pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Donosim jedan tekst koji u svakom slučaju može razjasniti neka pitanja vezana uz skrivanje dokumenata Vrhovnog savjeta obrane gdje se jasno vidi tko je imao kakvu ulogu.

SKRIVENI KLJUČNI DOKUMENTI O GENOCIDU
Florence Hartmann

Bivša glasnogovornica Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iznosi sistematičan pregled postupaka kojima su skriveni zapisnici Vrhovnog savjeta obrane, koji su mogli biti dokazi protiv Srbije za genocid u Srebrenici.
U travnju 2006. godine, Bosna je iznosila svoje dokaze protiv Srbije na prvom suđenju za genocide ikad održanom na Međunarodnom sudu pravde (Internacional Court of Justice, ICJ). U istom Nizozemskom gradu, jedan kilometer dalje, drugi UN-ov Sud, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (Criminal Tribunal for former Yugoslavia, ICTY), nije naredio skidanje pečata sa Srpskih državnih arhiva. Stoga je Bosna bila spriječena zatražiti dokumente koji su mogli biti dokazi protiv Srbije u slučaju genocida.

Domaći huškači mogu na godišnji! Potpirivanje strasti, incidenata i susjedske netrpeljivosti prema Slovencima koju zdušno prate mediji propagandnim ratom u kojem apsolutno niti jedan tekst o Sloveniji nije i ne može biti pozitivan, uskoro će utihnuti jer će spor između ove dvije države biti upućen jednom od mnogobrojnih međunarodnih sudišta, poznatom po dugoj tradiciji i, sukladno, konzervativnim presudama.Hrvatska i Slovenija će pitanje graničnog spora iznijeti pred Međunarodni sud u Haagu, kako pitanje neodređene granične crte na moru tako i nekih neusklađenih točaka na kopnu, potvrdili su danas premijeri dviju država Ivo Sanader i Janez Janša...
Jutarnji.hr Konačni odabir načina rješavanja spora i škrta rasprava koja je njemu prethodila (a u kojoj su se spominjali OSCE-ov arbitražni sud i ITLOS, International Tribunal for the Law of the Sea u Hamburgu) dao je naznačiti hrvatskoj javnosti da na međunarodnoj sceni danas postoji mogućnost forum shoppinga: samo u zadnjih dva desetljeća naime države su stvorile preko 30 međunarodnih sudova i/ili tribunala, bez hijerarhije, od kojih neki imaju paralelnu nadležnost pa treba pažljivo birati.

Jasno je da mediji složeni martimno-kopneni postupak razgraničenja kakav je onaj pred ICJ-em neće biti u stanju korektno pratiti posebno kad se zna da više ne postoje jasna pravila maritimnog razgraničenja što takve slučajeve čini prilično složenima. Substandardni medijski pristup pokazuje se već danas u prenošenju vijesti o slovensko-hrvatskom rendes-vous-u na Bledu gdje je objavljeno da će dugogodišnje diplomatske napore zamijeniti pravno rješenje izdano od strane "Međunarodnog suda u Haagu" . Međunarodnih je sudova u tom gradu nekoliko, a niti jedan ne nosi ime "Međunarodni sud u Haagu".

Traljavo medijsko seciranje Ureda tužitelja ICTY-a doseglo je svoj vrhunac člankom Augustina Palokaja u Jutarnjem listu u kojem se ovaj kao pura dreku čudi što se međunarodni istražitelji brinu samo o svojim usko definiranim zadacima pa ih zanima "samo dobiti predmet, dokazati krivnju, doći do materijalnih dokaza i potrebnih svjedoka". Sram ih bilo, pa tko je vidio baviti se samo svojim poslom?

Međunarodna pravna i politička zajednica je namjestila remindere na mobitel - u 10 sati ujutro 26. veljače Međunarodni sud pravde objavljuje odluku u slučaju Bosna i Hercegovina v. Srbija koji se s dobrim razlogom titulira kao landmark case pred najvišim sudom UN-a nadležnim za sporove između država i koji je po značaju usporediv sa slučajem Nicaragua v. USA iz 1986. kojim je ustanovljeno da je USA prekršila međunarodno pravo podržavajući gerilske Contras frakcije u Nikaragvi, a o kojem se i danas raspravlja s istim žarom kao i prije 20 godina. Slučaj BiH v. Srbija će, oglasi li se sud nadležnim, biti prekretnica u razvoju međunarodnog prava jer se po prvi puta u povijesti razmatra odgovornost države za genocid. Presude ICJ-a postavljaju temeljna načela razvoja međunarodnog prava jer imaju presedanski značaj pa će objava ove odluke nesporno biti povijesni trenutak u međunarodnoj borbi protiv ovog "the crime of crimes".

Ovaj je slučaj iznimno složen o čemu najbolje govori činjenica da su si najveći autoriteti za međunarodno pravo koji sjede u palači u Hagu uzeli točno 10 mjeseci da donesu odluku. Odluka koju donesu je obvezujuća, bez prava žalbe i provediva kroz prisilne mjere Vijeća sigurnosti ako je potrebno. Doduše, javnost u zemljama bivše Jugoslavije ovaj slučaj uopće ne promatra kao slučaj odgovornosti države za genocid nego kao nekakvu konačnu presudu o prirodi rata (složeni etnički sukobi ili čista agresija Srbije) što je vrlo daleko od istine. Redovi koji slijede će možda pomoći ispraviti tu pogrešnu percepciju.