija želim doista biti siguran da prijenos jednica Sabora na internetu ima samo tehničke probleme a da sa "nepoćudnim" temama nema nikakve veze.

Upravo čitam na teletextu HTV-a da je Županijski sud u Vukovaru osudio urednika portala vukovarac.net Damira Fintića na plačanje odštete za duševne boli obitelji bivšeg vukovarskog gradonačelnika Vladimira Štengla.

Presuđeno je da Fintić mora platiti 71.000,00 kn zbog klevete.

Kako je već poznato nepoznati bloger napisao je sporni tekst na portalu vukovarac.net. Sud za taj tekst smatra da je klevetnički i da je odgovoran vlasnik portala.

Takva presuda baca mnogo pitanja, pravnih dakako, koje se postavljaju pred vlasnike portala, ali i kod nas koji imamo blogove, jer se netko može naći uvređen i nekim komentarom koji nam promakne.

Otvara se i široka mogućnost manipulacije, prije svega državnim službama, obavještajnom podzemlju i nadzemlju. Dovoljno je, recimo meni, ubaciti na moje blogove nekoliko uvredljivih tekstova. I onda me tužiti.

Otvara se i mogućnost manipulacije i drugim neprijateljima, protivnicima itd.

Nisam pravnik, pišem ovo kao laik koji se već opekao na "pravdi" hrvatskog pravosuđa. Moramo se pobrinuti da nas ne ušutkaju. Jer i m očito smetamo!

Kada se, nekad davno, susjeda ili poznanika srelo znalo se priupitati „Da li čuo glas o ...“, nekom važnom događaju, o nečemu što remeti ustaljenu svakodnevnicu ili sliku o nekoj bliskoj ili poznatoj osobi. Glas je ustvari vijest. Znamo kako su se vijesti prenosile – od agore, maratona, konja i kočija, željeznice, ... telefona i faksa, satelita, interneta. Glas postaje uistinu vijest, ne znanstveno već samo za lakše poentiranje u ovoj priči i i diskusiji o prenesenom značenju imena te plemenite životinje - tek upotrebom konja.

Konvergencija je u kada u realizaciji „Da li si čuo glas o ...“ sudjeluju različite tehnologije i konj.

Suvremeni put vijesti je: događaj, zabilježena vijest, internet, web stranica (ili novine), korisnik ili čitatelj – vrijeme od događaja do čitatelja je obično manje od jednog sata.

Aktivni korisnik će vijest tražiti radi toga da može činjenjem reagirati. Ako vijest kasni, to će kašnjenje njenog obnarodovanje otkloniti mogućnost reakcije.

Gdje je mjesto konja
Konj u našoj priči ima dva mjesta tako da se ubaci na polovinu i kraj suvremenog puta vijesti.

O Internetu se ovdje već dosta pisalo, izmedju ostaloga o dominaciji i (de facto) monopolu T-HT-a u pružanju internetskih usluga. Neki su ogorčeni i zabrinuti, dok drugi ne vide nikakav problem u trenutnoj situaciji i navode nezainteresiranost i nevoljkost konkurencije za ulaganjima razlogom trenutne situacije. A ono što je nedvojbeno, jest da «internetizacija» Hrvatske posustaje, prije svega u smislu povećanja broja priključaka. Posljednjih godina, napredak je ostvaren zamjenom starih modemskih prikljčaka širokopojasnim (ADSL) priključcima, dok broj novih priključaka ne imponira. O tome je mrak nedavno iscrpno pisao. A brojni komentari su iscrtali jednu prilično nezadovoljavajuću sliku sadašnjeg stanja.

Agencija GFK objavila je prije nekoliko dana rezultate svog istraživanja o pristupu internetu i internet korisnicima. Anketa je napravljena u trinaest zemalja središnje i istočne europe, a u svakoj zemlji se koristio reprezentativni uzorak od 1.000 ispitanika starijih od 15 godina. Cijelo instraživanje postoji na slideshareu pa ga možete pogledati u cijelosti. Ja ću se koncentrirati na nekolicinu podataka koji su po meni zabrinjavajući.

