Više od 20 godina traje! Čudim se kako je Nadija još živa i psihički zdrava, a dobro je poznajem više od 30 godina kao i cijelu joj obitrelj. Nadija je Bugarka, rođena 1952., studirala u Sofiji (psihologiju) a 1977. se udala se Hrvatsku (SFRJ) za Dmitra. Dmitra poznajem cijelu mu obitelj isto toliko godina i više.
Dmitar je bio Srbin, rodjen u Hrvatskoj 1947. a ni djedovi mu nisu znali kada su doselili u Hrvatsku. O politici nije imao pojma niti se ikada njome bavio. U SFRJ je znao da je Tito predsjednik i tu je počinjala i završavala sva njegova „politika“.
Dmitar je imao lijepu kuću, vrhunski opremljenu zaradom iz svoje automehaničarske radione. Zapošljavao je od 8 do 11 radnika, ovisilo je o sezoni i količini posla. Radionice su mu bile opremljene po austrijskom i njemačkom standardu. Kvaliteta posla – isti rang.
Dmitar je imao dvije strasti: Motocross utrke i nogomet. U motocrossu je bio godinama u vrhu države (pa i na europskim tamičenjima) i imao svjetsku licencu za utrke. U nogometu je sa svojim malonogometnim klubom, kojeg je bio i vlasnik i financijer, osvojio prvenstvo SFRJ.
Onaj tko je poput mene poznavao stanje u ZNG-u i HV-u 1991. i 1992.god. ne bi mogao tek tako povjerovati da je ta ista vojska izrasla u ratu nakon samo četiri godine bila u stanju provesti tako složenu vojnu operaciju i postići potpunu vojnu pobjedu nad neprijateljem, kao što se to dogodilo u Oluji.
Oluju stoga s pravom slavimo kao Dan državnosti i domovinske zahvalnosti. Imamo državu i treba barem jednom u godini odati priznanje onima koji su tu pobjedu iznjeli na svojim leđima - hrvatskim braniteljima.
Još u doba Stjepana Radića četnici su se rugali Hrvatima da su tamburaši a sebe su smatrali rođenim vojnicima. E, tu umišljenost smo im temeljito zbrisali.
Još je i Slobodan Milošević rekao da se Srbu bolje bore nego što rade. Pokazalo se da im ni jedno ni drugo ne polazi baš za rukom. Osim naravno beganja pred hrvatskom vojskom.
Prije nego što krenemo:
1989.
15. lipnja - Srbi na Kosovu održali proslavu koja je značila rat
17. lipnja - dr. Franjo Tuđman osniva HDZ
27. rujna - osnovano Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava
30. rujna – zahtjevi HDZ-a i HSLS-a za vraćanje spomenika bana Jelačića i promjenu imena tadašnjeg Trga Republike
10. prosinca – u povodu dana ljudskih prava demonstracije na tadašnjem Trgu Republike, nazvane „Revolucija svijeća“
1990.
24. i 25. veljače - prvi opći sabor HDZ-a održan je u Zagrebu
18.ožujka - pokušaj atentata u Benkovcu
21. ožujak – objavljena odluka o raspisivanju demokratskih izbora
22. i 23. travnja – prvi krug demokratskih izbora i vodstvo HDZ-a
25. travnja – JNA oduzima oružje teritorijalnoj obrani
6. i 7. svibnja – drugi krug demokratskih izbora i pobjeda HDZ-a
13. svibnja – sukobi na nogometnoj utakmici Dinamo-Crvena zvezda
30. svibnja - konstituiranje Sabora RH
25. srpnja – Sabor RH donio izmjene Ustava
25. srpnja – čelnik terorističke SDS proglašava „autonomiju“ u Kninu
17. kolovoza – kninski Srbi postavljaju balvane na prometnice i počinju s napadima na policijske postaje
Senzacija, to smo mi!
