pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Teoretičari zavjere su (kako to uvijek biva) popušili - Radovan Karadžić izgleda nije sklopio pakt o trajnoj nekažnjivosti. Srpski izvori potvrdili su, a svjetske kuće prenijele da je bivši predsjednik Republike Srpske, šef Srpske demokratske strane i Vrhovni zapovjednik vojske bosanskih Srba (VRS) uhićen. Gdje i kako još nije poznato, no nema sumnje da će detalji biti zanimljivi, posebno oni koji se tiču njegovog više od desetljeća dugog skrivanja. Radovan Karadžić arhitekt je jednog on najbrutalnijih ekperimenata rasne čistoće u Europi koji je optužen za vrlo teška kaznena djela: genocid (najteže kazneno djelo u međunarodnom pravu), sudjelovanje u genocidu, istrebljenje, ubojstvo, namjerno usmrćivanje, progon, deportaciju, nehumane akte i druge zločine počinjene protiv bosanskih Muslimana, Hrvata i drugih ne-Srba u BiH.

Prema optužnici, Karadžić je zajedno s drugima (element koji će izmjenom optužnice biti obuhvaćen u "udruženi zločinački pothvat") činio zločine po BiH sa ciljem osiguravanja kontrole nad područjima BiH koja su proglašena srpskom republikom i značajnog smanjenja ne-srpskog pučanstva. Kako bi ostvarili taj cilj, koji je po međunarodnom pravu ilegalan, Radovan Karadžić i ostali su činili zločine kako bi se ne-Srbi natjerali da napuste ta područja, a one koji su nevoljko odlazili su protjerivali, dok su druge ubijali - radi se o poznatom obrascu koji je primjenjen u svim ratom zahvaćenim bivšim republikama SFRJ od svih zaraćenih strana. Ipak, Karadžić se za razliku od drugih mora suočiti s najtežom optužbom, ona za kazneno djelo genocida, tiče se ubojstva skoro 8,000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995. Case protiv Karadžića ne počiva samo na zapovjednoj odgovornosti (kao Vrhovni zapovjednik koji nije učinio nešto što je trebao - kaznio ili spriječio da trupe nad kojima ima kontrolu čine zločine) nego uvelike i dokazivoj direktnoj odgovornosti za genocid (učinio nešto što nije trebao).

NAKON trinaest godina skrivanja i bježanja večeras je uhićen haški optuženik Radovan Karadžić. Detalji oko uhićenja još nisu poznati.

Press služba srpskog predsjednika i ICTY večeras su oko 23 sata izvijestili o Karadžićevom uhićenju. Iz Ureda predsjednika Srbije stiglo je kratko priopćenje u kojemu se navodi kako je Karadžić večeras akcijom srpskih službi sigurnosti lociran i lišen slobode, no ne navodi se gdje i je uhićen.

Nakon uhićenja Karadžić je priveden istražnom sucu za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu u skladu sa Zakonom o suradnji s ICTY-jem.

Haški tužitelj pozdravlja uhićenje

Iz Haškog suda također je nešto poslije 23 sata stiglo priopćenje u kojem se potvrđuje uhićenje koje pozdravlja haški tužitelj Serge Brammetz.

Uskoro opširnije

http://www.index.hr/vijesti/clanak/uhicen-radovan-karadzic/395798.aspx

Zbog važnosti vijesti kopi pejstam vijest kako bi imao 125 riječi i kako bi se prenijel ova vijest.

Oslobađajuća presuda po svim točkama za Rahima Admija i osuđujuća za prethodno osuđivanog Mirka Norca na temelju zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene u hrvatskoj ofenzivi i naknadnom povlačenju iz srpske enklave sela davne 1993. pod imenom "Operacija Medački džep" još uvijek lagano trese institucionalni sustav, medije, pravosuđe i javnost. Doduše, ovog puta ponovna osuda Norca nije izazvala demonstracije veterana i nacionalista. Hrvatski sud drugi je put bez previše profesionalnih i vanpravnih problema osudio visoko pozicioniranog zapovjednika HV-a za njegov neuspjeh u kontroliranju trupa koje su pod njegovom efektivnom kontrolom i/ili direktno počinjenje zločina. Presuda zapovjedniku ne znači nužno da je zločine zapovjedio jer je zapovijedanje zločina oblik individualne odgovornosti i činjenja. Za nju vijeće nije našlo dokaza. Zapovjedna odgovornost, primjenjena u slučaju Medački džep, je upravo suprotno: odgovornost za nečinjenje odnosno neispunjenje obveze koja jasno stoji u I Protokolu Ženevskim konvencijama. No taj Protokol se tiče međunarodnih sukoba, a Medački džep je bio primjer internog sukoba pa je bilo oportunije primjeniti domaće pravo (da je slučaj na međunarodnom sudu, moglo bi se primjeniti običajno pravo čime bi se zaobišao taj problem). Zapovjednik koji je znao ili morao znati da njemu podređeni nad kojima ima efikasnu kontrolu čine ili će počiniti zločine obvezan je poduzeti nužne i razumne mjere da zločine spriječi ili kazni. Podbaci li u ovoj zadaći, zapovjednik može biti odgovoran za zločine neposrednih počinitelja. Osuđivanje zapovjednika ne sprečava procesuiranje neposrednih počinitelja, ali daleko adekvatnije atribuira odgovornost za masovni zločin koji se ostvaruje potporom sustava.

