HUGO CHAVEZ,
predsjednik Venezuele je umro,
Hugo Chavez,
predsjednik Venezuele JEST - siromasima dijelio bogatstvo Venezuele,
siromasi
u milijunskim redovima korak po korak došli su svom mrtvom predsjedniku i rekli - HVALA,
siromasi
u milijunskim redovima korak po korak došli su još svom mrtvom predsjedniku plakati - jao nama, opet će bogataši imati SVE, a siromasi NIŠTA,
FRANJO TUĐMAN,
predsjednik Hrvatske je umro,
Hrvati, sjetimo se...
Franjo Tuđman,
predsjednik Hrvatske JEST - bogatašima dijelio bogatstva Hrvatske,
siromasi
u milijunskim redovima korak po korak NISU došli svom mrtvom predsjedniku i rekli - HVALA,
siromasi
u milijunskim redovima korak po korak već su znali - jao nama, sada će bogataši imati SVE, a siromasi NIŠTA,
PREMIJER BUGARSKE
NIJE - MORAO, ali JEST - sebi oduzeo premijersko funkcioniranje nakon masovnih prosvjeda NE zadovoljnih bugarskih Birača,
premijer Slovenije,
NIJE - MORAO i NIJE - sebi oduzeo premijersko funkcioniranje nakon masovnih prosvjeda NE zadovoljnih slovenskih Birača,
premijer Slovenije,
tek je sebi oduzeo premijersko funkcioniranje nakon odluke parlamenta,
PARLAMENTARIZAM
Ovo sam prvo objavio kao komentar uz dnevnik StarPila U potrazi za izgubljenim glasačima. Stavio sam zatim na svoj blog, pa kako se radi o ključnoj dilemi za Hrvatsku danas, objavljum ovdje i kao poseban tekst (uz male promjene). Smatram bitnim, da svi znamo što je u igri. Nasuprot sadašnjoj nezadovoljnavajućoj demokraciji, snažne su reakcije da oblike demokracije treba reducirati, a ne širiti. Ja sam se se u posljednjim godinama vladavine jednostranačja borio za više demokracije, pa se ni sad ne želim toga odreći.
Kao kod svih društava u krizi, javljaju se i u Hrvatskoj danas kritike postojećeg demokratskog sustava. S obzirom da je taj sustav demokratski (s mrljama, ali zadovoljava formalne kriterije), javljaju se i ideje da je u samoj demokraciji problem.
Rektor Splitskog sveučilišta, prof.dr.sc.Ivan Pavić, već je pokazao da je "sukob interesa" nešto što on namaže na kruh i pojede za doručak. Pritom su laži nešto što izuzetno lako prelazi preko usana i njega i njegovih vjernih prijatelja sa Sveučilišta (vidi epizodu "Ja i moj rektor također"). A ovih dana pokazuje da su mu prijelazne odredbe Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju nešto čime obriše svoje tijelo oznojeno mukotrpnim radom tokom zadanja dva mandata u ulozi rektora. Naime, Zakon kristalno jasno kaže da nema pravo se više kandidirati, jer je već dva puta za redom bio rektorom Splitskog Oza, no on sve to ležerno baca u svoju pretrpanu košaru s prljavim vešom i kreće u reizbor za svoj treći, ovaj puta nelegalni mandat. Pa kako je to moguće, pitate se vi? To se pita i niz nas sveučilišnih profesora u Splitu, koji smo uputili otvoreno pismo Senatu sveučilišta pozivajući da se ovoj farsi stane na kraj (trenutno nas je 52 u potpisu). No, ajmo redom...
Pišem ovaj dnevnik s ciljem razbijanja predrasuda o tome kako @bet piše samo dosadne dnevnike o nekakvim omrznutim porezima. Da to postignem, odlučih da nešto napišem i o politici u njenom najužem smislu – točnije o predstojećim predsjedničkim izborima. Ali, budući da ne živim u Hrvatskoj, bilo bi nepravedno i nepošteno da agitiram za ili protiv bilo kojega od aktualnih i potencijalnih kandidata ili da ih direktno suprotstavljam u mome tekstu. Zato ću o ovoj temi pisati na malo neuobičajen način.