Da senzacionalizam pali nije novost. Mediji se već duže vrijeme prodaju prema toj provjerenoj formuli. Što je naslov bombastičniji ili provokativniji, prodaja istog medija automatski je veća. Sasvim je nebitno što vrlo često ti bombastični naslovi ne odgovaraju tekstu ispod njih. To je jednostavno tako – patimo od velikih riječi. E sad, kada takvi naslovi redovito izlaze u Jutarnjem, 24 sata ili sličnim senzacionalističkim novinama ignoriramo ih jer je to postalo ˝normalno˝. Ali, kada to učini jedan, u široj slici gledano, beznačajan mali tjednik, dižemo se na zadnje noge i automatski skidamo glave kome stignemo, razbacujemo se kojekakvim optužbama i sasvim svjesno tražimo krvi.
U četvrtak je u Santa Cruzu ubijen hrvatski branitelj, pukovnik HV, utemeljitelj Prvog internacionalnog voda pri zapovjedništvu obrane Laslova, prvi inozemni dragovoljac u HV, Eduardo Rozsa Flores - Chico.
Chico je po uvjerenju bio komunista, jer drugo nije ni mogao biti, potjecao je iz obitelji mađarskog židova i španjolke, koji su dom ustanovili u Čileu, a nakon dolaska Pinocheta, obitelj je izbjegla u Švedsku.
Chico u Hrvatsku dolazi u lipnju 1991. godine kao novinski izvjestitelj, iako komunističkih preduvjerenja i indoktriniran crvenim idejama, Chico, je vrlo brzo shvatio da je u Jugoslaviji sve okrenuto naglavačke, da crvena zvijezda sije smrt, zvijezda koja je njemu na kapi Chea predstavljala pojam. U rujnu 1991. stupa dragovoljno u redove ZNG. Borio se u Baranji, sudjelovao u obrani Osijeka i Laslova, bio je tri puta ranjavan, jednom vrlo teško, kada je proveo 7 dana u komi.
Ovim putem želim se oprostiti od hrvatskog časnika, suborca i velikog Hrvata, bez obzira što je rođen u Boliviji.
Tko to meni prijeti?
U rat! Samo, protiv koga?
Gore navedena pitanja mi se motaju po glavi već duže vrijeme. Da budem precizniji, o tome razmišljam od kraja rata. Stvarno ljudi, od koga mene štiti HV? Ili, protiv koga Hrvatska planira u dogledno vrijeme ratovati?
Jelenska u svom dnevniku "Tko bi pucao u Sanadera" nabrzaka je analizirao situaciju u susjedstvu i došao do zaključka da nama u biti ne prijeti nikakva opasnost. Slažem se. Države sa kojima graničimo a nemamo baš najbolje odnose su potpuno nesposobne za rat. Slovenija, Bosna i Srbija nas eventualno mogu gađati praćkama i trulim jajima. U biti, vjerujem da nije uopće potrebno analizirati zemlju po zemlju u našem bližem ili daljem okruženju. Ne mogu zamisliti što bi se to moglo dogoditi da nas recimo Italija, Austrija, Njemačka ili Mađarska odluče napasti. Ili bilo tko iz Europske unije. Ma ne mogu zamisliti scenarij u kojem nas bilo tko napada. Isto je tako nevjerojatan scenario, ili bi barem trebao biti, u kojem Hrvatska napada nekoga.
Svjedočenjem umirovljenog generala Mate Laušića pred sudom u den Haagu u procesu protiv Gotovine, Čermaka i Markača, zadan je dosad najjači udarac "kao suza čistoj" operaciji "Oluja", a počela se ljuštiti i pozlata s Gotovninog "herojstva".
Osobno sam očekivao da netko od onih iz samog vrha tadašnjih hrvatskih vlasti (samo)kritički progovori o svem zlu koje je u redovima HV-a pratilo operaciju "Oluja" od paleža i pljački imovine, kako privatne, tako i one brojnih poduzeća, neposluha i nepoštivanja zapovijedi, dezerterstva ... i svega drugoga što se godinama pripisivalo nekakvim neimenovanim pričuvnim i domobranskim jedinicama i neidentificiranim pojedincima, jer službeno HV sa svim kriminalom i zločinima tokom "Oluje" i poslije nje "nije imala ništa".