Istraživanje se otvara postotkom internet korisnika. Naime, prosjek regije je kako 38% stanovnika ima pristup internetu, Hrvatska je ovdje samo za jedan postotni bod bolja, dok je uvjerljivo najdalje došla Slovenija i Austria (s 62 i 59% stanovnika s pristupom internetu), dok je najlošijaUkrajina sa svega 12%. Iako mi spadamo po ovome u nekakvu zlatnu sredinu, nikako ne vidim kako bi mogli biti zadovoljni tim podatkom budući da broj internet korisnika raste zabrinjavajuće sporo. Naime, Gemius (kojeg kod nas zastupa Valicon) radi istraživanje posjećenosti web stranica što nam između ostalog dozvoljava i mjerenje ukupnog broja apsolutnih korisnika interneta u Hrvatskoj. Po tom istraživanju, u rujnu 2007 godine (dakle u mjesecu u kojem je GFK radio ovo istraživanje) godine u Hrvatskoj je postojalo 1.024.436 internet korisnika što je rast od svega 5% u odnosu na godinu ranije. Dakle, sve podatke o silnom broadbandu kojeg nam t-com povremeno plasira nsu novi korisnici nego postojeći koji dial-up mijenjaju za ADSL. U situaciji u kojoj jesmo, s penetracijom od 39% i 5% godišnjeg rasta broja korisnika, ispada da nam treba desetak godina da sustignemo susjedne nam slovence što je porazno znajući da internet kao takav u našim krajevima jedva da postoji desetak godina.

Razlog je jednostavan. Ako nismo organizirani, nismo niti relevantni. Ako djelujemo samo u situacijama gdje nam svima visi sjekira nad glavom, s obzirom da samo takve situacije omogućavaju ad hoc široka društvena udruživanja, tada smo osuđeni isključivo na hitnu pomoć, ne na sustavno uklanjanje loših pojava koje su nas u prvom planu i dovele u lošu situaciju.

Pogledajmo primjer koji nam Mucke stalno plasira. Kriminal u Croatia Airlinesu. Čovjek je potrošio podosta vremena, više-manje svima nam je jasno što se događa. I ništa. Ili primjer Peratovića. Na prvu smo loptu svi skočili, jer smo se često puta i sami osjećali ugroženima. No, Peratovićeva priča nije gotova. Polako će vjerojatno ispasti izvan našeg fokusa. Sporadična podrška će se topit. I gdje je Peratović tada? Tamo gdje je i Damir Fintić? Netko iza koga nitko nije stao samo zato što nije bio u trenutnom medijskom fokusu.

Stvar nije u svjetonazoru, s obzirom da su po postojećoj ponudi svjetonazori više manje svih stranaka prihvatljivi. Stvar je u sposobnosti realizacije deklarativnih načela. Nečemu gdje sve naše stranke padaju.

Nu, da krenemo redom. I još jedan detalj prije toga. Tekst je namjenjen za ufuranu ekipu. To govorim jer je i meni težak za čitati, a ja sam ga napisao, jel.

Postojeće političke organizacije temelje odnose moći na NEINFORMIRANOJ bazi. A ko nije informiran, ne može donositi niti dobre odluke. No, što je sa onima koji žele biti informirani i koji rade aktivno u tom području? Ti pojedinci jednostavno nemaju dostupne potrebne informacije na temelju kojih bi mogli donositi potrebne odluke.

Protok informacija je u postojećim strankama direktno ograničen hijerarhijama, dok pojedinci koji su eventualno odlučili raditi na osobnom političkom promrežavanju još uvijek se direktno vežu za odluke središnjice, te prilagođavaju nametnutom kontekstu sa vrha.

Eh.. jutros san "brzo" načela (je se ovo piše sa Č ili Ć? :) ) tj. otpočela ( č ili ć?) pisanje mog prvog dnevnika na ovon, za mene super portalčiću i odma su mi se moji, poput čevapčići, prstići zalipili za tastaturu... ovisnost (o tome u slijedećem nastavku)?!

Pa san eto odlučila stisnut zube i napisat još par riči glede ove naše predizborne kampanje u nadi da će baren neko pripoznat važnost mog pisanja i moje želje da stvari napokon krenu na bolje...

Dakle, o čemu se radi...
Ma da Van iskreno kažen, dosta mi je više i "ovih i onih, i crvenih i plavih, i žutih i smeđih boja" koje me okružuju svakodnevno i kvare mi vid...
Dosta mi je pustih obečanja i nadanja da će sutra bit bolje...
Dosta mi pitanja ZA KOGA ĆEŠ GLASAT? Pitajte me kako san danas?!...
Dosta mi je dizanja cijena goriva, kruva , soka, duvana, alkohola i drugih, meni bitnih stvari u životu...
Dosta mi je praznih priča i uvjerenja onih koji najmanje znaju o onome čo pričaju...
Dosta mi je reklama i postera, skupa i štandova, poziva i pisama, i na kraju dosta mi je SVEGA.

Nakon Vizije Tiaktiva, vrijeme je za nešto noviji članak. Odmah da napomenem, ukoliko vam politička teorija nije mila, nemojte čitati ovaj tekst. Niti je lijep, niti je lijepo oblikovan, niti ima prevelike veze sa aktualnom situacijom. Ako imate neobične sklonosti, samo naprijed, radi vas tekst i prosljeđujem :-)

Dakle:

Javne osobe koje imaju utjecaj na oblikovanje društvenog mnijenja na značajnu poziciju dolaze kroz afirmaciju u svojoj političkoj bazi.