Upuštam se u mali misaoni eksperiment, u kojem preuzimam ulogu „human resource officer“ ( ili „head hunter“) desperatnog da popuni upražnjeno mjesto za jednu od najvažnijih funkcija u firmi zvanoj „Republika Hrvatska“. Taj zadatak dolazi u vrijeme kada firmi baš i ne cvjetaju ruže ni na kojem planu (osim u ženskom skoku uvis), pa je zato vrlo delikatan i osjetljiv. Svjestan sam da su otvoreni natječaji, na koje se javljaju svakakvi kandidati, a oni najkvalitetniji se drže po strani, dvosjekli mač koji rijetko daje najbolji rezultat. Osim toga, na temelju medijskih izvještaja i diskusija, zaključujem da nitko od do sada najavljenih kandidata ne nudi nešto revolucionarno bolje od svega što smo već vidjeli, niti postoji realna šansa da nekog od kandidata koji znanjem i moralnim kvalitetama to zaslužuje, od srca podrži većina gradjana.
Nakon održanih protestnih skupova pod parolom “Stegnite vi remen bando lopovska” koji su organizirani preko Facebook-a , i diskusije o tome radi li se o uspjehu ili neuspjehu, nameće se pitanje karakterizacije ovog protesta. Mislim da nakon konzekventnog odbijanja organizatora bilo kakvog povezivanja s etabliranim političkim strankama i strukturama (naprosto je bila dirljiva borba da se otkloni sumnja da iza svega ipak stoji Hrvatska Stranka Mladih), dakle postavljanja scene s glavnim akterima: MI = “narod” i ONI = “političari”, čini mi se da je najbliža istini karakterizacija protesta kao anti-politički populizam. Na to me je naveo jedan članak koji sam nedavno pročitao (autor Søren Rishøj, dnevne novine Politiken, Kopenhagen), u kojem autor secira populizam i traži uzroke njegovog rasta u Europi. Dakle, u skraćenom obliku, Rishøj piše otprilike slijedeće.
On je trebao taj posao kao i rupu u glavi! - rekao je za Johna Kennedyja Jack Ruby, ubojica njegovog „ubojice“ u razgovoru s psihijatrom iz njegovim braniteljskog tima.
S tim citatom počinje knjiga Jeroma A.Krotha „CONSPIRACY IN CAMELOT -The Complete History of the Assassination of John Fitzgerald Kennedy“ (© 2003 by Algora Publishing- ovu vrijednu knjigu možete skinuti ovdje ako vam, 9 MB nije mnogo) gdje također na stranici 9 stoji sljedeća izjava JFK-a tj. u Dallasu ubijenog predsjednika USA Johna Fitzgeralda Kennedija.
U 1953 godini diktatoru u Peruu dano je US odlikovanje. U 1954 diktator Venezuele je bio nagrađen odlikovanjem Legije časti od našeg ambasadora. U 1955 naš Sekretar za mornaricu došao je u Argentinu da bi elokventno usporedio diktatora Perona s Lincolnom – i to u korist Perona. U 1956 diktator Paraguaya je primio njegovo odlikovanje od Amerike. Mi smo toplo zagrlili Trujilla, brutalnog despota Dominikanske Republike. Mi smo utopili više od 500 milijuna dolara za oružje i municiju u Latinsku Ameriku kroz posljednjih osam godina da bi ojačali diktature. Čak i sada, usprkos teškim lekcijama iz prošlosti naše zračne snage planiraju pozvati ko-diktatora Nicarague u Washington kao počasnoga gosta. Premda hladni rat neće biti dobiven u Latinskoj Americi, tamo će zasigurno biti izgubljen!
