pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U zadnje vrijeme me sve više mučiju pitanja kam ide naša domovina, no ne u vezi izbornih rezultata i naših političarima koji su se manje ili više blamirali

Sigurno se pitate kaj sad ovaj s tim misli i kaj bu opet bubnul.

Malo se bum vrnul u prošlost i sječanja na djetinjstvo iz kojeg su uvijek najviše sječanja ostala baš iz ovog godišnjeg doba.
Snjega je bilo uvijek puno i sanjkanje, sličuhanje i grudanje su bili na dnevnom redu a i delali smo sklizaljke koje su bile koji put i par metri dugačke.
Dolazili smo doma kad je več bil mrak i kad smo probali zvonit s prstima samo su se od hladnoče slamali, jel nije bilo snage u njima.
Bila su to poslje ratna vremena i odrasli su puno pričali a mi klinci u folu spavali a imali uha ko lepuh.
Onda nismo puno znali o tome kaj sve znači ali s godinama se sve po malo vrača i počinje shvačati.
Moj stari je volil prejti v birtiju i puno toga je i doznal. Posel mu je bil takav da je v birtiji dogovaral neke stvari u vezi posla.
Bil je kaj knjiga, i na večer je bil i razgovorljiv pogotovo kad smo imali posjetu. Puno ljudi koje sam poznaval je popapala noč, tak se je moj stari znal izrazit.

Upravo je objavljena vijest da je u Zagrebu preminuo hrvatski pjesnik, politički emigrant i dobar čovjek Boris Maruna. Meni je bio još više od toga, bio mi je prijatelj.

Rođen je na južnim obroncima Velebita, upravo tamo gdje sam ja 1991.god. ratovao, a upoznali smo se tek u emigraciji. Uočio sam njegove pjesme, bile su onako, simpatične na prvi pogled. Sa stihovima poput "Hrvati mi idu na živce" ili slično. A pisac tih pjesama (Govorim na sav glas) bio mi je nakon susreta u Los Angelesu gdje je tada živio još simpatičniji. Bili smo mladi i mogli smo se zafrkavati do besvjest, cijelu noć ako smo bili raspoloženi. Dosjetka na dosjetku.