Ta baza bi u idealnom demokratskom društvu proizlazila iz same javnosti, no postojeći surogat demokracije funkcionira kroz posredovanje masovnih medija i interesa njihovih vlasničkih struktura što najčešće predstavlja tiražu i masovnost nauštrb kvalitete. Mediji se stoga hrane senzacionalizmom, što spretni političari u obračunu sa svojim konkurentima iskorištavaju kroz obostrani interes medija i političara sa manjkom skrupula.

Netko bi rekao da je na pollitici idila. Stara ekipa se već upoznala koliko se moze upoznati, novi ljudi dolaze, ušemljuju se i sve ide svojim tokom. Tu i tamo netko uleti sa nekom idejom (Posl3k, Garp, Vuljanic, Stefan, Whatever), no s obzirom da se sve svodi na spontani efekt ribnjaka, bez da je netko pokazao volju za pokretanjem organiziranog ili barem za dozu sistematičnijeg djelovanja, pollitika pomalo gubi na preglednosti. To mi se ne sviđa. Polako je čini mi se, došlo vrijeme da pollitika krene dalje.

U tekućoj predizbornoj kampanji, Internet je u Hrvatskoj sazrio kao medij za efikasno prenošenje političkih poruka biračkom tijelu, kao konkurencija televiziji, radiju, tisku, plakatima i neposrednom kontaktu s biračima na terenu. To be barem može zaključiti prema dinamici koja vlada u hrvatskom cyberspace-u u smislu sadržaja i grafičkog dizajna stranačkih site-ova te nebrojenih blogova i diskusijskih foruma stranački obojenog političkog karaktera. Sve to nije došlo samo od sebe i pokrenuto je zanačajnom preraspodjelom raspoloživih stranačkih resursa - intelektualnih i financijskih.

Ali, s obzirom da ne postoje (osim možda u USA) gotovo nikakva znanstvena istraživanja o stvarnom utjecaju Interneta na izborne rezultate, otkuda onda tolika sigurnost stranačkih stratega u taj informacijski kanal? Posebno kada se zna da je IT-pismenost i razvijenost Internet infrastrukture u Hrvatskoj još uvijek daleko ispod one u npr. zemljama starim članicama EU.

Pročitao sam komentar Zorana Milanovića kako se vozio u Samobor i da je od silnih HDZ-ovih crveno-plavih plakata pomislio da dolazi Barcelona. Moram priznati mu je komentar vrhunski. Infantiliziranje neke prijetnje je jedna od odličnih metoda za otklanjanje iste. Ali postoji nešto na tim plakatima što me posebno iziritiralo.
"Porez na auto, kuću, vikendicu?" - "HDZ - protiv novih poreza" Pa mater vam ljubim nedoje****. Ako je HDZ toliko protiv tih poreza šta ja koji k***c plaćam 250 kuna godišnje poreza (ili šta je to već - ma u principu zaboli me - plaćam ih) na auto? Što to nije porez ako se nekako drukčije zove? Ma mislim, tako mi je svejedno jer od iduće godine neću morati plaćati jer će mi auto biti stariji od deset godina. Ali svih ovih godina plaćam to. Štagod to bilo.

2007. godinu možda će povijest sutra pamtiti ključnom i prijelomnom, godinom kada je po prvi put on-line populacija odlučila o ishodu izbora / Iako su sve političke stranke, više –manje prisutne na netu, ažuriraju web stranice, ostvaraju blogove, aktivni su na forumima, čini mi se kao da se neki među njima nadaju da je to samo hir, trenutačna moda koja će proći, da će ih IT zaobići bez da ih iti okrzne i da će se sve vratiti na staro, u kameno doba kad se sve svodilo na TV Dnevnik HTV-a / Do jučer smo se u Hrvatskoj igrali na partizane i ustaše, a sve mi se čini da kreće igra «stari i mladi», jer mladi nezaustavljivo pristižu, smjena generacije je očita, neizbježna je, a stara garda ako neće loviti trendove i pokušavati se uklopiti, nestat će preko noći / Pred izbore 2007. godine punih godinu dana rasplamsava se virtualna predizborna kampanja, ali ne da ju kroje političari, nego surferi.

Počela je nova školska godina.Školarci su dobili besplatne udženike i čini se da su svi zadivoljni.Učenici su dobili nove knjige,roditelji su uštedjeli novce jer su knjige besplatne,izdavači su napravili dobar posao s državom,profesori su odabrali udžbenike koji njima najviše odgovaraju,a mnogi su dobili i razne poklone od izdavača čije su knjige izabrali,političari su skupili simpatije birača zbog tog poteza.Gledajući politički i financijski čini se da je to za sve bio dobar posao.No,knjige se ne tiskaju zato jer je to dobar posao već da bi učenicima pomogle u usvajanju novih znanja i vještina.