DORH će se navodno koncentrirati na neposredne počinitelje iz slučaja Medak čija su imena sad formalno isplivala u javnu domenu zbog javnosti suđenja pa se od toga ne može pobjeći (ali još uvijek nisu naglašena u medijima i poznata javnosti, uz iznimke kao što su Velibor Šalaja, Ivica Rožić i Toni Stelinović - o Rožiću je svojevremeno pisao Feral). Makar je usmjeravanje napora prema "bazi zločina" (crime-base) vrijedno pohvale, progon međunarodnih kaznenih djela puno je efikasniji ako se zahvati zapovjednike koji su ključni za sistematski kriminalitet u ratu ili miru prema ratnim zarobljenicima/ranjenicima/itd ili civilima. Stoga je daleko zanimljivije stidljivo šuškanje o istrazi o ulozi Mladena Markača, glavnog zapovjednika Specijalne policije (propagandni amaterski YouTube clip) koja je bila dio MUP-a i Željka Sačića, zapovjednika u Specijalnoj policiji i današnjeg predsjednika Udruženja specijalne policije. Uz jedinice HV-a, jedinice Specijalne policije sustavno se pojavljuju kao počinitelji zločina u slučajevima čija je istraga ili predraspravni postupak vođen na Tribunalu u Hagu. Vojna struktura nije bila jedina koja je čini se sudjelovala u zločinima, MUP je bio podjednako inolviran. No čim je u pitanju Hag, svaki wannabe novinar će tome dodati par kila teorije zavjere i napraviti konspirativni medijski spin prilog osiromašen jeftinim političkim metaforama i žurnalističkim teatrom potpuno neprikladnim za izvještavanje o ozbiljnim temama kakvi su ratni zločini. Umjesto da je kao poveznicu istaknula Specijalnu policiju, Ivana Petrović slučaj Oluja i Medački džep povezala je u SouthParkovskom stilu - everybody, blame Canada!

Željko Sačić djeluje kao da je u panici i plasira teorije zavjere, tvrdeći između ostalog da hrvatsko pravosuđe odrađuje "prljavi posao Tribunala". Ima li hrvatsko pravosuđe muda odnosno snage pozabaviti se slučajem Medački džep i hoće li organi progona konačno preuzeti inicijativu u dokidanju (višegodišnje) nekažnjivosti za teške povrede međunarodnog prava i zločine koji ugrožavaju cijelo čovječanstvo?

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".

The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008
Sense

Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?

Makar potpora javnosti Gotovini ne posustaje, a mnogi građani nastavljaju negirati da je hrvatski narod u ratu bio išta osim žrtve, najveće i najočekivanije suđenje vjerojatno će pomoći zemlji da se suoči sa svojom ulogom u ratu i prihvati sliku rata u boji umjesto crno-bijele simplificirane perspektive te shvati da su zločinci postojali na svim stranama. HTV je najavio javno prenošenje rasprava, što je kopernikanski obrat u odnosu na pažnju koja je posvećivana drugim postupcima (uz iznimku onog Miloševiću) koji bi jedva zaslužili koji izvještaj, čak i kad se sudilo radi zločina nad Hrvatima (npr. Tužitelj protiv Milana Martića, Tužitelj protiv Milana Babića, Tužitelj protiv Rasima Delića, itd). Javni prijenosi pomoći će u suočavanju s prošlošću ali i prvi puta pružiti pravu priliku javnosti da vidi kako uopće izgleda postupak pred međunarodnim sudom. Opterećen pravilima, složenošću materije i obujmom, pravni postupak pred UN-ovim tribunalom nije predstava za javnost u kojoj zamaskirani protagonisti plešu ples prema očekivanjima javnosti nego pravni postupak u kojem je potrebno dokazati svaki navod optužnice van razumne sumnje rigorozno slijedeći detaljna pravila.

