O nacionalizmu promišljam u kontekstu patriotizma i domoljublja, te u tom smislu držim da o “Hrvatskom nacionalizmu” kao homogenizatoru nacije i preferiranju objektivnih interesa hrvatske nacije i njenih pripadnika unutar vlastitih nacionalnih okvira nad interesima drugih manjinskih nacija ali i u međunarodnoj sferi, poradi očuvanja obilježja identiteta i stvaranja prosperiteta kao preduvjeta postojanja nacionalne države, ali ne na uštrb opstojnosti drugih manjinskih naroda i ne u smislu promatranja svih društvenih pojava isključivo kroz pripadnost vlastitom etnosu, teško možemo govoriti kao o ideologiji ili pokretu koji jedinu legitimaciju ima u postojanju rata kao neprirodnoj društvenoj pojavi u smislu poticanja ratnog entuzijazma ili patološkoj zadojenosti vlastitom nacijom iz koje se rađaju hipersubjektivni čimbenici, mitovi i manipulacije.