Neovisni, ali ne i neutralni

To znači da možemo konstatirati da je naša situacija takva da je jezik u nazadovanju...

Izvor Jutarnji TV (vrijedi pogledati!)

O jeziku bih mogao napisati članak od 10000 redaka. Ali neću, jer je ovo grupni blog, a ljudima se u sadašnje vrijeme ne da čitati duge tekstove; nitko nema vremena, stalno smo u žurbi. U modi su tečajevi brzog čitanja. Kako bi se uštedjelo na vremenu. Ja osobno ne znam brzo čitati, možda zato što želim neke stvari razumjeti.

Određeno vijeće mudraca, Saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, održalo je raspravu o trenutnom stanju hrvatskog jezika ili tako nešto. Uglavnom, prosječan čovjek ne zna da se tako nešto uopće dogodilo, a naravno, nikad se na raspravama o jeziku ništa pametno ne zaključi već se stalno priča vrti u više-manje istom krugu.

HRVATSKI GOSPODARSKI PROGRAM

Pred izbore stranke se nadmeću obećanjima i gospodarskim programima, ističući kako je cilj njihove politike dobar život građana. Ali, za to postoji uvjet koji stranke prešućuju. Taj uvjet je suverena vlast koji program, koristan državi i građanima može i provesti. Naime, štetne programe mogu donositi i provoditi i marionetske vlasti.
Kad, naime, netko izvan Hrvatske odlučuje o našem gospodarstvu, onda ni narodna volja ni sva mudrost ne pomažu.

Današnji Večernji list donosi zanimljivu vijest (možda samo meni kao starijem) koja glasi:

Kad je Stanko Smoljanović, član uprave Hrvatskog kulturnog centra u Banjoj Luci, putem obične obavijesti obznanio da će njihov centar održavati tečaj hrvatskog jezika, ostao je nemalo iznenađen. Za nekoliko dana među onima koji žele učiti hrvatski jezik bilo je i tridesetak 'đaka’ srpske nacionalnosti.

Dakle, Srbi u Banja Luci počinju učiti hrvatski. Bilo bi najljepše kad bi to bilo nešto posve obično i normalno. Ali nije. Desetljećima smo sa Srbima vodili rat oko jezika. Sa srpske strane se pokušalo ama baš sve da se negira i samo postojanje hrvatskog jezika te da se stvori jedan novi „zajednički“ jezik, na bazi srpskog dakako, koji bi se onda zvao jugoslavenski, hrvatsko-srpski ili obratno itd. Desetljećima u kraljevskoj i komunističkoj Jugoslaviji srpski političari, znanstvenici, novinari nastojali su nam nametnuti svoje jezične standarde pa čak i ćirilicu. Podrugljivo su nam dobacivali da smo narod bez povijesti i bez vlastita jezika.