Predmet Gotovina i drugi najveći je i jedini predmet za zločine koje su počinili etnički Hrvati u Hrvatskoj koji će provesti Haški tribunal. Dok su zločini srpskih optuženika nad Hrvatima u Hrvatskoj procesuirani u nekoliko postupaka (Martić, Babić, Milošević, Mrkšić i drugi), a u nekima će tek biti (Šešelj, Simatović), jedini drugi postupak protiv etničkih Hrvata prepušten je hrvatskom pravosuđu i odvija se na Županijskom sudu u Zagrebu. Kritike na rad suda koje se temelje na navodnoj disproporcionalnosti etničkog optuživanja i "izjednačavanju krivnje" bivaju nemilosrdno poražene u sukobu sa statistikom i zdravim razumom jer etničkim sastavom optuženika dominiraju osobe srpske nacionalnosti, što i odgovara povijesnoj istini o etničkoj atribuciji ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Makar Srbija još nije dožvjela dostatnu razinu otriježnjenja glede njene uloge u ratovima i stradanjima, Hrvatska se nalazi na sličnom putu katarze koji je počeo postupkom tzv. Gospićkoj skupini (Norac i drugi), nastavio se postupkom protiv Branimira Glavaša i kulminirao onim protiv Ademija i Norca.

Je li javnost spremna za novi val triježnjenja od ratne propagande 90-tih postupkom Gotovina i drugi?

Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"

Donosim jedan tekst koji u svakom slučaju može razjasniti neka pitanja vezana uz skrivanje dokumenata Vrhovnog savjeta obrane gdje se jasno vidi tko je imao kakvu ulogu.

SKRIVENI KLJUČNI DOKUMENTI O GENOCIDU
Florence Hartmann

Bivša glasnogovornica Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iznosi sistematičan pregled postupaka kojima su skriveni zapisnici Vrhovnog savjeta obrane, koji su mogli biti dokazi protiv Srbije za genocid u Srebrenici.
U travnju 2006. godine, Bosna je iznosila svoje dokaze protiv Srbije na prvom suđenju za genocide ikad održanom na Međunarodnom sudu pravde (Internacional Court of Justice, ICJ). U istom Nizozemskom gradu, jedan kilometer dalje, drugi UN-ov Sud, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (Criminal Tribunal for former Yugoslavia, ICTY), nije naredio skidanje pečata sa Srpskih državnih arhiva. Stoga je Bosna bila spriječena zatražiti dokumente koji su mogli biti dokazi protiv Srbije u slučaju genocida.

Geoffrey Nice QC i Jutarnji list EPH vole se javno i ne posustaju u promoviranju rasprave o ostavštini Carle del Ponte, što je potpuno logičan cilj u trenutku kad se njen osmogodišnji mandat bliži kraju. No ono u čemu Jutarnji list sustavno podbacuje je informiranje javnosti o "altera pars" odnosno komentaru druge strane na niz tvrdnji koje Nice iznosi. Osjećaj za vijest u Jutarnjem je parcijalan pa zbog toga i javnost ima parcijalno utemeljeno mišljenje o onome što Sir Nice tvrdi u intervjuu za EPH čiji naslov ("Carla del Ponte nije radila kao pravnica, nego kao politički amater") je zrcalno preuzeo ovaj dnevnik.

Zemlje regije nisu podržale prijedlog bosanskih dužnosnika za osnivanje regionalnog suda za ratne zločine koji bi nastavio rad tribunala u Hagu i riješio problem nekažnjivosti osumnjičenika koju im omogućavaju granice i (dvostruka) državljanstva. Jedan od rijetkih primjera proaktivnog i originalnog pristupa rješavanju problema nadležnosti lokalnih sudova nad osumnjičenicima neće zaživjeti zbog značajnih praktičnih prepreka i nedostatka vremena pa će jedan od izvora frustracija bosanskih tužitelja morati biti riješen na drugi način. Naime, zbog prirode ratova u bivšoj Jugoslaviji gdje su se etnički Srbi i Hrvati borili u Bosni ili Hrvatskoj, nadležnost lokalnih sudova postaje veliki problem jer na primjer osumnjičenik koji ima hrvatsko ili srpsko državljanstvo može napustiti Bosnu znajući da neće biti izručen jer sve države regije zabranjuju izručenje svojih državljana drugoj državi. Nadležnost sudova mjesta počinjenja zločina (gdje su obično i najjači dokazi) može se uspješno opstruirati.