Mate Laušić tvrdi da je imala itekako, tvrdi da su zapovjednici Zbornih područja, a posebno Gotovina, bili sa svim događanjima upoznati, ali da nisu činili ništa da se zlo zaustavi i spriječi, odnosno, da se kazne počinitelji, ako je zlo već počinjeno.
Kako sam već u nizu svojih tekstova pisao o verbalnoj inkontinenciji trenutnog predsjednika Republike, nisam mislio da ću zadnji ispad s uštedom na pogrebima branitelja uopće udostojiti komentarom. Ta izjava je ispod svake ljudske razine, a kamoli da priliči predsjedniku države i vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga i sasvim se dobro uklapa u Mesićevu progresivnu demenciju. Igrokaz nakon te skandalozne izjave je već mnogo puta viđen - Mesić dodatno pojašnjava svoju izjavu (to jest, kusa ono što mu je jučer izletjelo), a nakon početnog šoka, sljedba okorjelih podržavatelja se regrupira i prebacuje priču na nešto sasvim deseto čime se miče fokus sa najnovije gluposti koju je provalio šef.
Da ne bi opet reciklirali zapravo mučnu i morbidnu priču, dajmo priči malo drugačiji kontekst vraćajući se nekih 9 godina unazad i na prve post-Tuđmanovske predsjedničke izbore. Mesić je i tada bio vizionar i mislio na uštede, dajem samo mali pregled njegovih planova za uštedu:
Brijune i Pantovčak treba komercijalizirati, a predsjedniku je dovoljno nekoliko prostorija u Banskim dvorima
Stanite ljudi...
Pročitavši sve dnevnike i postove (i dobar dio komentara) nakon jučerašnjih ubojstava dviju mladih djevojaka u Zagrebu nisam u stanju „pratiti“ i komentirati komentare i postove. Lakše je napisati još jedan novi bez obzira što ni on baš nema šanse da „iznjedri“ nešto novo pa ću samo dati natuknice:
-Vlada neće pasti, nikakvi mitinzi, protestni skupovi i revolucije baš ništa joj ne škode. Rušanje Vlade iza koje dolazi ista takva sastavljena od možda novih likova i stranaka baš ništa ne mijenja. Demokracija je jedan jedini dan svake 4 godine – izbori. Taj dan moj kružić na listiću, Vaš, Sanaderov, Mesićev, Nikice Jelavića, Zagorca i Petrača vrijedi isto = 1 bod. Samo taj dan smo svi isti i jednakopravni – samo taj dan je demokracija. Tu zapravo počinje i završava demokracija. Sve ostalo je glupa tlapnja, jer prije i poslije tog dana je u RH bezvlašće, tj. teror većine. Taj dan Hrvati uopće ne koriste na pravi način i nemaju pojma što on znači, što, koga, kako i zašto biraju.
-Izborima smo „izabrali“ Mesića, Sanadera, Sabor a on potvrdio Vladu. Nema kajanja nakon .......
PODNASLOV: SKIDANJE POZLATA!
Prilagođavanje povijesnih događanja osobnim potrebama je stara koliko i ljudski rod. Uvijek je bilo onih koji su u povijesnim događajima željeli istaknuti vlastitu ulogu ili prilagoditi ljepšem izgledu. Kako u svim tim događajima nikada nisi sam, svaka ovakva „intervencije“ u povijesne činjenice se obično izvodi umanjivanjem ili poništavanjem tuđih zasluga (kao nezgodnih svjedoka).
Nekada, dok je pismenost bila vrlo ekskluzivna stvar, kraljevi, vojskovođe, heroji su to lako rješavali – diktirali su što će se pisati za buduće generacije. Danas je to malo drugačije, jer je pismenost vrlo raširena (učenost još nije toliko) a tehnologije zapisivanja događaja su mnogostruke i praktički neuništive. Da bi se ipak pariralo koliko toliko, današnja vrlo razvijena sredstva javnog komuniciranja se sotoniziraju (kao što je npr. Internet, ili na njemu ona Wikipedija ili Google i sl. tražilice – koji će u trenu izbaciti mnoštvo poveznica na tražena pitanja).