„Ej umorna zemljo izmucena, ima li jos tko umrijeti za te?“ -Kaze nas domoljub Marko u jednoj pjesmi sa novog albuma po nazivu „Bilo jednom u Hrvatskoj“. Tko se razumije u Hrvatsku i prati dogadjanja lako ce primjetiti da nije bilo jednom u Hrvatskoj, nego je jos uvijek u Hrvatskoj. Valjalo bi otvoriti referendum da Marku odgovorimo na pitanje, ima li jos netko da umre za Lijepu nasu? Osobno smatram da je pitanje suludo, oni koji su polozili zivot na popularni ‚oltar domovine’ umrli su od onda vec nekolicinu puta, i umiru i danas, ti isti jadni ljudi. Cemu da jos netko umire? Postoji i jos jedno nepostavljeno pitanje koje bi na nekom drugom mjestu bilo prozvano nacionalnim zlocinom, Latinicu bi cenzurirali ili ukinuli da je takvo pitanje u anketi, a na nacinonalnim TV postajama pokrenule bi se vec ne znam koje po redu ‚cistke’. Ali ja cu se osloboditi i postaviti pitanje, ne bojim se besplatne hrane u pritvoru: Dali su veci zlocin napravili oni koji su te zrtve napunili olovom i bezbozno strpali pod blato, ili mi koji im neprestano trpamo rijeci u usta, zastupamo ih i nepogresivo znamo tocne razloge zbog kojih su oni dali svoj zivot?

Opsada Vukovara od strane jugoslavenske vojske koja je pokušala spriječiti secesiju Hrvatske od bivše Jugoslavije formalno je trajala od 25. kolovoza do 18. studenog 1991. i bila je prva velika bitka za vrijeme hrvatskog rata za nezavisnost. 86 dana bivša JNA je uz podršku srpskih paravojnih snaga vodila bitku protiv pripadnika Zbora narodne garde, prve organizirane hrvatske vojne (ali u počecima i paravojne) snage. Bitka je završila porazom ZNG-a, gotovo potpunim uništenjem grada i ubojstvima i progonom većine hrvatskog stanovništa.

Hrvatska nominalno javna televizijska stanica otvorila je svoju najgledaniju emisiju svjedočenjem zaštićenog svjedoka u predmetu Tužitelj protiv Ademija i Norca. U ovom prvom s haškog tribunala prenesenom slučaju prenesene su i neka od praktičnih rješenja koje vladaju u složenim postupcima za ratne zločine kao što su zaštitne mjere za svjedoke (tzv. "zaštićeni/osjetljivi svjedoci", makar ih je HRT titulirao "ugroženim", TM by Tončica Čeljuska). Dok se sa svjedocima pokajnicima već susrela u mafijaškim suđenjima, javnost nije imala priliku detaljno pratiti suđenje u kojem dokaze čine iskazi osoba kojima se javno ne zna identitet. Dnevnikov headline news doduše nije se bavio pitanjem kako je moguće da je kazneni postupak po zakonu javan (kako bi omogućio demokratsku kontrolu i transparentnost pravde), a da se presuda može temeljiti na tajnim podacima, kao što je identitet svjedoka, no od domaćih medija ne treba očekivati previše kad izvještavaju o složenim temama. Umjesto inteligentnog pitanja dobili smo mini tabloidnu bombicu stavljanjem naglaska na izjavu svjedoka kojom se on zahvaljuje Norcu na granatama jer da je pješadija ušla nitko ne bi ostao živ.

Očito je da je YouTube penetrirao agresivno i svugdje: političari ga koriste za predizborne kampanje, bendovi za promociju svojih pjesama, anonimci za nasmijavanje nacije. A od nedavno ga i tužitelji međunarodnog tribunala koji progoni najteža djela u ratovima u bivšoj Jugoslaviji koriste da bi sakupili dokaze za svoju optužnicu.

Jedna od omiljenih uzrečica premijera Sanadera suočenog s kritikama političkih suparnika je bila da se njihove izjave mogu svrstati u antologiju političke gluposti. Tijekom njegovog današnjeg obraćanja Hrvatskom saboru imam dojam kao da je i na tom polju želio dokazati da može bolje.